Aurelije Augustin lektira

Aurelije Augustin

Aurelije Augustin

 

Augustin (Aurelije Augustin) se rodio 13. novembra 354. u Tagasti, gradiću u Numidiji. Danas je to mjesto u Alžiru, a zove se Souk Ahras. Dok je njegov otac, Patricije, bio paganin, majka Monika je bila hrišćanka (jedan pisac veli "fantastična"), prava vjernica. Augustin je bio izuzetno temperamentan, previše osjetljiv, slabo disciplinovan učenik, previše svjestan da mu učenje ide lako i da se ne treba mnogo naprezati. Prve razrede škole završio je u rodnoj Tagasti. Nakon toga je pošao u Madauru gdje je pohađao predavanja nekog retoričara da bi se na taj način pripremio za zvanje govornika. Homer i grčki jezik ne učiniše na njega baš neki jači utisak, ali je zato bio oduševljen rimskom pjesnikom Vergilijem. Kad mu je bilo 16 godina, ponestalo mu je novca pa se iz Madaure morao vratiti kući. Taj prisilni povratak nije na njega dobro djelovao, pridružio se jednoj bandi mladih izgrednika. To nije dugo potrajalo. Zahvaljujući svome dobrotvoru, mogao je nastaviti školovanje u Kartagini, gdje je bujao razvratan i pokvaren život, a u tu je močvaru i on uronio. Našao je ljubavnicu, s njom održavao nezakonite veze te imao sina Adeodata. U Kartagini ga je držala ne samo želja za naukom već i žarka ljubav prema djevojci.

 

Kako mu studije nijesu zadavale posebne brige, bio je ponosan i na rezultate koje postizaše. Pijući iz čaše užitaka punim gutljajima, uživajući ugled blistavog studenta, u duši je ipak bio nemiran. Tada je čitao Ciceronova djela koja su mu počela buditi "ljubav prema mudrosti". Čitao je i Bibliju, no njen jezik, prema blještavom Ciceronovom stilu, činio je u njegovim očima slabom knjigom.

 

Uskoro je upao i u mrežu Manijevih učenika te postao manihejac. Manihejci su tumačili paradoks nereda u svijetu postojanjem dvostrukog počela: dobra i zla, koja vladaju svijetom. To je učenje nastalo u srednjoj Aziji te prodiralo malo-pomalo na Zapad, u Sredozemlje, zadavajući hrišćanstvu teške gubitke. Sve događaje u svijetu tumačili su kao borbu između dvaju vječitih sila: svjetla i tame, duha i materije. Iz pomiješanosti svjetla i tame nastao je ovaj svijet; zato je i zao. Augustin je ispočetka bio oduševljen manihejac, no tada se počeo sve više oslobađati mitološkoga sadržaja te nauke. Počeo je uočavati zbrkanost manihejskog učenja na području filozofije i teologije te njenu dekadenciju na području morala. Bio je i odviše inteligentan, da ne bi uočio što je u maniheizmu slabo. Sve više je tragao za pravim smislom života, a na to mu temeljno pitanje maniheizam nije mogao dati pravi odgovor. Poslije će Avgustin u svojim spisima s pet dokaza pobiti manihejsku zabludu. Svedeni na ono bitno, ti dokazi izgledaju ovako: Ne mogu postojati dva Boga, nego samo jedan i to onaj koji je posve apsolutno savršen, nepromjenjiv i vječan, bez početka i svršetka. A takvo biće može biti samo jedno jer, kad bi ga u savršenosti mogao neko drugi nadmašiti, onda bi taj bio pravi Bog. Dakle, moguć je samo jedan pravi Bog, nema dualizma. Završivši nauke, Augustin je u Tagasti postao profesor. Tu je službu obavljao 13 godina. Želja za karijerom odvest će ga iz Tagaste u Kartaginu, a zatim će i u Rimu predavati retoriku.

 

Nakon rada u Rimu, Augustin je napokon 384. godine dobio novi posao u carskoj rezidenciji u Milanu, gradu koji je tada bio prijestolnica zapadnorimskoga carstva. Uz sve uspjehe na profesorskom, retoričkom i filozofskom polju, uz udovoljavanje strastima, prati ga stalni unutrašnji nemir. I on osjeća: "U meni su dva čovjeka..." Međutim, Milano će postati vrlo bitna tačka njegovog života. Tu je počeo proučavati djela genijalnog mislioca neoplatonizma Plotina (205-270). Prekinuo je odnose sa svojom dotadašnjom ljubavnicom. U Milanu je sreo biskupa sv. Ambrozija (340-397), u kojem je našao sebi dostojnog partnera u raspravljanju o najvažnijim životnim pitanjima, o problemima koji su njega samoga mučili. Avgustin je požudno slušao njegove propovijedi, gutajući njegove riječi. Smatrao ga je neprevaziđenim govornikom. Poslije će o svojim doživljajima u milanskoj katedrali zabilježiti: "O Bože, koliko sam suza prolio kod tvojih himana i pjesama! Kako sam bio ganut kad je tvoja crkva odzvanjala od lijepog pjevanja. Oni su tonovi balzam za moje uho i s njima se tvoja istina izlijevala u moje srce tako da je u meni plamtio žar pobožnosti." Uz govorništvo i ljepotu liturgijskog slavlja u Avgustina je malo-pomalo počelo prodirati i Hristovo Evanđelje. Tada je čitao i Plotinove Enneade i ta lektira dade konačan pravac njegovu životu. Po Plotinovom idealističkom misaonom sistemu i uticaju biskupa Ambrozija definitivno se približio hrišćanstvu. Međutim, još uvijek se nije mogao otrgnuti od spona koje su ga sputavale, a to su: gordost, uspjeh, karijera, zlato i seksualna uživanja.

 

Božja ga milost, koju za njega istrajno moli majka Monika, prati ukorak. Avgustin dobija u ruke životopis sv. Antuna pustinjaka, iz pera sv. Atanazija, i on na njega ostavlja dubok utisak. Divi se pred idealom mnoštva onih kojih su sve ostavili i pošli za Hristom u pustinju, u samoću, u molitvu i pokoru.

 

Prizor konačnog preobraćenja sam je Avgustin ovjekovječio u Ispovijestima. U to je vrijeme tražio samoću, povukao se u osamljenost vrta svoje kuće u Milanu. Tamo je plakao od boli nad svojim bijednim stanjem, razapet između ideala i nagona. U svom je bezizlaznom stanju molio za pomoć. Vapio je: "A što sada, Gospode, i kako će dugo potrajati ovakvo stanje?" Tada je čuo kako neko dječjim glasom viče: "Tolle - lege, tolle - lege! - Uzmi i čitaj!" Uzeo je Sveto pismo i oči mu se zaustaviše na ovome tekstu: "Svucimo sa sebe djela tame, a obucimo se u oružje svijetla! Hodimo pristojno kao po danu; ne u razuzdanim gozbama i pijankama, ne u bludnosti i raspuštenosti, ne u svađi i zavisti, nego se obucite u Gospoda Isusa Hrista i ne brinite se oko tjelesnoga da ugađate pohotama!" (Rim 13,12-14).

 

Taj nadahnuti tekst je bio savršen odgovor na njegov zov i vapaj iz dubina. U svojoj 32. godini života Augustinova duša pronalazi napokon Gospoda. Za tu je milost bio cijeli život zahvalan Bogu, a njegove Ispovijesti nijesu ništa drugo do himna zahvalnica Bogu.

 

Augustin je još nekoliko nedjelja nastavio svoju službu profesora govorništva, a onda se zahvalio. Skupa s majkom, sinom i nekim prijateljima, povukao se na imanje nekog svoga prijatelja u blizini jezera Komo. Prijatelji su mu omogućili duži boravak ondje. U vaskršnjoj noći 23. aprila 387. godine primio je iz ruku milanskoga biskupa, svetoga Ambrozija, sakramenat krštenja zajedno sa svojim sinom Adeodatom.

 

Na povratku u Afriku, Augustinova majka Monika umrla je u Ostiji, lučkom gradu na ušću Tibera u Tirensko more. Na zidu jedne od nekadašnjih kuća ispisan je Avgustinov dijalog (svakako skraćen) s majkom kad su u Ostiji čekali brod.

 

Augustin je stigao u zavičaj u jesen 388. Prodao je očevo imanje i sljedeće tri godine je intenzivno izučavao filozofiju i teologiju.

 

Godine 391. na zahtjev vjernika, Augustin je zaređen u sveštenika u crkvi u Hippo Regiusu, Hiponu (danas Annabi). Za njega je to bila velika žrtva. Morao se odreći lijepoga, mirnoga, kontemplativnog života u društvu prijatelja te prihvatiti teške službe svešteničkog služenja.

 

Augustin će 5 godina kasnije, 396. godine, kao biskup naslijediti Valerija u Hiponu, drugom po važnosti gradu rimske Afrike. Utjecaj će hiponskoga biskupa prelaziti daleko međe njegove biskupije, i to ne samo prostorno, već i vremenski sve do dana današnjega. On je u svoje doba postao neosporan vođa afričkog episkopata, ali i teološka svijest i savjest cijele Crkve.

 

Novi biskup je sa svojim klerom provodio zajednički život po veoma strogim pravilima. Prof. Franz Spirago u svojoj Zbirci primjera pominje natpis u trpezariji sv. Avgustina koji je glasio: "Qisquis amat dictis absentem rodere vitam hanc mensam vetitam noverit esse sibi." (Neka se klone ovog stola oni koji rado vrijeđaju tuđu čast.)

 

Augustin je s naročitom revnošću obavljao službu propovijedanja. Oko hiljadu sačuvanih propovijedi najveći su dio njegove pismene baštine. Te su propovijedi pune misli iz Svetoga pisma, koje Augustin svojom rječitošću i dubinom neobično lijepo razlaže. Uz pastoralnu službu razvio je i karitativnu u korist siromaha. Svoju službu je shvatao veoma odgovorno, zalagao se posve pa je često morao govoriti: "Stenjem pod teretom svoje biskupske službe."

 

Augustin je obavljao i službu velikog teologa i učitelja Crkve. Bio je filozof, teolog, pastir duša, čovjek velike duhovnosti, učitelj milosti i ljubavi. Njegovo pisano djelo broji 113 knjiga i 218 pisama. Kroz te se spise provlače sve rasprave tadašnje afričke Crkve i hrišćanskog svijeta. U Ispovijestima - remek-djelu hrišćanske pa i svjetske literature, dao je dubok i svestran uvid u svoj religiozni razvoj. Uz Ispovijesti tu je i drugo Avgustinovo remek-djelo De civitate Dei (O Božjoj državi) u kojem je sadržana najvrjednija starohrišćanska apologetika, obrana hrišćanstva, a u isto vrijeme poštovanja dostojna teologija istorijei. Svoju bogatu i dubokoumnu teologiju Avgustin je razvio u sukobu s herezama svog vremena: maniheizmom, donatizmom i pelagijanizmom. Donatistička hereza je podučavala da vrijednost sakramenata zavisi od duhovne čistoće i krijeposti djelitelja i stoga su osnovali crkvu isključivo samo od onih čistih u kojoj za grešnike nije bilo mjesta, a najmanje milosrđa. Podučavali su i ponovno krštenje.

 

Protiv pelagijanizma, svojevrsnog naturalizma, koji je opovrgavao stvarnost istočnog grijeha, pa i potrebu milosti, Augustin je razvio temelj svoje nauke o milosti. Bog je čovjeka kod stvaranja upravio prema konačnom nadnaravnom cilju i za to ga obdario milošću. Čovjek je nadnaravna slika Božja, grijehom ranjena, ali po Hristu opet povraćena u prvobitno stanje. Hrist je svojom milošću spasio i opravdao palog čovjeka. Ta je milost svakako dar Hristove muke, smrti i vaskrsnuća. Opravdavajuća milost je ponovno stvaranje čovjeka, jer po njoj postaje homo novus - novi čovjek u Hristu. Ta milost sadrži u sebi izlijevanje Božje ljubavi na čovjeka koji postaje Božji prijatelj, ljubimac, štoviše, ljubljeni sin. A tek ljubav prema Bogu čovjekove čine čini nadnaravnima i za nebo zaslužnima.

 

Čovjek, dakle, s Božjom ljubavlju i milošću, bez koje ne može ništa, mora sarađivati, a to znači živjeti u Božjoj ljubavi i prijateljstvu. Upravo je Avgustin rekao: "Bog, koji te je stvorio bez tebe, neće te i spasiti bez tebe!" Pelagijanizam, na žalost, stavlja u čovjeka preveliku moć, kao da mu nije potrebna Božja milost.

 

Augustin je 426. godine izabrao biskupa-pomoćnika. Umro je 28. avgusta 430. godine, kad su Vandali već tri mjeseca opsjedali njegov biskupski grad. Nakon pada Hipona tijelo su mu prenijeli najprije na Sardiniju, a 722. godine Luitprand ga je prenio u Paviju. U Ispovijestima Avgustin priznaje: "Kasno sam te uzljubio, ljepoto tako stara i tako nova, kasno sam te uzljubio! A eto, ti si bio u meni, a ja izvan sebe. Ondje sam te tražio nasrćući na ta lijepa bića koja si stvorio, ja rugoba. Ti si bio sa mnom, a ja nisam bio s tobom. Mene su daleko od tebe držale one stvari koje ne bi postojale kad ne bi bile u tebi. Zvao si me i vikao, probio si moju gluhoću, zabljesnuo si, sijevnuo si i rastjerao moju sljepoću, prosuo si miomiris, a ja sam ga upio da uzdišem za tobom, okusio sam ga pa gladujem i žeđam, dotakao si me, i zato gorim za tvojim mirom."

 

Avgustinova filozofija

 

Augustinova filozofija nastaje kao simbioza hrišćanskih i antičkih filozofskih doktrina, među kojima je za njega glavni izvor bila Platonova filozofiija (koju je on prevashodno poznavao u neoplatonistiičkom izlaganju). Takva je simbioza postala najznačajniji duhovni faktor cijelog srednjevjekovnog hrišćanskog učenja, jer nijedan od otaca crkve nije postigao takvu duhovnu dubinu kao Avgustin, takvu izgrađenost misli koja je postala osnovom cijele hrišćanske religijsko-filozofske doktrine. Centralna tema njegove filozofije jeste spoznaja boga i božanske ljubavi. U njoj ljudski duh jedino zadobija puni smisao i vrijednost. Bog je najviše biće (summa essentia) čija egzistencija jedino proističe iz njegovog bića; on je nezavisan, dok sve ostalo opstojli zahvaljujući božanskoj voljii. On je uzrok opstojanja svega postojećeg, svih njegovih promjena; ne samo da je on stvorio svijet, nego ga i održava i nastavlja s njegovim stvaranjem (creatio continua). Bog je najviši predmet spoznaje, jer je on uzrok spoznaje, jer unosi svjetlost u ljudski duh, u ljudsku misao, pomažući joj da dopre do istine. U spisu „Protiv akademičara" Avgustin protiv skepticizma istupa stavom: bez znanja istine, nije moguće ni „vjerovatno" znanje; da bi se znalo ono vjerovatno (što liči na istinu) mora se znati sama istina. Čak se li sama sumnja u istinu zna kao istina.

 

Izvor svih istina jeste nepromjerljiva, vječna istina, bog. Posebne istine mogu postojati samo zato što „učestvuju" u ideji istine, u istini kao takvoj, zaključuje Avgustin na Platonovom i neoplatoničar skom tragu. Ideja „učestvovanja" je osnova Avgustinovog dokaza božje egzistencije. S druge strane, na temelju pojma o savršenom biću on izvodi drugi dokaz božjeg postojanja, koji će postati poznat kao "ontološki" dokaz boga.

 

Augustinov misaoni novum u odnosu na prethodike je postavka o učešću volje u spoznajnim procesima, shvatanje mišljenja li spoznaje kao aktivnih voljnih procesa. Volja je osnova cijelog duhovnog života (jer suština svake stvarii nije u njenoj pasivnosti, u načelu razuma, nego u aktivnosti, načelu volje). Prvenstvo volje odnosi se i na božansko biće. On nije samo beskonačni bitak, nego i osoba. Tim određenjem Avgustin odstupa od neoplatonizma: za neoplatoničare svijet je emanacija božanskog Jednog, dok je za Avgustima on akt božanske volje; njegovo stvaranje je božanski slobodni voljni akt koji se izvodi iz idealnog obrasca realnog svijeta. Bog stvara svijet iz „ničega", a njegovo je stvaranje neprestano. Ako bi prestala božanska sila stvaranja, svijet bi se odmah povratio u nebitak. Svijet je ograničen u prostoru i vremenu. Prostor i vrijeme opstoje jedino u svijetu i sa svijetom: početak stvaranja svijeta je početak vremena. Ono je mjera kretanja i promjene. Svijet je samo jedan i u njegovom poretku svaka stvar ima svoje mjesto. Sve postojeće, ukolilko postoji, jeste dobro. Ono je supstancija, za razliku od zla, koje je samo nedostatak (lišenost), ne - bitak. Ljudska duša, takođe, jeste nematerijalna supstancija, koja se razlikuje od tijela. Ona je besmrtna, ali se Avgustin koleba u pogledu njezinog postajanja između tradukcionističkog (roditelji predaju dušu zajedno s tijelom) i kreacionističkog shvatanja (duše novorođenih stvara bog).

 

Značajan uticaj na potonju hrišćansku doktrinu odigralo je Augustinovo shvatanje božanske milosti i božanskog predodređenja. U polemici s Pelagijem, jednim od zapadndh crkvenih pisaca (koji je razvijao 'koncepciju neopterećenosti čovjeka prvobitniim grijehom), Avgustin smatra da se Adam rodio kao slobodan i bezgrešan, pa je slobodno mogao slijediti božju volju i postići besmrtnost. Iskušavan đavolom on je ipak izvršio grijeh, tako da su sva potonja pokoljenja ljudi opterećena tim grijehom, a smrt je osveta za taj grijeh. Poslije iskupljujuće žrtve Hristove oni koje je bog izabrao ne mogu više griješiti. Bog predodređuje jedne ljude ka dobru, spasu i blaženstvu, a druge ka zlu, mukama i pogibiji. Bez predodređenja božanske milosti ljudi ne mogu imati dobru volju.

 

U spisuO državi božjoj" Augustin nastoji dati hrišćansku sintezu svjetsko-istorijskih procesa i pokazati da je istorija čovječanstva u najtješnjoj vezi s božjim planovima i namjerama. Ta se postavka u literaturi obično smatra prvom koncepcijom filozofije istorije, prvim filozofskim tematizovanjem istorije čovječanstva u cjelini, te tematizovanjem njezinog smisla i cilja. Ta je koncepcija eshatološko (eshaton = posljednji), jer počiva na ideji razvoja istorije čovječanstva i jasnoj ciljnoj određenosti istorijskog kretanja prema svom konačnom ishodu u „posljednjim", konačnim stvarima čovjeka, u "kraju svijeta" i „strašnom sudu". Podsticaj za ovu tematiku Avgustin je dobio u strašnoj sudbini koju je Rim doživio 410. godine pred najezdom Gota (pod vođstvom Alariha), smatrajući da je katastrofa Rima kazna za njegovu raniju borbu protiv hrišćanstva i početak sloma „države zemaljske" uopšte.

 

Naime, smatra on, čovječanstvo sa svojom istorijom stoji u jedinstvu s božanskom istorijom, ali u odvojenim sferama, što se manifestuje kao borba dvije države (grada): zemaljske (civitas terena), u kojoj su samoljubivi, zli i grešni ljudi, te božanska (civitas Dei), koja okuplja oko hrišćanske crkve manji dio čovječanstva, koji zaslužuje svojim moralnim i religijskim ponašanjem božje milosrđe i spas. Pretpostavka pripadnosti ovoj potonjoj jeste pokornost pred bogom, ali i pred crkvom. Augustin u svom izlaganju božjega predodređenja (zbog čega se njegovo shvatanje istorije smatra providencijalnim) daje periodizaciju istorije zemaljskih država. Ona je postavljena u analogiji sa šest dana stvaranja, šest sfera razvitka ljudskog života i šest epoha, kako ih navodi Stari zavjet. Prva obuhvata period od Adama do potopa, druga od Noja do Avrama, treća od Avrama do Davida, četvrta od Davida do vavilonskog ropstva, peta od vavilonskog ropstva do Hrista, a šesta započinje Hristom, a završiće se „strašnim sudom" kao krajem istorije. Građani države božje biće tada blaženi, a zemaljske države biće predati vječnim mukama.

 

Augustinovska tradicija dugo je smatrana jedinom ortodoksnom teološko-filozofskom podlogom hrišćanstva. Iako je u 13. vijeku Toma Akvinski izgradio novi model hrišćanske doktrine, uticaj Avgustina i dalje je trajao (u karolinškoj renesansi 8. d 9. vijeka, u mističara 12. - vijeku. U avgustinaca 13. vijeku, u Reformaciji, u postreformacijskom periodu 17. vijeku, te u jansenizmu 17. vijeka, čak i u modemoj protestantskoj teologiji).

 

Aurelije Augustin - Ispovijesti

loading...
2 glasova
Koristilo vam je ovo prepričavanje? Kliknite like
ili podelite sa prijateljima

Postavite ovu prepričanu lektiru na Vaš sajt ili forum

Link
Za web stranicu
Za forum
Nazad Aurelije Augustin

Najpopularnije lektire RSS

William Shakespeare - Hamlet

William Shakespeare - Hamlet Viljem Šekspir - Hamlet   Jedne večeri na straži dogodilo se nešto neobično, Horaciju, Marcelu i Bernandu se ukazao… >

Ivo Andrić - Prokleta avlija

Ivo Andrić - Prokleta avlija   Vrsta djela - romanVrijeme radnje - neodređeno, turska okupacijaMjesto radnje - turski zatvorTema djela - život zatvorenika… >

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera Johan Volfgang Gete - Patnje mladog Werthera   Mladi pravnik Werther dolazi u gradić u koji ga je poslala… >

Meša Selimović - Derviš i smrt

Meša Selimović - Derviš i smrt   Ovo je priča o pokušajima derviša Ahmeda Nurudina, šejha mevlevijskog reda, za vrijeme Otomanske vladavine u… >

Dobrica Ćosić - Koreni

Dobrica Ćosić - Koreni   Koreni su drugi roman Dobrice Ćosića. Objavljen je 1954. godine. Roman Koreni je tematski slojevit, moderan i po tematici… >

Lektire na društvenim mrežama

Lajkuj Lektire.me na Facebook-u