Biblija - Blago vitezova templara lektira

Biblija - Blago vitezova templara

Biblija - Blago vitezova templara

 

1118. godine u križarskom Jeruzalemskom Kraljevstvu Red vitezova templara osnovali su francuski vitez Hugues de Payens i njegovih osam suboraca. Kralj Jeruzalema Balduin II. smjestio ih je u odaje dijela kompleksa na Brdu hrama, po čemu je Red dobio ime.

 

Usprkos skromnim počecima, do moći, bogatstva i ugleda stigli su zadivljujućom brzinom. No, godine 1307. ljubomorni na njihovo bogatstvo – a možda potaknuti i mračnijim motivima – francuski kralj Filip IV Pravedni i papa Klement V urotili su se protiv templara s namjerom da ih unište.

 

Noć uoči 13. listopada – istovremenog uhićenja svih templara u Francuskoj – mala grupa vitezova koje je doušnik upozorio na predstojeću izdaju, prokrijumčarila je blago Reda iz templarske utvrde u Parizu. Blago, koje se sastojalo kako od golemog bogatstva, tako i od nečeg daleko vrednijeg – relikvija, dokumenata, artefakata ili tajnog znanja – prebačeno je u La Rochelle na zapadnoj obali Francuske, utovareno na jedan od brodova moćne flote Reda te prebačeno u Škotsku. Kad je 1312. godine Red konačno uništen, Filip je ostao praznih ruku, dok je flota naoko iščezla sa lica zemlje.

 

Na goli kostur ovih događaja nahvatao se veliki broj intrigantnih i potencijalno eksplozivnih detalja. Posebice fascinantne priče su o tome kako su uopće templari stekli svoje ogromno blago, od čega se ono sastojalo, te što se s blagom – i templarima – događalo u stoljećima koja su slijedila.

 

Kad je riječ o ovoj temi, alternativne povijesti djeluju poprilično konfuzno, nudeći najmanje tri različita izvora koji su templarima prenijeli navodnu „ultimativnu tajnu", premda se često sugerira da su ovi izvori međusobno povezani i da tvore zajedničku nit.

 

Jedno objašnjenje predlaže da je templare osnovala jedan još tajnovitija i moćnija organizacija, Sionski priorij, tajni red zadužen za očuvanje Kristove krvne linije. Ova, opet, seže od Marije Magdalene i samoga Isusa, koji su bili vjenčani, imali djecu i došli u južnu Francusku, a njihovi potomci osnovali su merovinšku kraljevsku lozu. Premda bi pripadnici ove krvne linije bili implicitni zakoniti kraljevi Zapada (ako ne i cijeloga svijeta), njihovu moć preotela je Katolička crkva, čije se čitavo učenje temelji na obmanama o raspeću i pravoj naravni Krista.

 

Priorat je osnovan da bi se štitila i očuvala stvarna, fizička krvna linija Kristovih nasljednika, ali i različiti oblici tajnog znanja o kršćanstvu i raznim misterijama (znanje koje se po nekim tumačenjima proteže unazad sve do graditelja piramida i Salomonova hrama, Atlantide itd). Priorij je templare osnovao dijelom radi povećanja vlastitog utjecaja u kršćanskom svijetu, a dijelom i radi prisutstva u Svetoj zemlji, možda čak i da bi tamo izveli određena istraživanja.

 

Drugo objašnjenje porijekla tajnog templarskog znanja/blaga kaže da su templari otkrili nešto u temeljima Salomonovog hrama u Jeruzalemu. Po ovoj teoriji, početna snaga od devet vitezova koji su osnovali Red templara brojem je očito bila premala da bi učinkovito ispunjavala svoju javno obznanjenu misiju zaštite hodočasnika u Svetoj zemlji. Ovi templari zapravo su vrlo svjesno izvršili pritisak na Balduina da ih smjesti na Brdo hrama da bi se mogli uključiti u iskapanja na lokaciji staroga hrama.

 

Smješteni u nizu podzemnih prostorija poznatih pod nazivom Salomonove staje, jednoj od rijetkih još postojećih građevina povezanih sa starim Hramom, templari su se bacili na istraživanje tunela i odaja ispod brda, otkrivši tajno spremište dokumenata/artefakata/relikvija. Tako opremljeni mogli su poslati izaslanike nazad u Europu i započeti svoj nevjerojatan uspon ka moći i bogatstvu. Europski prinčevi i plemići navodno su se polomili da se templarima stave na uslugu i poklone im zemljišta, dok im je papa dao izvanredne povlastice, isključujući ih iz svake sudske nadležnosti osim vlastite. Templari su tako u velikoj mjeri postali zakon za sebe, a regruti su pohrlili pod njihov stijeg, da bi zatim bili uvedeni u njihove čudne rituale.

 

Treće objašnjenje, također potencijalno povezano s pričom o Kristovoj lozi / Sionskom prioratu, jest da su templari svoje blago naslijedili od katara. Katari su bili heretička kršćanska sekta koja je moć i popularnost stekla u 11. stoljeću u južnoj Francuskoj. Njihova verzija kršćanstva, pristigla s Istoka, posjedovala je brojne gnostičke elemente. Temeljeno vjerovanje gnosticizma jest da je božansko prisutno u svakom pojedincu, a da se jedinstvo s božanskim postiže preko osobne gnoze ili samoispitivanja. Ova se suprotstavlja katoličkom pristupu koji kaže da su svećenici potrebi kao posrednici između pojedinaca i Boga.

 

Katari su oduševljavali svojoj predanošću i čistoćom, stječući mnoge obraćenike i sljedbenike i zaštitu mnogih plemića u regiji Languedoc. Brojni pokušaji Crkve da zaustavi njihovo širenje vrhunac su dosegnuli 1208. godine pokretanjem križarskih pohoda albigneza, čemu je 1229. godine uslijedilo osnivanje Inkvizicije. Rezultat je bio krvavi holokaust koji je gotovo zbrisao katare u Francuskoj, a posljednji katarski vođa smaknut je 1321. godine.

 

Ključni dio ove tužne priče je opsada Montsegura iz 1244. godine . Montsegur je bila katarska utvrda na vrhu planine. Pretpostavlja se da su katari tamo držali pehar koji su slavili u svojim obredima i koji se povezuje sa Svetim Gralom. Katarima su također pripisana i razna druga blaga, obično nalik onima koja su vezivana i iz templare.

 

Prema poznatoj legendi koja jako podsjeća na priču o ponoćnom bijegu templara, netom prije nego što su katolici provalili i zauzeli utvrdu, četiri katara spustila su se niz zidove i odnijeli blago na sigurno. Mnogi od vitezova templara došli su iz ove regije i pretpostavlja se da su morale postojati veze između te dvije grupe, i da je blago ovim putem preneseno templarima.

 

Osim što su posjedovali to tajno / sveto blago templari su se također izuzetno obogatili i u puno konvencionalnijem, materijalističkim smislu. Priskrbili su ogromna gospodarstva, prostrana imanja i vrijedne ukrase za svoje crkve. U vrijeme prije pojave banaka, bilo je uobičajeno da bogati svoju tekuću imovinu čuvaju na najsigurnijem mogućem mjestu, što je često značilo u sigurnim prostorijama nekog religijskog reda. Kao vojni red s bezgrešnom reputacijom i ogromnom mrežom baza templari su bili logičan izbor.

 

Iskustvo u prenošenju novca iz Europe (gdje se stvarao) u Svetu zemlju (gdje se trošio) templare je učinilo stručnjacima u transferima gotovine, a mudri trikovi omogućili su im da zaobiđu zabranu profitiranja posuđivanjem novca koja je vrijedila za kršćane, pa su posuđivali novac uz kamate širom Europe. Počeli su se čak baviti i transportom, prevozeći hodočasnike u Svetu zemlju, zajedno s vlastitim ljudstvom i zalihama.

 

Teoretičari templarskih zavjera zanemaruju ovakve konvencionalne metode poslovanja i tvrde da je templare iznimno uspješnima učinilo posjedovanje tajnog znanja / relikvija. Prestiž i moć proizašli su iz blaga, možda i uz okultne izvore informacija, pomogli su im da utjecajem, nasiljem i ucjenama dođu do bogatstva. Kako god da je stečeno, obično se smatra da je dio tog ogromnog bogatstva bio među blagom navodno ukradenom u noći 13. listopada 1307. godine.

 

Kad su u Francuskoj templari izvedeni na suđenje, jedna od brojnih optužbi usmjerenih protiv njih bila je da su obožavali nekakvog demona po imenu Bafomet. Također se obično navodi da su opsjednuto obožavali odsječene glave. Ove su se optužbe ispreplele, pa se za templare smatralo da su Bafometovu glavu učinili središtem svojih čudnih rituala. Je li ova čudna glava bila blago templara? Ako jest, čija je to glava bila? Među kandidatima je i glava Ivana Krstitelja (odsječena da se udovolji Salomi), kao i Isusova glava. Postoji čak i tumačenje po kojemu je glava mogla govoriti i proricati, bilo pomoću mračnih vještina ili neke čudne tehnologije.

 

Možda se blago sastojalo od/sadržavalo neke druge relikvije. Spominju se komadići Pravog križa, Koplje sudbine , Zavjetni kovčeg i Torinsko platno. Očiti kandidat je i Sveti gral, kako u svom doslovnom, materijalnom obliku, kao sveta/čarobna posuda, tako i u metaforičkom smislu, kao Isusova krvna linija. Jedno je od mišljenja da su templari posjedovali drugačije verzije Evanđelja, koje nadilaze ona koje je prigrlila Crkva i možda otkrivaju drugačiju verziju povijesti, pobijajući uobičajeno katoličku verziju. Ta su Evanđelja mogla nalikovati onima otkrivenima u svicima s Mrtvog mora i možda su pripovijedala o Kristu koji se ženi i ima djecu.

 

Pretpostavlja se i da su templari bili nasljednici drevne tradicije ezoteričke mudrosti naslijeđene od Atlantiđana, preko graditelja piramida i Salomonova hrama. Ne samo da se templarima time pripisuje znanje o tajnama monumentalnih građevina, nego se tako objašnjavaju i njihovi čudni mistični, gnostički i razni drugi nekršćanski običaji, najpoznatiji od kojih su inicijacijski rituali, koji su uključivali pljuvanje na križ, parodije mise i navodno proricanje Isusa.

 

Kako i što su stekli templari tek je početak priče. Prava pripovijest leži u onome što se dogodilo nakon toga, premda opet postoji nekoliko različitih verzija glede mjesta na kojemu je templarsko blago danas, svaka s različitim implikacijama.

 

Škotsku se često reklamira kao moguće odredište odbjegle templarske flote s blagom. U to vrijeme Škotska je bila usred spora s papinstvom i stoga ekskomunicirana, što je značilo da bi se, došavši tamo, templari našli van domašaja papinog autoriteta pa je, bivajući u Škotskoj, tijekom sljedećih nekoliko godina mučenja i suđenja na kontinentu, Red mogao izbjeći progonima. Vjeruje se da su vladari Škotske bili u dobrim odnosima s templarima, čak do te mjere da se govori kako su se 1314. godine na Bannockburnu vitezovi borili protiv Engleza.

 

Rosslyn se već pojavljuje u drugom poglavlju, u raspravi o Svetom Gralu, no po alternativnim povjesničarima njezin istinski značaj je u tome što je ona svojevrsni templarski kriptogram. Između 1440. i 1480. godine kapelu je sagradio William Sinclaire. Obitelj Sinclaire navodno je bila istaknuta među templarima u 13. stoljeću, a smatra se da je slobodne zidare u Škotskoj osnovao William Sinclaire, čime se templarstvo dovodi u vezu s njihovim pretpostavljenim nasljednicima, masonima. Brojne masonke i kvazi-masonske grupe danas prisvajaju templarsko naslijeđe.

 

Kapela Rosslyn odražava Sinclairovo poznavanje templarskih arhitektonskih tajni i prožeta je masonskom simbolikom. Kažu da je kapela kopija Salomonova hrama i da je namjerno nedovršena kako bi nalikovala urušenom originalu. Za kićeno isklesan Šegrtski potporanj unutar kapele priča se da je skrovište templarskog plijena, a isto vrijedi i za par velikih škrinja za koje se govori da su zakopane negdje na imanju, možda u tajnim kriptama pod zemljom.

 

I kapela Rosslyn navodno prikazuje floru Amerike, isklesanu prije Kolumbovih putovanja. Ovo se nadovezuje na legende o Henryju Sinclairu, pretku graditelja kapele i navodnom templaru, za koga se govori da je potajice putovao preko Atlantika, vjerojatno koristeći tajno znanje stečeno iz templarskog blaga, a možda sa svrhom skrivanja blaga Reda u Americi, daleko od pohlepnih europejskih ruku.

 

Prije nego što je kapela Rosslyn postala središte interesa lovaca na templare, prvi izbor bilo je živopisno selo Renes-Le_Chateau u staroj katarskoj regiji Languedoc. Misterij Berengera Saunirera desetljećima je ovdje uzbuđivao lovce na blago. U razdoblju od 1889. do 1905. godine Sauniere je služio kao seoski svećenik siromašne župe Rennes. Sudeći po službenim primanjima, većinu života trebao je provesti nepoznat i na rubu gladi, no tijekom 1890 – tih počeo je neumjereno trošiti, najprije na renoviranje crkve, što je uključivalo neke bizarne preinake, poput postavljanja kipa demona iznad vrata, a kasnije i na izgradnju luksuzne vile za sebe. U kozmopolitskom Parizu provodio je puno vremena s bogatima i slavnima, okultistima i polusvijetom, a kod kuće je priređivao raskošne zabave. Kad je umro, govorilo se da je bio težak milijune franaka.

 

Kao izvor ovog bogatstva navio se tajnoviti svitak koji je Sauniere našao skrivenog u stupu seoske crkve. Svitak mu je pomogao da otkrije neko skriveno blago u blizini, možda izgubljeno katarsko – templarsko blago. Naoružan znanjem/moćima koje je blago donijelo mogao je steći utjecajne prijatelje i postati strahovito bogat. Ipak, njegovom smrću 1917. godine tajna blaga je izgubljena, možda i zakopana ispod Rennesa ili negdje u okolici.

 

Unatoč svim različitim teorijama ne postoji dokaz da su templari uistinu otkrili ili naslijedili nešto izvanredno. Tri glavna izvora blaga koji se spominju su Sionski Priorat, Brdo hrama, i katari. Svi počivaju na klimavim i nepostojećim temeljima.

 

Priču o Sionskom prioratu izmislio je francuski prevarant i maštalac po imenu Pierre Plantard. Nakon Drugog svjetskog rata Plantard je osmislio složenu i razrađenu verziju povijesti po kojoj je on potomak merovinških kraljeva, pa tako i samoga Krista. Zatim je izmislio tajno društvo s navodno mističnim i iznimno uglednom prijašnjim članovima, nazvao ga Sionski priorat i unovačio par članova za kvazireligijske aktivnost pomalo neukusnog nacionalističko-rojalističkog političkog karaktera. Čak je i prokrijumčario krivotvorene dokumente u francuski nacionalni arhiv u Bibliotheque Nationale.

 

Kad su istraživači kasnije otkrili ove dokumente, priča koju je Plantard za njih ispreo dobila je vjerodostojnosti. Premda je kasnije upao u nevolje sa zakonom i naređeno mu je da prestane potpirivati svoju varku, do tada su se Sionski priorat i njegova duga tradicija čuvanja Kristova loze već učvrstili u mašti javnosti. Veza između Priorija i templara još je jedan dio priče koju je zakuhao Plantard. Treba istaknuti da je stvarni Sionski red uistinu nakratko i postojao, ali da isti nije imao nikakve veze s Plantardovim Prioratom, već su to bili redovnici smješteni oko jedno opatije na brdu Sionu u Svetoj zemlji, a taj je red propao nakon saracenskih pobjeda u kasnom 13. stoljeću.

 

Jedan od najuobičajenijih elemenata priče o templarima jest tvrdnja da su osnivači Reda vršili iskapanja ispod Brda hrama. U stvarnosti, međutim nema ni trunke primarnih dokaza koji bi sugerirali da su templari ikad izvodili bilo kakva iskapanja izvan građevinskih radova koje su poduzimali kasnije tijekom svojeg postojanja da bi povećali ili opremili svoje sjedište na Brdu hrama. Iako tuneli u Brdu hrama uistinu postoje, nema dokaza da su ih templari ikada istraživali ili se uopće zanimali za njih.

 

Povjesničar Kevin McClure istraživao je literaturu i otkrio pravi izvor mnogih mitova o iskapanju i taj izvor je zabrinjavajuć. Korijen tvrdnji brojnih alternativnih povjesničara McClure je pronašao u odlomku u knjizi o templarima autora Guya Delaforgea, kasnijeg osnivača kvazimasonskog reda Sunčevog hrama, koji je tvrdio da je nasljednik templarske tradicije (i tajnog znanja), i koji je kasnije proglašen odgovornim za užasna umorstva više od 70 ljudi. Delaforgeova knjiga u kojoj on opisuje iskapanja čista je fikcija i on čak ni ne pokušava pozvati se na neki izvor. Ipak, njega je samog kao izvor očigledno koristilo nekolicina kasnijih pisaca.

 

Tvrde o iskapanjima često se podupiru pretpostavkom da je devet vitezova osnivača bila premala snaga za ispunjavanje navedene zadaće zaštite hodočasnika, pa su stoga morali imati skrivene motive. Ova logika je sumnjiva, osobito znajući da je svaki vitez mogao imati pratnju naoružanih ljudi, što bi ih učinilo daleko impresivnijom silom. Još važnije, njihov početni zadatak je bio jednostavno praćenje hodočasnika od Jeruzalema do rijeke Jordan, za što nije bila potrebna vojska.

 

Katarska veza podjednako je sumnjiva. Ne postoje dokazi da su katari posjedovali ikakvo skriveno blago, kao ni dokazi koji bi poduprli priču o bijegu iz Montsegura, koja zvuči kao čista romantična fikcija. Nema ni dokaza o posebnim vezama između templara i katara, osim okolnosti da su ove dvije grupe postojale istovremeno i da je u katarskom području bilo templarskih utvrda, kao što ih je bilo po cijelom Francuskoj. Puno se važnosti pridavalo religijskim sličnostima između ove dvije grupe, no vjerojatno se radi o pretjerivanju. Templari su bili odani kršćani i mnoge hereze koje su im pripisane mogu se objasniti kao podmetanja njihovih francuskih progonitelja.

 

Jedna od uobičajenih zabluda o templarima je da su bili neopisivo bogati kada su započeli progoni i da je njihovo blago potom misteriozno nestalo. Ovo je mit. Zapravo, u vrijeme svog raspadanja templari su bili u misnu iz više razloga; kako zbog inflacije, tako i zbog promjena u ekonomskoj politici diljem Europe. Većina njihovih doabra bile su nekretnine, a za svoje enormno skupe avanture na istoku trebali su sav novac od iznajmljivanja i prihode od imanja koji su mogli prikupiti. Do kraja 13. stoljeća templari su, zajedno s ostalim križarima, izbačeni iz Svete zemlje, čemu je slijedio gubitak prestiža, pa tako i smanjenje donacija. Postoje značajni dokazi da su se do 1307. godine templari hrvali s plaćanjem temeljenog održavanja vlastitih baza i mnogi njihovi članovi živjeli su u oskudici.

 

Slavna templarska flota također se pokazala mitskom. Iako su zahvaljujući svojim stalnim putovanjima iz Europe u Svetu zemlju i natrag templari bili ozbiljno uključeni u prijevoz putnika i trgovinu, nije vjerojatno da su ikad posjedovali više od šačice brodova. Godine 1312. rivalski red vitezova hospitalaca, posebno uključenih u morske operacije, posjedovao je tek četiri ratna broda i teško je povjerovati da su templari imali puno više. Rijetku su zapisi koji točno utvrđuju koliko brodova su imali, no najveći broj koji se igdje spominje je dva. Kad su trebali dodatne brodove unajmljivali bi ih. Također, njihovi brodovi bile su galije, potpuno neprikladne za oceanske istraživanja kakva im pripisuju neki alternativni povjesničari.

 

Dodatne zablude stvaraju se oko sudbine templara. Njihova propast uslijedila je više zbog slabosti nego zbog straha od njihove snage. Tek kad su postali ranjivi zbog novčanih poteškoća i gubitka prestiža, njihovi neprijatelji mogli su stupiti u akciju. Iako su u Francuskoj templari uistinu loše prošli i mnogi su pogubljeni zbog hereze, u mnogim drugim dijelovima Erurope nisu bili osuđivani ni progonjeni. Papa Klement u poečtku je pokušao zaustaviti progon, no Filip Pravedni templare je u Francuskoj preuspješno ocrnio klevetanjem i prikupljanjem priznanja mučenjem, pa je papa na kraju bio prisiljen rasputiti Red, što nije isto što i potpuno ga uništiti. Ono malo posjeda templara razdijeljeno je među ostalim redovima uključujući i par sljedbeničkih redova u Portugalu i Španjolskoj oko kojih nije bilo ničeg tajnovitog ili nejasnog. To , kao i činjenica da je zapravo bilo vrlo malo toga za dijeljenje, objašnjava zašto je Filip završio praznih ruku.

 

Nema dokaza da su templari posjedovali neku veliku tajnu. Kao dio zavjere da se ocrni templarsko ime Filipovi progonitelji preuveličavali su njihove čudne običaje, što je potaknulo mnoga nagađanja i legende. Bafomet, takozvani demon, vjerojatno je bila riječ za opisivanje muhamedanaca, s kojima su templari zasigurno imali brojne okršaje u Svetoj zemlji. Navodno obožavanje glava možda je temeljno na njihovu posjedovanju nekih relikvija, poput dviju glava ženskih mučenica, posebice glave svete Eufemije, no te relikvije bile su dobro poznate i ni u kom slučaju nisu tajna.

 

Tajno znanje za koje se govori da su ga posjedovali i prenijeli na masone čista je spekulacija. Veze između masona i templara potpuno su fikcionalne, a izmislile su ih neke masonske grupe i pisci iz 18. stoljeća i kasnije, pokušavajući si na taj način priskrbiti impresivnije podrijetlo.

 

Prema Evelyn Lord, autorici knjige Vitezovi templari u Britaniji, za to nema dokaza. Kapela je sagrađena stotinu godina nakon zatiranja reda. Navodna škotska veza općenito je tanašna. Suprotno legendi, zapisi o borbi templara nastrani Roberta od Brucea, koji bi morali postojati da su sudjelovali u borbi, ne postoje. Zapravo, templari su bili u dobrim odnosima s engleskim kraljevima kojima se Robert od Brucea suprotstavljao. Sinclairovi iz tog vremena teško da su prijateljevali s templarima, a zabilježeno je i da su svjedočili protiv njih na suđenjima 1309. godine. Jedan od ranijih Sinclaira mogao je biti templar, no to su bili mnogi drugi plemići tog razdoblja.

 

Sama kapela Rosslyn gotovo sigurno je kopija kora obližnje glasgovske katedrale, što pretpostavku o masonima kao njezinim mogućim graditeljima čini uvjerljivijom od ideje kapele kao verzije Hrama. Vjerojatno je ostavljena nedovršena zbog manjka novca, što je za privatne kapele bilo uobičajeno.

 

Kapela, međutim, teško da ima veze sa slobodnim zidarstvom, budući da je ono osnovano tek stotinama godinama kasnije. Navodne veze između graditelja kapele Williama Sinclaire i slobodnog zidarstva u Škotskoj lažne su i temeljne i temeljene na kasnijim fikcijama, kao što je to uostalom i velik dio masonske povijesti. Nema dokaza, osim nekih pisama iznimno sumnjive autentičnosti, da je ijedan davni Sinclair putovao preko Atlantika.

 

Poput Plantardove prevare sa Sionskim prioratom, čini se da veći dio renskog misterija korijene vuče iz francuske podvale iz 1950-tih. U ovom slučaju se Noel Corbu, vlasnik novootvorenog restorana u staroj Saunierovoj vili, dosjetio da bi mušterije mogao privući dobar misterij o blagu. U stvarnosti, nijedan nije mogao privući dobar misterij o blagu. U stvarnosti, nijedan od „misterija" nije pretjerano misteriozan. Saunierovo neobjašnjivo bogatstvo poteklo je od njegova običaja prodavanja oprosta. U zamjenu za naknadu svećnik bi održao misu kojom bi se skratio platiteljev boravak u čistilištu. Katolička crkva zabranila je ovaj običaj i Sauniere je, zbog stalnih prekršaja, uistinu bio suspendiran i na kraju otpušten. Osim toga, nije umro kao bogataš.

 

Neobične preinake koje je izveo na svojoj crkvi rezultat su simbolizma povezanom s njegovim radikalnim prorojalističkim i konzervativnim pogledima. Šuplji stup u kojem je navodno otkrio pergament i koji je i danas izložen za posjetitelje gotovo je sigurno krivotvorina i nikada nije bio dijelom crkve. Ne postoji nikakav dokaz o bilo kakvom blagu koje je ikad zakopano ili pronađeno na tom području.iv, mnoge od svojih kasnijih godina proveo je na rubu siromaštva, očajnički trebajući novac.

 

Zbog Plantardovih i Corbuovih laži i obmana, kao i njihova ponavljanja i proširivanja u radovima kasnijih autora, pravi interes za templare i razne srodne misterije ostaje u sjeni. Na primjer, moguće je da su zbog svojih iskustava na istoku templari usvojili neke nekonvencionalne pristupe kršćanstvu. Osim tragične priče o njihovu brutalnom zatiranju, o katarima se zna malo. Kapela Rosslyn uistinu je izniman i divan primjerak arhitekture, bogate doista čudnovatim simbolizmom. No zbog načina na koji se pseudopovjesničari nekritički recikliraju fikciju, spekulacije i dezinformacije, takozvani templarski misterij pretvara se u snježnu kuglu koja se kotrlja nizbrdo, dobivajući na masi i brzini, no u svom središtu ne nosi ništa osim bljuzge.

 

Biblija - Evanđelje po Ivanu

Biblija - Knjiga Izlaska

Biblija - Knjiga o Juditi

Biblija - Knjiga Postanja

Biblija - Propovjednik

Biblija - Sveti gral

Biblija - Sveto Pismo

loading...
3 glasova
Koristilo vam je ovo prepričavanje? Kliknite like
ili podelite sa prijateljima

Postavite ovu prepričanu lektiru na Vaš sajt ili forum

Link
Za web stranicu
Za forum
Nazad Biblija - Blago vitezova templara

Najbolji citati

Najpopularnije lektire RSS

Ivo Andrić - Prokleta avlija

Ivo Andrić - Prokleta avlija   Vrsta djela - romanVrijeme radnje - neodređeno, turska okupacijaMjesto radnje - turski zatvorTema djela - život zatvorenika… >

William Shakespeare - Hamlet

William Shakespeare - Hamlet Viljem Šekspir - Hamlet   Jedne večeri na straži dogodilo se nešto neobično, Horaciju, Marcelu i Bernandu se ukazao… >

Dobrica Ćosić - Koreni

Dobrica Ćosić - Koreni   Koreni su drugi roman Dobrice Ćosića. Objavljen je 1954. godine. Roman Koreni je tematski slojevit, moderan i po tematici… >

Meša Selimović - Derviš i smrt

Meša Selimović - Derviš i smrt   Ovo je priča o pokušajima derviša Ahmeda Nurudina, šejha mevlevijskog reda, za vrijeme Otomanske vladavine u… >

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera Johan Volfgang Gete - Patnje mladog Werthera   Mladi pravnik Werther dolazi u gradić u koji ga je poslala… >

Lektire na društvenim mrežama

Lajkuj Lektire.me na Facebook-u