Bajka - Unakaženo lice lektira

Bajka - Unakaženo lice

Bajka - Unakaženo lice

 

U prastara vremena nije bilo ratova, i među ljudima je vladao mir. U jednom selu plemena Pijegan živeo je nekakav čovek koji je imao vrlo lepu kćer. Mnogi mladići su želeli da se njome ožene. Ali kad god bi devojci predložili da se uda za nekog, ona bi zatresla glavom i govorila da ne želi muža.

– Kako to? – pitao je njen otac. – Neki od ovih mladića su bogati, lepi i hrabri.

– A zašto moram da se udam? – odgovarala je devojka. – Ti si, oče moj, bogat, mehovi nam nisu nikada prazni, imamo mnogo lepo uštavljenih koža i mekanih krzna od bizona. Zašto bih onda morala da se udam? Jednoga dana Društvo Gavrana glasnika priredilo je ratnu igru u selu, i za tu svečanost svi su brižljivo obukli najlepša odela. Ratnici su dostojanstveno i divno igrali, praznični zvuci čuli su se nadaleko, ljudi i žene su jeli do mile volje i svi su bili srećni. Na kraju igre, najbogatiji, najmoćniji i najlepši mladići ponovo zatražiše ruku one devojke koja nije želela da se uda.

– Zašto nećeš ni ovoga? – upita ljutito otac. – Sve najčuvenije poglavice su te tražile, a ti si ih sve odbila. Plašim se da se nisi u nekoga tajno zaljubila.

 

– Oče – odgovori devojka – imaj sažaljenja prema meni. Veruj mi, nemam tajnog verenika. Ali doista mi se jedne noći pojavio Veliki Duh, Sunce, i rekao: - Devojko, ne smeš se udati ni za koga od ovih ljudi, jer pripadaš meni i sa mnom ćeš biti srećna i život će ti biti vrlo dug. A potom me je još jednom opomenuo: - Nemoj se udavati! Ti si moja.

 

– Ah – odgovori njen otac – moramo činiti što Sunce naređuje. I u devojačkoj kolibi se nije više o tome govorilo. U tom plemenu Pijegan živeo je i jedan vrlo siromašan mladić, sam na svetu otkada su mu otac i majka i sva rodbina počivali na Peščanom brežuljku. On nije imao ni kolibu ni ženu koja bi za njega štavila kožu, kuvala mu mrs za ručak ili mu pravila mokasinke. Jednog dana siromašni mladić bi se zadržao u jednoj kolibi, drugog dana bi potražio gostoprimstvo u drugoj, i tako je provodio svoj bedni život. Mladić je bio izvanredno lep, ali mu je jedan ožiljak unakazio obraz, i zbog njega je bio odvratan svim seoskim ženama. Nekoliko dana posle igre koju behu priredili Gavrani glasnici, dva-tri ratnika što su u igri učestvovali i koje je odbila ona devojka što nije želela da se uda, sretoše tog jadnog unakaženog čoveka, i da bi se zabavljali na njegov račun, rekoše mu smejući se:

 

– Zašto ne okušaš sreću i ti, tako bogat i lep, i ne zatražiš onu devojku za ženu? Ko zna, možda će ti dati ruku koju nama nije pružila! – I nastaviše da se smeju. Ali Unakaženo lice se ne nasmeja, već odgovori:

 

– Uradiću kako kažete, prijatelji moji; otići ću do nje i zaprosiću je. Na njegove reči, mladi ratnici prsnuše u još glasniji smeh, jer im se nešto tako zabavno nije još nikada u životu dogodilo. Unakaženo lice ih ostavi da se smeju i uputi se reci. Kad stiže do mesta gde su žene dolazile po vodu, stade da sačeka onu devojku. Ona dođe malo posle, noseći u ruci sud od bizonove kože, a mladić joj se približi i reče:

 

– Devojko, pričekaj, želim da govorim s tobom. I to ne krišom, već otvoreno, pod vedrim nebom i Suncem, gde nas svi mogu videti.

 

– Govori onda – reče devojka.

 

– Video sam sve što se dogodilo. Ti si odbila ruku najbogatijih i najmoćnijih ratnika iz moga plemena. Ja sam siromašan, vrlo siromašan, nemam kolibu, ni hrane, ni odeće, ni toplog krzna, a nemam ni rodbine koja bi mogla da mi pomogne, pogotovu danas, ovde na obali reke, kada te molim da mi budeš žena. Devojka pokri lice ogrtačem i zamisli se, tapkajući vrhom mokasinke o zemlju, pa onda reče:

 

– Tako je, odbila sam sve one bogate ratnike; ali sada, kad siromah traži moju ruku, rado ću mu je dati. Biću tvoja žena, Unakaženo lice, i moje pleme biće srećno. Zar je važno to što si siromašan? Moj otac će ti dati sve, moja majka napraviće ti kolibu, moje pleme pokloniće ti kože i ostale stvari, pa nećeš više biti siromašan. Slušajući je kako to govori, Unakaženo lice oseti da mu se srce puni radošcu i htede da zagrli svoju verenicu. Ali ona ga odgurnu od sebe i reče:


– Čekaj, Unakaženo lice. Pre mnogo, mnogo meseci Sunce mi je reklo da se ne udajem, jer ću s njim imati srećan i dug život. Ali sada tebi kažem – idi Suncu i reci mu: „Ona kojoj si govorio očekuje tvoje reči. Ona se uvek lepo ponašala i slušala te je, ali sada želi da se uda. Ja je hoću za ženu." I reci mu, naposletku, da ti skine taj ožiljak s lica; to će biti dokaz, i ja ću znati da li je Sunce zadovoljno ili nije. Ali ako ono odbije ili ako ne budeš našao njegovu kolibu, onda mi se, Unakaženo lice, više ne vraćaj!

 

– Oh! – uzviknu mladić. – Iz početka su tvoje reči bile lepe, i bio sam zadovoljan. Ali sada su moja moć i moje srce mrtvi. Gde li je Sunčev dom? Gde li je taj put kojim niko nije išao?

 

– Budi hrabar – reče devojka i vrati se u svoju kolibu. Unakaženo lice se veoma rastuži. Sede, i pokrivši lice odrpanim ogrtačem, poče da razmišlja šta treba da radi. Onda ustade i uputi se kolibi neke starice, koja je bila uvek ljubazna prema njemu.

 

– Imaj sažaljenja prema meni – reče joj. – Kao što znaš, vrlo sam siromašan i sada moram da krenem na dug put. Molim te, napravi mi par mokasinki.

 

– Kuda ideš? – upita ga starica. – Sada nema ratova i svi živimo u miru.

 

– Ne znam kuda treba da idem, bako – odgovori Unakaženo lice. – Ne znam šta treba da radim, ali ne mogu ti ništa reći. Tada mu dobra žena napravi nekoliko pari mokasinki sa đonovima od čvrste kože, i napuni mu vrećicu jelom spravljenim od testa umešenog sa ukusnim jagodama, tucanog mesa i masti. U stvari, ona je mnogo volela siroto Unakaženo lice. Potpuno sam i tužna srca, mladić se pope na brežuljak i tu zastade da baci poslednji pogled na svoje rodno naselje. Gledao je ne bi li negde video svoju verenicu, i zaplaka kad se u naselju, u daljini, zapališe noćne vatre.

 

– Haj-ju, imaj milosti prema meni, o, Sunce! – zamoli on. A zatim pođe da traži put do Sunčeve kuće. Mnogo je dana pešačio duž divljih rečnih obala i preko beskrajnih planina, i iz dana u dan njegova vrećica sa hranom bivala je sve lakša. Jedne noći Unakaženo lice se zaustavi blizu vučje jazbine.

 

– Haj-jah! – reče Vuk. – Šta traži moj crveni brat tako daleko od svog plemena?

– Ah – odgovori Unakaženo lice – tražim mesto gde živi Sunce: treba da govorim s njim.


– Ja sam mnogo putovao – reče Vuk. – Poznajem sve doline i planine, ali nikada nisam video Sunčevu kuću. Nego, čekaj! Poznajem jedno vrlo mudro stvorenje – Medveda. Zapitaj njega, možda će on znati. Sutradan Unakaženo lice ponovo krenu na put, zaustavljajući se, s vremena na vreme, da ubere malo jagoda; kad je pao mrak, stiže on do medvede jazbine.

 

– Gde ti je kuća? – upita ga životinja. – Zašto moj crveni brat putuje sam?

– Pomozi mi! Imaj milosti prema meni! – odgovori Unakaženo lice. – Zbog devojke tražim Sunce. Treba da ga zamolim za njenu ruku.

 

– Ne znam gde Sunce spava – odgovori Medved. – Ja sam pregazio mnoge reke i poznajem mnoge planine, pa ipak nikada nisam video njegov stan. Ali nedaleko odavde nalazi se jedna vrlo lukava životinja sa prugastom njuškom. Pokušaj da saznaš nešto od nje. Jazavac je bio u svojoj rupi. Kada ga Unakaženo lice vide, povika:

 

– O, lukava Prugasta njuško! O, plemenita životinjo! Želeo bih da govorim s tobom.

– Šta hoceš? – upita ga Jazavac, pojavljujući se iz rupe.

– Želim da pronađem Sunčevu kuću. Hoću da razgovaram sa Suncem.

 

– Ne znam gde bi ono moglo da živi – odgovori Jazavac. – Ja se ne udaljavam mnogo od svoje kuće. Ali nedaleko odavde, u šumi, živi Sova. Ona stalno putuje i zna mnoge stvari. Možda će moći da ti pomogne. Unakaženo lice ode u šumu i stade da se osvrće unaokolo tražeći Sovu, ali bez uspeha. Onda sede da se odmori.

 

– Haj-ju, haj-ju! – povika on. – Moja hrana je pri kraju, a mokasinke su mi se pocepale. Ostaje mi jedino da umrem.

 

– Šta ti se desilo, brate moj? – začu on neki glas i, podižući oči, vide na grani Sovu.

– Devojka kojom želim da se oženim – reče Unakaženo lice – pripada Suncu. Evo sada tražim njegov stan da je od njega zatražim za ženu.

 

– Ah! – reče Sova. – Ja znam gde ono živi. Ali sada je skoro noć. Sutra ću ti pokazati stazu koja vodi Velikim vodama. Sunce živi s one strane Velikih voda. Čim se razdanilo, Sova pokaza Unakaženom licu stazu, i on njom nastavi put dok nije stigao do obale Velikih voda.


Srce mu siđe u pete kad je tamo stigao. Suprotna obala je bila tako daleko da se jedva nazirala, a Velike vode se prostirahu unedogled. Svu hranu beše pojeo, a mokasinke su mu bile sasvim pocepane. Srce mu se rastuži. - Nikada neću moći da pređem preko ove vode, reče u sebi. - A ne mogu da se vratim svom narodu. Umreću ovde, pokraj Velikih voda! Ali to se nije dogodilo. Dva velika labuda doplivaše do obale.

 

– Zašto si došao ovamo? – upitaše oni Unakaženo lice. – Šta ćeš da radiš ovde, tako daleko od zemlje gde živi narod Crnih stopala?

 

– Na izdisaju sam – odgovori tužno Unakaženo lice. – Daleko, vrlo daleko, u mojoj zemlji, živi jedna lepa devojka. Hteo sam da se oženim njome, ali ona pripada Suncu. Zato sam krenuo na put, da ga potražim i zamolim za njenu ruku. Dugo sam pešačio, hrane mi je nestalo, i ne mogu više da se vratim. A ove Velike vode ne mogu da pređem, i zato umirem.

 

– Ne – rekoše Labudovi – neće biti tako. S one strane Voda nalazi se stan Sunca, Velikog duha. Popni se na nas i mi ćemo te odneti donde. Unakaženo lice nije čekalo da mu se dvaput kaže. Labudovi raširiše velika bela krila i uzleteše. Lako su leteli iznad crnih i dubokih voda; gledajući sa visine, Unakaženo lice vide da u vodi žive neobična čudovišta užasnog izgleda, koja podizahu glave i rikahu na njega, besna i gladna. Srce Unakaženog lica ispuni se stravom. Ali labudovi ga živog i zdravog preneše na suprotnu obalu. Odatle se pružila široka i strma staza i probijala dalje kroz šumu. – Evo – rekoše labudovi – sada si blizu Sunčeve kuće. Idi ovim putem i ubrzo ćeš je ugledati. Unakaženo lice krenu, i uskoro ugleda gde na stazi leže neke čudne i vrlo lepe stvari. Bilo je tu jedno ratničko odelo, štit, luk i strele. Unakaženo lice nije nikada video tako lepe stvari; nije se usudio ni da ih dodirne, već ih obiđe i produži dalje. Posle nekoliko koraka srete jednog mladića, najlepšeg koga je ikada video. Kosa mu je bila vrlo dugačka, a na sebi je imao blistavo odelo skrojeno od čudesne kože. Mokasinke su mu bile napravljene od divno obojenih vrpci. Mladić upita Unakaženo lice:

 

– Jesi li našao neko oružje na sredini staze?

 

– Jesam – odgovori Unakaženo lice. – Video sam ga.

– Zar ga nisi dodirnuo? – upita ga mladić.

– Ne, mislio sam da ga je neko tamo ostavio i zato ga nisam ni dirnuo.

– Ti nisi lopov – reče mladić. – Kako se zoveš?

– Unakaženo lice.

– Kuda ideš?

– Idem Suncu.

 

– Moje je ime – reče tada mladić – Jutarnja zvezda. Sunce je moj otac. Dođi, odvešću te do naše kolibe. Sada otac nije kod kuće, ali se vraća večeras. Uskoro stigoše do prostrane i lepe kolibe: spolja je bila išarana čudnim, čarobnim životinjama, a unutra su ležala naslagana divna odela i oružje. Unakaženo lice se plašilo da uđe, ali mu Jutarnja zvezda reče:

 

– Ne boj se, brate moj; mi smo veoma zadovoljni što si došao. I tako uđoše zajedno.
U uglu kolibe sedela je neka žena; to je bila Luna, žena Sunčeva, a majka Jutarnje zvezde. Ona se ljubazno porazgovarala sa Unakaženim licem i iznese mu nešto da pojede.

 

– Zašto si došao iz tolike daljine? – upita ga kasnije. Unakaženo lice joj sve ispriča.


Kad je došao čas da se Sunce, kao obično, vrati kući, Luna sakri Unakaženo lice ispod gomile koža. Ali čim je prekoračio kućni prag, Sunce reče:

– Osećam miris čoveka.

 

– Da, oče – reče Jutarnja zvezda. – Jedan mladić je došao da te traži. Ja znam da je dobar, jer je našao neke moje stvari i nije ih dirao. Tada Unakaženo lice iziđe ispod gomile koža, a Sunce uđe u kolibu i, pošto je selo, obrati mu se ovim rečima:

 

– Zadovoljan sam što si došao u naš dom. Ostani kod nas koliko hoćeš, jer se moj sin često oseća usamljenim. Molim te, budi njegov prijatelj. Sutradan Luna pozva Unakaženo lice iz kolibe i reče mu krišom, da ne čuje njen sin:

 

– Idi sa Jutarnjom zvezdom kud god vam je volja, ali ne lovite nikada blizu Velikih voda! Ne dopuštaj mom sinu da odlazi tamo, jer tamo žive velike ptice, jaka i oštra kljuna, kojim sve odreda ubijaju. Imala sam mnoge sinove, ali one, te strašne ptice, pobile su ih sve. Jutarnja zvezda je jedini koji mi je ostao. Unakaženo lice se dugo zadržao u Sunčevoj kući, i svakog dana je išao u lov sa Jutarnjom zvezdom. Jednoga dana približiše se oni Velikim vodama i videše velike ptice.

– Slušaj – reče Jutarnja zvezda – hajde da gađamo one velike ptice.

 

– Ne, ne – reče Unakaženo lice – ne smemo tamo ići, brate moj. One su strašne: pobiće nas ako im se približimo. Ali Jutarnja zvezda nije hteo da posluša savet svog prijatelja, već potrča ka vodi. Unakaženo lice pođe za njim. Znao je da mora braniti Jutarnju zvezdu i pobiti ptice, jer će se inače Sunce naljutiti na njega i spaliće ga. Zato jurnu prema pticama, koje se sa jezivim kricima sunovratiše na njega iz visine. Ali sve popadaše na zemlju, probodene njegovim strelama, i on ih na kraju pobi kopljem. Nijedna nije ostala u životu. Njihova crna krv oticala je niz grebene i obojila vodu. Mladići im posekoše glave, okačiše ih o pojas i vratiše se kući. Majka Jutarnje zvezde bila je zadovoljna kad joj rekoše šta su uradili i pokazali glave onih ptičurina. Plakala je od radosti i nazivala Unakaženo lice svojim sinom. A kad se Sunce vratilo, ona mu ispriča sve, pa i ono zaplaka od radosti. Zatim, zagrlivši Unakaženo lice, reče mu:


– Sine moj, nikad neću zaboraviti ono što si ucinio za Jutarnju zvezdu. Reci mi sad šta mogu da uradim za tebe?

 

-Haj-ju! – odgovori Unakaženo lice. – Haj-ju, imaj sažaljenja prema meni! Došao sam ovamo za dozvolu da prosim jednu devojku. Hteo bih da se sa njome oženim; zatražio sam njenu ruku, i ona je bila zadovoljna. Ali mi je kazala da pripada tebi, i da si joj ti rekao da se ne udaje.


– Istina je to što kažeš – reče Sunce. – Video sam sve što se dogodilo, i zato znam sve. Sada sam odlučio da ti dam devojku: tvoja je. I mnogo sam zadovoljan što je bila tako pametna i nikada nije grešila. Sunce štiti pametne žene. One će živeti dugo godina, a tako isto i njihovi muževi i deca. A sada treba da se vratiš svom narodu. Ali najpre moram da ti nešto kažem; budi dobar i saslušaj me: ja sam stvorio Zemlju – planine, prerije, reke i šume. Stvorio sam plemena i sve životinje. Zbog toga sam jedini Poglavica i sve je moje. Ja nikada neću umreti; zime me stare i slabe, ali leta mi uvek vraćaju mladost i snagu. Zatim mu Sunce reče još ovo:

 

– Koja je ptica najlukavija na svetu ? Ne znaš? To je gavran, jer nalazi uvek hranu i nikada nije gladan. A koja je životinja najsvetija od svih? Ne znaš? To je bizon; on mi je najdraži od svih životinja zato što mom narodu daje hranu i odeću. A koji je najsvetiji deo bizona? Njegov jezik, jer je on moj. I jagode su moje, i zato su svete. A sada, Unakaženo lice, dođi da vidiš svet.


Rekavši to, Sunce odvede Unakaženo lice na vrh neba da bi mogao bolje da vidi Zemlju. Vrh neba je ravan, a sve unaokolo je praznina. Dok je Unakaženo lice gledao Zemlju, Sunce opet progovori:

 

– Kada je neki čovek bolestan ili mu je žena u opasnosti, on mora obećati da će pripremiti Igru Sunca, i zbog toga treba da napravi Odaju sličnu svetu. Odaja mora biti načinjena od svetog drveća; polovinu njenih zidova obojiće crnom bojom: to je Noć; a drugu polovinu obojiće crvenom bojom: to sam Ja. Malo docnije Sunce opet progovori:

 

– Reci mi, Unakaženo lice, šta je bolje: pamet ili srce? Unakaženo lice malo promisli, pa reče:


– Bolja je pamet. Srce često greši, a pamet nikada. Sunce se nasmeja zadovoljno, stavi mu na lice lek, i ožiljak iščeze. Zatim mu dade sedam gavranovih pera i reče:

 

– Ovo su znaci za devojku. Ova pera moraće uvek da nosi čovek koji gradi Odaju za Igru Suncu.

 

Mladić je bio spreman da krene natrag kuci. Jutarnja zvezda i Sunce dadoše mu mnogo lepih poklona. Luna se zaplaka i poljubi ga, nazivajući ga poslednji put svojim sinom. Zatim mu Sunce pokaza najkraći put. Mladić krenu tuda i ubrzo stiže na Zemlju. Toga dana bilo je vrlo sparno. Celo pleme se odmaralo u kolibama, u hladovini. Tu je bio i Poglavica, krupan čovek i hrabar ratnik, i ljudi preko celog dana odlažahu u njegovu kolibu da mu se poklone i zatraže saveta.


Toga dana spazi Poglavica nekog čoveka kako sedi blizu njegove kolibe, na oborenom starom stablu. Čovek je bio potpuno skriven ogrtačem. Poglavičini prijatelji su dolazili i odlazili. U podne Sunce dostiže najveću visinu i polagano poče da se spušta iza planine. Čovek se još nije micao. Kada je već bila skoro noć, Poglavica reče:

 

– Zašto onaj čovek sedi tamo tako dugo? Vrućina je bila nepodnošljiva, a on se nije pokrenuo, niti je pio i jeo. Mora biti da je stranac; idite i zapitajte ga. Na to se neki mladići digoše i, približivši se čoveku koji je sedeo sam, upitaše ga:

 

– Zašto se nisi pomakao s mesta po ovoj vrućini? Dođi ovamo u hlad. Poglavica želi da govori s tobom. Čovek ustade, zbaci ogrtač i približi se Poglavičinoj kolibi. Svi se zaprepastiše: imao je na sebi neobično odelo, a njegov luk, strele i štit behu čudnog oblika. Ipak ga svi odmah poznadoše, iako mu ožiljak beše iščezao s obraza, pa izjuriše napolje vičući:

 

– Unakaženo lice se vratio. Ali sada više nije jadan, niti unakažen! Sav narod dojuri da ga vidi.

 

– Gde si bio? – upitaše ga. – Gde si uzeo te divne stvari? On nije odgovarao. U gomili je bila i ona devojka. Tada Unakaženo lice skide sedam pera sa glave, pruži ih devojci i reče:

 

– Put je bio dug, i bio sam već iznemogao od umora, ali sam naposletku našao Sunčev dom. Sunce je zadovoljno i šalje ti ova pera kao znak! Devojka beše presrećna. Ubrzo se venčaše i sagradiše prvu Ložu za Igru Suncu. Sunce je bilo zadovoljno i podarilo im je dug život: nikada nije bilo bolesti u njihovoj kući. Kad su već sasvim ostareli, jednog jutra deca im rekoše:

 

– Ustanite! Idemo na obed. Dan je poodmakao. Ali oni se ne pomakoše. Noću u snu, njihove su senke bez bola otišle na Peščani brežuljak.

 

Indijanska bajka

loading...
5 glasova
Koristilo vam je ovo prepričavanje? Kliknite like
ili podelite sa prijateljima

Postavite ovu prepričanu lektiru na Vaš sajt ili forum

Link
Za web stranicu
Za forum
Nazad Bajka - Unakaženo lice

Najpopularnije lektire RSS

William Shakespeare - Hamlet

William Shakespeare - Hamlet Viljem Šekspir - Hamlet   Jedne večeri na straži dogodilo se nešto neobično, Horaciju, Marcelu i Bernandu se ukazao… >

Ivo Andrić - Prokleta avlija

Ivo Andrić - Prokleta avlija   Vrsta djela - romanVrijeme radnje - neodređeno, turska okupacijaMjesto radnje - turski zatvorTema djela - život zatvorenika… >

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera Johan Volfgang Gete - Patnje mladog Werthera   Mladi pravnik Werther dolazi u gradić u koji ga je poslala… >

Meša Selimović - Derviš i smrt

Meša Selimović - Derviš i smrt   Ovo je priča o pokušajima derviša Ahmeda Nurudina, šejha mevlevijskog reda, za vrijeme Otomanske vladavine u… >

Dobrica Ćosić - Koreni

Dobrica Ćosić - Koreni   Koreni su drugi roman Dobrice Ćosića. Objavljen je 1954. godine. Roman Koreni je tematski slojevit, moderan i po tematici… >

Lektire na društvenim mrežama

Lajkuj Lektire.me na Facebook-u