August Cesarec - Sin domovine lektira

August Cesarec - Sin domovine

August Cesarec - Sin domovine

Životna drama Eugena Kvaternika

 

Ovu dramu nosio sam u sebi nekoliko godina i pronio je sa sobom po gotovo svim glavnim stanicama križnog puta na koji je Eugen Kvaternik bio osuđen u domovini i svojim i progonstvima, a koji se za nj uslijed tih progonstava započeo u Rusiji, nastavio u Francuskoj, Italiji, Švicarskoj i završio opet u domovini i u Rakovici.


Na spomenutom početku tog njegovog križnog puta, već daleko od Hrvatske, u Rusiji, ta drama se u meni zapravo i rodila. Rasla je potom u Parizu, dozrela konačno u Zagrebu, gdje sam odmah poslije svog povratka prvi njen nacrt i prvih pet slika napisao u bijeloj samoći iza zatvorenih vrata. Tako je to valjda najbolje i dolikovalo, dok se radilo o pisanju drame o toliko progonjenu i napaćenu čovjeku kako je to bio Eugen Kvaternik. Bio je to čovjek ideje, a ne interesa, stalni plivač protiv struje koja je gotovo po pravilu vodila u blato oportunizma, po riječima samog Strossmayera, u "škopstvo". Bio je borac do posljednjeg daha i od krupnih naših figura zapravo jedini prkosnik i pregalac, koji je pitanje hrvatske slobode u Austriji htio riješiti beskompromisnim djelom, a ne možda samo kompromisnim ili beskompromisnim riječima.

 

Takav čovjek, takav izuzetak, ali i kao izuzetak simbol najpozitivnijih hrvatskih tradicija i energija, započetih možda još od Ljutovida Posavskoga koga je on obožavao i u kojega se, kao u vođu jednog davnog nacionalnog ustanka, htio ugledati, zaslužio je bez svake sumnje osobitu pažnju naše književnosti i umjetnosti, zaslužio ju svakako već davno prije nego što mu je ja sad kušam ukazati ovom dramom.


O njemu i njegovu životu, punom burnim prijeloma, obrata i događaja, završenih konačno s onim najtragičnijim u Rakovici, moglo bi se pisati ne jedan roman nego seriju romana. Ja sam odabrao dramsku formu, jer mi se ona činila najkraćim putem do cilja, a i jer mi je za taj izbor dao podstreka sam - Kvaternik. Iz dijela njegova Dnevnika, koji je nekad izdao Kerubin Šegvić, vidno je da je Kvaternik u odsudnim svojim časovima sam svoje doživljaje i život smatrao kao dramu.


"Moja drama se razvija pošteno, tim većom revnošću radih na novom planu koji će riješiti moju sudbinu". Tako je on pisao 1858. u Petrogradu, kada je dobio u ruku tajnu knjigu o ruskim planovima u Palestini, s čime je odmah vezao svoj optimističan, preoptimističan, materijalan, ali i sa službom ideji povezan plan, koji će mu se poslije, iskorišćen od njegovih protivnika, osvećivati kroz čitav život, do same smrti.

 

"Okolnosti proti mojoj volji tjeraju k nekakvom razvitku drame!" zapisao je sebi u dnevnik slijedeće godine, kad ga, u Firenci već, Talijani, u dobroj inače namjeri, razotkrivaju kao pisca jedne brošure koja može samo da još pogorša njegov ionako već labav odnos s Rusijom u čijoj se tad još službi nalazi.


"Oh, znatiželjan sam kako će se ta veličanstvena drama svršiti!" zapisao je, opet godinu dana kasnije, u Parizu, povodom svoje prve audijencije kod vatrenog protektora tadašnjih nacionalnih revolucionara u Evropi, princa Jeromea Napoleona.

 

"Sada da vidim kako će se ta drama razviti!" popratio je koji dan kasnije svoje pregovore s nekim talijanskim diplomatima, prinčevim pouzdanicima, dodavši opet za koji dan: "Evala! da vidimo konačno rješenje te velike drame!"


Podstreka za dramsku formu o drami njegova života bilo je, kako se vidi, dosta i sa strane samog Kvaternika. Poslije konačne odluke o njoj ostalo je samo pitanje provedbe te odluke u djelo. A o tome ja sigurno ne bih ovdje govorio, da se za tu provedbu nisu javile poteškoće, neočekivane i jače od najbolje moje namjere da ih savladam.


Eugen Kvaternik je historijska pojava koja je nekad, pa ne baš ni tako davno, stvarno postojala i djelovala, i za koju se zna i može činjenicama uglaviti da je djelovala baš tako a ne drukčije. Time je za mene ne samo bio odmah omeđen opseg, unutar kojega sam za umjetničku reprodukciju Kvaternikova lika smio dati razmaha fantaziji, nego mi je bila odmah nametnuta i dužnost da se u rješavanju postavljena zadatka držim, što je ipak moguće vjernije, činjenica. Od sviju pak dokumenata koji postoje o Eugenu Kvaterniku bilo od drugih ili od njega samoga, najvažniji je njegov Dnevnik, pisan od 1857. do 1870. Jedan njegov dio je, rekoh već, priredio nekad za štampu Kerubin Šegvić, no u cjelini je on javnosti ostao nepoznat i baš do te njegove cjeline, do originala Dnevnika, ja nisam mogao doći, jer se on, na žalost, nalazi u privatnim rukama.

 

Kako dakle pisati dokumentarnu dramu o jednom historijskom licu bez uvida u glavni dokumenat koji o njemu postoji? Ta poteškoća me je, priznajem, na dugo vremena tako obeshrabrila, u mojoj namjeri da pišem o Kvaterniku, da je pet prvih napisanih slika ove drame ostalo samo tih prvih pet slika u mojoj ladici kroz skoro godinu i po dana.


Dalje sam ja mogao poći i dramu dovršiti istom kad sam se pomirio s time da sam za tu dramu sakupio ipak dovoljan materijal sa studijem Kvaternikove epohe u Moskvi, Parizu i Zagrebu, s potanjim upoznanjem obilne Kvaternikove književne ostavštine nađene u Rakovici, i omašnog istražnog materijala, sačuvanog o Rakovičkom ustanku. Najposlije, Šegvićev ekscerpt prvog i drugog Kvaternikovog progonstva i "Rakovica" Nehajeva, koji je od mene bio sretniji pa dobio uvid barem u dio dnevnika o trećem progonstvu i doživljajima Kvaternikovim opet u domovini i o tome pisao u spomenutoj knjizi, bili su mi barem neki surogat za original dnevnika; moglo se započeti s konačnom izradbom drame, što sam ove zime i izvršio.


Ovako kako sada pred čitaocem predleži ta drama, ona je plod svjesne želje i namjere da ostane što dalje od namještene kakve i iskonstruirane dramske radnje i prema tome iskonstruiranih kazališnih efekata. Životna drama Eugena Kvaternika, sa realno odigranim sukobima i slomom, u koje je trebalo samo umjetnički poseći i književno dramatizirati što je već kao drama u životu postojalo - to je bio uzor u koji sam se ugledao, to rukovodstvo kome sam se predao u pisanju ove književne i pozorišne životne drame, posvećene čovjeku koji ju je nekad prvi put proživljavao i tragično proživio na prvoj i stvarnoj pozornici života, u dalekom svijetu i kod nas kod kuće.

 

No gradeći tako tu dramu u prvom redu na dramatici činjenica, ja sam se ipak pokatkad u kojem detalju udaljio od historijske istine. Tiče se to naročito Kvaternikova antipoda u ovoj drami, i samom životu, Ivana Vončine, a spominjem to ovdje radi toga da tako unaprijed spriječim kakav prigovor.


Ivan Vončina, u Kvaternikovo vrijeme podžupan riječke županije, nije nikad postao veliki župan te županije. Ako sam ga ja takovim učinio u drami, onda je to bilo samo radi bolje karakterizacije oportunista kojeg sam u njegovu licu htio suprotstaviti beskompromisnom Kvaterniku. A na tu slobodu osokolila me činjenica da je Ivan Vončina, jedan od vođa narodnjačke stranke, konačno ipak, kao nejednom i sama stranka, toliko popustio svojim oportunističkim sklonostima da se u doba Pejačevića i Khuena primio mjesta odjelnog predstojnika za bogoštovlje i nastavu.


Drugo jedno udaljenje od historijske istine, zapravo anahronizam, počinio sam u četvrtoj slici drame gdje je govor o lijepoj Jeleni, a podrazumijeva se pod tim glavno lice iz istoimene Offenbachove operete. Ta slika drame odigrava se naime 1863, a "Lijepa Jelena" se u Parizu prvi puta davala godinu dana kasnije, 1864. Ipak sam ostao kod tog anahronizma, i to isto iz razloga karakterizacije lica i epohe: za epohu Drugog Carstva bio je kao muzičar, sa svojom lakom, poigrivom, nedubokom glazbom, karakterističan predstavnik baš Offenbach, a od njegovih djela baš i ovdje spomenuta opereta.


Nasuprot tim slučajevima u kojima sam sebi dopustio slobodu da se udaljim od činjenica, mogao bih navesti druge slučajeve u kojima sam se gotovo doslovno ili ih tek za dramu preradivši držao pisanih tekstova. Najviše se to tiče zaključnog Kvaternikovog govora pred sudom u trećoj slici i Starčevićeve diskusije s Kvaternikom u osmoj slici drame.

 

Poseban problem u drami bio je Rakovički ustanak. Ni brojni istražni spisi koji o tome postoje nisu mi, kao ni našim historicima, mogli dati odgovor na sva pitanja koja se nameću u vezi s tim ustankom. Ipak, jedno se danas na temelju tih spisa dade ustanoviti prilično jasno i nedvoumno, a to je pitanje otpada jednog dijela ustaša od Kvaternika i postavljanja zasjede u kojoj su on i njegovi drugovi, Rakijaš i Bach, izgubili živote. To pitanje, istovetno samo s posljednjom karikom u lancu uzroka koji su doveli do sloma ustanka, mislim da sam u drami osvijetlio na način koji se može nazvati i više nego objektivan. Nitko mi, nadam se, neće moći predbaciti da sam dobro i zlo, pozitivno i negativno u Rakovičkoj buni podijelio isključivo na jednu ili drugu stranu njenih učesnika.


Išao sam za svojim osvjetljenjem Kvaternika i njegova rada, ali sam, rukovođen kompasom činjenica, bio daleko i od same misli da u tom osvjetljenju krivotvorim razmjere svjetla i sjene, zasluge i krivnje pojedinih lica ili i cijelih grupa, pa kao u cijeloj ostaloj drami, tako sam tom stavu ostao vjeran i na njenom koncu, posvećenom buni u Rakovici. Tako je tu na jednoj strani osim Petra Vrdoljaka pokazan od graničara i Petar Korenić ili bar spomenut i Petar Luketić, a na drugoj strani osim Jove Trbojevića i Maksima Momčilovića pokazan i Rade Čuić s Vasiljem Došenom.

 

Najposlije, što se još tiče Rakovičkog ustanka, treba napomenuti neke momente koji su o njemu sad prvi puta izneseni u ovoj drami, u jedanaestoj i trinaestoj slici. Stvarno je istražnim spisima potvrđeno da su Kvaternik i Bach drugu noć ustanka prenoćili na oficirskoj stanici u Plavči dragi, no dosad je bilo nepoznato što su tamo doživjeli i da su se još jednom tamo vratili.

 

Uspomena pak na to postoji u obiteljskoj tradiciji još žive kćerke tamošnjeg tad natporučnika Jerka Prpića, gđe Mileve Novak. Njoj se za sve podatke o tome i na ovom mjestu zahvaljujem, a po tim podacima, predanima istoj gospođi od njene pokojne majke, desio se stvarno i onaj momenat koji se nalazi u drami, da je Rakijašu prije daljnjeg polaska ustaša u Plaški u naglom zamahu pukla sablja na dvoje. To dakle u mene nije neka kazališna doskočica nego historijska istina.


Bilo je i drugih lica koja su mi pomogla u sabiranju materijala i žive još predaje o znatnijim učesnicima ove historijske drame, pa se i njima za to također ovim putem zahvaljujem.

 

S time sam možda sve rekao što je, barem za prvi mah, bilo potrebno reći za popudbinu ove drame u svijet, na pozornicu i pred čitaoca. Dalje neka govori ona sama.

___________________

 

Vrsta djela - drama

Likovi - Eugen Kvaternik

 

Tema ove drame je ustanak koji je poveo Eugen Kvaternik protiv Austro - Ugarske Monarhije u području Rakovice. Povod tom ustanku bilo je stvaranje samostalne Hrvatske, jer je to bio Eugenov san. Ustanak je započeo 8. listopada 1871. a završio je 10. listopada iste godine kada su od strane austrijske vojske ubijeni Eugen Kvaternik, Vjekoslav Bach, Ante Rakijaš. Eugen Kvaternik je tako poginuo u borbi za svoje ciljeve i snove i Hrvatsku. August Cesarec piše ovu dramu (1940.) služeći se Kvaternikovim djelima i brojnim izvorima. Namijenio ju je izvođenju, a i izvedena je u HNK te nagrađena Demetrovom nagradom za godinu 1939 - 1940. godine.

 

Piše sam August Cesarec u prvom licu. Nosio je ovu dramu u sebi nekoliko godina. Eugen Kvaternik bio je progonjen i napaćen čovjek. Bio je čovjek ideje i smatra da je zaslužio osobitu pažnju naše književnosti i umjetnosti. I sam Eugen pisao je Dnevnik, od 1857. do 1870. Taj Dnevnik bio je u privatnim rukama i Cesarec nije mogao do njega doći pa mu je bilo teško pisati bez uvida u glavni dokument. Cesarec se ovdje i brani, jer je neke stvari promijenio, odnosno nisu se tako stvarno u povijesti dogodile (npr. dijelovi oko Ivana Vončine). Napisao je ovo u travnju 1940. godine.

 

Prva slika – događa se u Zurichu, u rujnu 1860. godine

 

Lica - Eugen Kvaternik, odvjetnik i publicist; Ružica (Milka), njegova žena; Josip Praus, novinar; Gazdarica Kvaternikovih

 

Radnja se odvija u jednostavnoj građanskoj sobi. U naslonjaču do prozora sjedi Ružica Kvaternik i krpa čarape. Gazdarica donese poštu, a Ružica pročita pismo iz Beča. Ljuti su jer je Beč odbio njegovu ponudu, ali Eugen se još nada pozitivnom odgovoru iz Rusije. Ružica se nadala da će taj odgovor iz Beča biti kraj njihovu progonstvu i da će se moći vratiti u domovinu. U kuću im dođe gospodin Praus - tajnik biskupa Strossmayera. Dolazi iz Beča i nosi mu biskupove pozdrave. Biskup i Praus na strani su Kvaternika. Kvaternik mu pokaže pismo, ali mu Praus kaže da je biskup uspio bečku vladu pridobiti na to da se Kvaternik vrati u domovinu. Oduševljeni su tom viješću. Praus mu govori da je u tri godine emigracije Kvaternik radio protiv Beča pa su zato bili skeptični. Beč je saznao da je kvaternik bio u službi Rusije i imao njeno državljanstvo, da je u Parizu sastančio s mladim Napoleonom... I još više ih je odbio s cijenom od 200 000 forinti za tajnu knjigu o ruskoj propagandi u Svetoj Zemlji. Kvaternik se opravdava jer ne želi novac, već želi pomoći domovini i raditi slobodno za nju. Praus odlazi i kaže im da se vide uskoro u Zagrebu. Ružica i Eugen neizmjerno se tome vesele.

 

Druga slikadogađa se u Zagrebu, 18. lipnja 1861. godine

 

Lica - Kvaternik, dr. Ante Starčević, dr. Lavoslav Šram, Petar Vrdoljak, Ružica, Prvi, Drugi, Treći purgar, gradski težak, zidar, Generali, Presvijetli, vladin podvornik

 

Radnja se odvija pred zgradom hrvatskog sabora. Na ulici se razilaze ljudi poslije saborske sjednice. Posljednja grupa viče: Živio Kvaternik! Purgari pričaju kako dugo nitko nije tako pametno pričao, i da dugo nisu tako jako pljeskali. Oni shvaćaju da Hrvati mogu biti sami za sebe, da im ne treba ni Beč ni Pešta. Jedan Purgar misli da se neće ništa to ostvariti, već da će sve ostati samo na papiru. On shvaća da se žele odvojiti od Beča i Budimpešte, ali se pita kako će to dozvoliti ta dva grada. Kraj crkve prođu austrijski generali.

 

Treća slikadogađa se u Zagrebu, u rujnu 1862. godine

 

Lica - Kvaternik, dr. Ante Starčević, dr. Lavoslav Šram- branitelj, Ružica, Prvi, Drugi purgar, Josip Praus, Ivan Vončina- podžupan riječke županije, Milutin Matok- svršeni pravnik, predsjednik suda, državni odvjetnik

 

Radnja se odvija u sudnici županijskog Sudbenog Stola. U publici Ružica do koje sjedi Starčević i Matok. Nedaleko braniteljeva mjesta sjede Praus i Vončina. Kvaternik drži završnu riječ i spominje svoja "Politička razmatranja" zbog kojih je doveden na optuženičku klupu. Državni odvjetnik ga stalno prekida. Kvaternik završava govor i još jednom naglašava kako ga optužba smatra ruskim podanikom i da zato traže njegov izgon iz zemlje. Naglašava i da je njemu narod povjerio najsvetije i najodgovornije zvanje, koje može vršiti samo pravi sin domovine, a to je zastupnik u saboru.

 

Svjestan je da nekome u državi on smeta i zato su prisutne sve te kletve i optužbe. Publika mu plješće. Predsjednik suda odredi polusatnu pauzu radi donošenja presude. Oko Kvaternika se skupe Šram, Starčević, Ružica i Matok. Svi ga hvale i razgovaraju o presudi. Uvjereni su da ga neće izgnati. Matok ga izvuče iz grupe i prenese poruku osobe kojoj se zakleo da ju neće odati. Žele ga pridobiti na svoju stranu novcem, ali Kvaternik odlučno odbija i neugodno se iznenadi da mu je Matok to uopće prenio. Vrate se u grupu i svi izađu malo na zrak. Na putu prema van, Kvaternika zaustavi Vončina i ispituje ga o Starčeviću koji radi u riječkoj županiji zajedno s Vončinom.

 

Vončina i Praus nisu na strani Kvaternika i ne žele da on ostvari svoje naume. Vraćaju se u sudnicu čuti presudu. Osuđen je na mjesec dana tamnice jer je počinio smetanje javnog mira i poretka te da nakon toga bude protjeran s područja austrijske cesarevine. Kvaternik je ljut, ali smiren i govori nazočnima da mu ne oduzimaju čast da bude Hrvatom, tlo na kojem je prohodao, domovinu! Završi se slučaj, a Eugen kaže Ružici da će ovu osudu suditi Bog. Purgari ne mogu vjerovati da je hrvatska "pravica" podbacila.

 

Četvrta slikadogađa se u pariškom Palais Royalu, 17. kolovoza 1863. godine

 

Lica - Eugen Kvaternik, Princ Jerome Napoleon, bratić cara Napoleona; Emil de Girardin, novinar; mlada glumica; Lakaj

 

Radnja se odvija u kabinetu princa. Princ sjedi za stolom i razgovara s novinarom Girardinom. Nakon kraćeg razgovora, ulazi u prostoriju Kvaternik. Pozdrave se, a Kvaternik kaže kako je prošlo 3 godine od njihova zadnjeg susreta. Kvaternik mu ispriča što se događalo u njegovu životu u te tri godine i kako su ga istjerali iz domovine jer je imao rusko državljanstvo, kojeg se on odrekao, ali Rusija to nikad nije priznala. Zamoli princa da to prepriča Napoleonu i govori mu da je Hrvatska na Francuskoj strani, a da se Austrija boji Francuske. Preda princu memorandum u kojem je napisao akcije koje bi mogli provesti. Smatra da ih sve može spasiti samo francusko - poljsko - hrvatska suradnja. Eugen ode, a princu dođe glumica koja bi htjela da joj sredi ulogu Lijepe Jelene.

 

Peta slikadogađa se u Torinu, koncem prosinca 1864. godine

 

Lica - Eugen Kvaternik, Ružica, general Stjepan Turr, mađarski emigrant; Ante Rakijaš, nazvan Uran; Halter, Kresnik, Martin Kuretić, Leskovar – austrijski uskoci

 

Radnja se odvija u Kvaternikovom stanu. Razgovara s Turrom o strategijama i razmjenjuju mišljenja o Napoleonima. Nakon nekog vremena ulazi Uran. Predstavlja ga Turru kao svoju desnu ruku. Turr ih ostavlja same. Kvaternik kaže Uranu da će on na rad u Dalmaciju, a Uran je oduševljen. Dolaze ostali (osim Leskovara) i Halter ispriča Kvaterniku kako su sreli Tkalca, hrvatskog novinara i da im je on rekao da je Austrija već 'nanjušila' njihov plan. Netko ih je "cinkao". Kvaternik sumnja na Leskovara. Kvaternik ih hrabri i govori kako Austrija ionako ne zna nikakve detalje i da sad moraju biti hrabri i slušati Urana jer će im on na putu biti i mama i tata. Dolazi Leskovar pijan jer je slavio Božić. Kvaternik donese bocu i čaše i svi se vesele. Pridruži im se i Ružica.

 

Šesta slika - događa se u Milanu, u lipnju 1867. godine

 

Lica - Kvaternik i Ružica

 

Radnja se odvija u njihovom domu. Kvaternik sjedi i piše dnevnik, ulazi Ružica. Prisjeća se dana kada je dobio vijest o Uranovu hapšenju i tamnici. Danas su u novinama čitali kako se Franjo Josip kruni za hrvatskog kralja, ali u Budimu. Ljut je zbog toga. Ružica uzima novine i uzbuđeno mu ukazuje na bilješku na dnu - amnestija u Austriji. Pomilovanje svih krivaca pa čak i onih u tuđini. Oboje su uzbuđeni.

 

Sedma slikadogađa se u Zagrebu, u svibnju 1869. godine

 

Lica - Kvaternik i Ružica, Ante Rakijaš, Ivan Vončina, izdavač novina; dr. Milutin Matok, odvjetnik; Vjekoslav Bach, pravnik; prosjak iz granice

 

Radnja se odvija u Kvaternikovu stanu. Razgovara s Rakijašem, tj. Uranom. Uzbuđen je što ga vidi i kaže mu da je sigurno čuo kako ih je jučer posjetio princ Jerolim Napoleon. Kvaternik je jako sretan jer se to dogodilo. Razgovaraju o životu, a Kvaternik mu se požali kako u tu u Hrvatskoj ne smije raditi kao odvjetnik jer je još smatran "inostrancem". On i Starčević pišu časopis "Hrvat". Dođe prosjak na vrata, a njih dvojica ga ispituju zašto prosi. Dolazi i Matok, izdavač "Hrvata". Prenese Kvaterniku da je čuo kako se princ zanimao za njega. Ulazi Vončina i svi su začuđeni. Vončina mu predloži da krenu zajedno u borbu protiv Raucha jer je on obustavio štampanje narodnjačkog časopisa "Pozora" u Zagrebu. Kvaternik mu ne vjeruje i ne želi s njim nikakvu suradnju. Vode o tome ozbiljan razgovor. Vončina odlazi bez nekog dogovora. Ulazi Bach sa sveskom "Hrvata" i govori važnu vijest, da Matok na omotu objavljuje da se obustavlja daljnje izlaženje časopisa. Kvaternik se bijesan okrene prema njemu. Matok to opravdava činjenicom da nema više novaca. Kvaternik ga smatra izdajnikom jer nikome nije to rekao u lice, već ovako javno.

 

Osma slikadogađa se u Zagrebu, polovicom rujna 1871. godine

 

Lica - Kvaternik, Starčević, Edo pl. Halper, kotarski sudac u Pregradi; Rakijaš, Vjekoslav Bach, urednik "Hrvatske"; Rudolf Fabijani, bivši grad. satnik u Karlovcu, Ružica, Pepika Demetrović, njezina sestra

 

Radnja se odvija u stanu Kvaternikovih. Ružica se žali Pepiki kako Eugena pljuju i smišljaju laži o njemu. Eugen je dobio državljanstvo i opet može raditi kao advokat. Pepika ode, a dolaze Starčević, Kvaternik i Halper. Njih trojica raspravljaju o politici i vjeri i je li pravilno miješati ta dva pojma. Odlaze, a Kvaterniku dođu Rakijaš, Fabijani i Bach. Rakijaš mu govori kako je Krajina spremna na njegov dolazak. Kvaternik odluči da je spreman na ustanak i vjeruje u pomoć Božju, odnosno sve prepušta Njegovoj odluci.

 

Deveta slikadogađa se u Rakovici, 8. listopada 1871. godine prije podne

 

Lica - Kvaternik, Starčević, Rakijaš, Rade Čuić, graničar; Petar Vrdoljak, posjednik; Stanislav Rašić, major; Miloš Kosanović, firer; Maksim Momčilović, graničar; Vasilj Došen, rekrut

 

Radnja se odvija na rakovačkom trgu. Kvaternik se obraća narodu - započinje ustanak. Govori im kako su ovdje došli podići barjak slobode i ukinuti vojarnu i regimente. Naglašava da žele samostalnu Hrvatsku. Narod mu kliče. Major Rašić će im se pridružiti, inače će nastradati ostali zarobljeni oficiri.

 

Deseta slikadogađa se u Drežniku, 8. listopada 1871. godine poslije podne

 

Lica - Rakijaš, Rade Čuić, Anton Durst, kapetan i zapovjednik drežničke kompanije; Petar Korenić, drežnički župan; Miloš Kosanović, Maksim Momčilović, Vasilj Došen

 

Rakijaš moli kapetana da im preda ključ od blagajne magazina. Kapetan odbija i govori da je vjeran caru. Rakijaš nagovara Drežničane da dođu pod hrvatski barjak. Kapetan ih pad odbija od te ideje. Sukob dviju strana.

 

Jedanaesta slikadogađa se u Plavči, 9. listopada 1871. godine predvečer

 

Lica - Kvaternik, Rakijaš, Bach, Čuić, Milka Prpić, žena natporučnika; Papa i Jela - posluga

 

Radnja se odvija u oficirskom stanu. Milka, Papa i Jela čvrsto zatvorili prozore jer su im naredili da nikome ne otvaraju jer je vani buna. Netko kuca, jedva otvore. Na vratima Bach, Milkin kum. Traže smještaj jer je već pala noć, pa se Bach sjetio nje. Upoznaje ju s Kvaternikom. Ona je nervozna jer joj je muž poslao pismo da nikoga ne pušta u kuću i sad ne zna što da radi. Na kraju ih primi, a oni joj obećaju da joj se ništa neće dogoditi. Svi ustaše u dvorištu.

 

Dvanaesta slikadogađa se u Plaškom, 10. listopada 1871. godine poslije podne

 

Lica - Čuić, Jovo Trbojević, trgovac; Miloš Kosanović, Momčilović, ustaša

 

Trbojević i Čuić razgovaraju i Trbojević mu govori kako im se nitko u Plaškom nije odazvao, a računali su na njih. Trbojević želi okaljati Kvaternika pred Čuićem i govori mu da Kvaternik igra za Mađarone. Smatra da je njihov ustanak ludost. Momčilović i Kosanović isto tračaju Kvaternika. Ne vjeruju mu, a Trbojević im je svašta o njemu napričao.

 

Trinaesta slikadogađa se u Plavči dragi, 10. listopada 1871. godine uvečer

 

Lica - Kvaternik, Rakijaš, Bach, Čuić, Prpić Milka, papa

 

Radnja kao u 11. slici. Prošao je jedan dan otkad su ustaše otišli iz Milkinog dvorišta, ali sada se vraćaju. Zahvale joj još jednom, a Kvaternik po Milkinom bratu Dolfu pošalje pozdrave svojoj Ružici.

 

Četrnaesta slikadogađa se u jednom klancu Ljupče planine, u praskozorje, 11. listopada 1871. godine

 

Lica - Rakijaš, Kosanović, Momčilović, Avram Trbović, Mile Trbović

 

Kosanović, Momčilović, i Trbovići ustaški su prebjezi. Planiraju pucati na Rakijaša i kočije gdje su Kvaternik i ostali. Misle da je u kočiji i torba s novcem, a unutra su Kvaternikovi spisi. Sakriju se i počnu pucati. Neki su pali.

 

Petnaesta slikadogađa se u jednom klancu Ljupče planine, u praskozorje, 11. listopada 1871. godine

 

Lica - Kosanović, Momčilović, Avram Trbović, Mile Trbović, Kvaternik, Bach, Rašić, Došen, natporučnik Lulić

 

Rakijaš je mrtav, Bach i Kvaternik ranjeni. Ukradu torbu, otvore ju i začude se jer nema novaca.

 

Epilogdogađa se na Jelačićevom trgu u Zagrebu, polovicom listopada 1871. godine

 

Lica - purgari, Vončina, Anton Mollinary

 

Prepričavaju što se dogodilo u Rakovici. Po njihovim pričama zaključujemo da je Kvaternik ubijen također.

 

Eugen Kvaternik – odvjetnik, prijatelj Ante Starčevića kojeg su zvali "Stari", oženjen Ružicom koja ga zove Genček. Borio se za samostalnost Hrvatske, ali je smatrao da Hrvatskoj za to treba pomoć drugih država, pa je tako "surađivao" s Italijom, Francuskom i Rusijom. Zbog toga je više puta bio prognan iz domovine koju je volio više od ičeg. Započinje ustanak s punom odgovornošću kako bi uspio u svom cilju, u samostalnosti Hrvatske. Ustanak doduše nije uspio, a sam Eugen je ubijen od strane austrijske vojske. Vjerovao je čvrsto u Boga i smatrao da će sve biti njegova volja.

___________________________________

 

August Cesarec rođen je u Zagrebu 04. 12. 1893. gdje polazi osnovnu školu i gimnaziju. Od gimnazijskih dana je socijalistički usmjeren, pa je još u vrijeme Austro-Ugarske bio član Socijaldemokratske stranke Hrvatske, a od 1920. godine aktivni je član komunističke partije zbog čega je bio pod stalnom policijskom paskom pa je više puta i zatvaran. Svu svoju političku, društvenu, pa i publicističku i književnu djelatnost, između dva rata, posvećuje borbi radničke klase. Neposredno prije rata 1941. uhićen je i zatvoren u Kerestincu, te uz ostale zatvorenike predan fašističkim vlastima koje su ga iste godine strijeljale u Dotršćini kraj Zagreba. S Krležom pokreće 1919. časopis "Plamen". Surađuje i s mnogim drugim književnim časopisima, a neke i uređuje, npr. list "Komunist". August Cesarec je bio vrlo plodan pisac, zacijelo najplodniji uz Miroslava Krležu u međuratnom razdoblju. Pisao je i stihove, ali se najviše posvetio prozi. Objavio je velik broj publicističkih članaka i studija po raznim časopisima.

 

Zbog sudjelovanja u atentatu na bana komesara Cuvaja (1912), osuđen je, uoči ispita zrelosti u realnoj gimnaziji, na pet pa na tri godine tamnice, ali je zbog tuberkuloze uvjetno pušten iz kaznionice u Srijemskoj Mitrovici nakon 21 mjeseca izdržane kazne. Ne polaže ispita zrelosti i, tuđa mu je bilo kakva građanska afirmacija, ne krzmajući određuje svoj put slobodnog književnika i pobunjenika. Liječi se u Brestovcu te radi kao korektor. Napustio je omladinski pokret zbog njegova sve naglašenijega nacionalističkog usmjerenja i zapostavljanja socijalnog programa. Od početka rata pod policijskom je paskom, a 1915. zanovačen je i upućen u Kruševac; odakle se s povlačenjem austrougarske vojske vraća u Zagreb u jesen 1918. gdje ga nakratko lišava slobode garda Narodnog vijeća. Intenzivno se bavi književnim, publicističkim i političkim radom.

 

Potkraj 1918. postaje član obnovljene Socijaldemokratske stranke, koja ga prije rata kao politički sumnjiva nije primila; uključuje se u borbu lijevog krila protiv stranačke desnice. Pod snažnim dojmom oktobarske revolucije prihvaća lenjinske stavove i uključuje se u prosincu 1918. u rad prvih ilegalnih komunističkih organizacija. S Miroslavom Krležom 1919. pokreće Plamen, u kojemu kritizira jugoslavenske političke prilike kao povijesni anahronizam te im suprotstavlja ideje revolucije. Tada još ne poznaje boljševičke ideje te zadržava elemente anarhizma, a revoluciju tumači najviše etičkim i kulturnim razlozima. Javlja se i u glasilima komunističkog pokreta Istina, Nova istina, Novi svijet i dr. Iste godine sudjeluje u osnivačkom kongresu Socijalističke radničke partije Jugoslavije (komunista), a u jesen, okrivljen u aferi Diamantstein, bježi u Beč i Prag. Vraća se 1920. i sudjeluje na II kongresu partije. Nakon Obznane nastavlja ilegalno raditi te u proljeće 1921. uređuje prvi ilegalni partijski list Komunista. Bježi pred policijom i kratko vrijeme boravi u Dubrovniku, a 1922. surađuje u Borbi, novome partijskom glasilu. Surađujući s terorističkom grupom Crvena pravda, proveo je s atentatorom Alijom Alijagićem noć pred izvršenje smrtne kazne, a zbog nadahnutih nekrologa o Alijagiću zatvaran je nekoliko puta. Poslije se u skladu s komunističkim shvaćanjem odriče individualnog terora kao metode revolucionarne borbe.

 

U listopadu 1922. ilegalno prelazi granicu i stiže u Moskvu, gdje se pridružuje delegaciji KPJ na IV kongresu Kominterne. Pri ilegalnom povratku u zemlju 1923. uhvaćen je i osuđen na šest mjeseci zatvora. Po izlasku iz zatvora objavljuje članke i rasprave o revolucionarnim promjenama nastalim u sovjetskom društvu. U vrijeme jake protuhrvatske politike režima postaje 1928. odbornikom Matice hrvatske, iz koje izlazi 1933, kada u njoj počinju prevladavati nacionalisti s fašističkom indoktrinacijom.

 

August Cesarec je 1923. godine ilegalno živio i radio u Brckovljanima kod svoje sestre Dragice i zeta Franje Ogoreleca koji je bio općinski blagajnik. Stanovao je u tavanskoj sobici. Kuća u kojoj je živio postoji i danas ali je u vrlo trošnom stanju. U toj tavanskoj sobici napisao je roman Zlatni mladić. To je u stvari istinita priča o jednoj veleposjedničkoj obitelji iz Gračeca, priča u kojoj se opisuju zatrovani odnosi u toj obitelji, a radnja se događa dvadesetih godina našeg stoljeća. Dok je boravio u Brckovljanima Cesarec je dovršio i pisanje romana Careva kraljevina, a napisao je i dramu Krčma široko grlo.

 

Godine 1929. opet je u zatvoru pa je uvjetno pušten, ali se protiv njega vodi dugotrajan proces, te je pod stalnim nadzorom policije sve do jeseni 1934, kada putuje u SSSR da bi prisustvovao I kongresu Saveza sovjetskih pisaca, na koji je zakasnio zbog ilegalnog prelaska granice. Promatrač je na VII kongresu Kominterne (1935). Iz SSSR-a 1937. putuje u Španjolsku "da pisanom riječju pomogne borbu protiv fašizma". Poslije boravi u Parizu, gdje završava knjigu o Španjolskoj. Vraća se u zemlju 1938. preko sjeverne Italije, ali je na prijelazu granice uhvaćen i sproveden u Zagreb. Svjestan opasnosti od fašizma, uoči rata u mnogim člancima i raspravama analizira suvremena politička zbivanja zauzimajući se za demokratske vrijednosti i za revolucionarno, nacionalno i socijalno oslobođenje. Dosljedan je u shvaćanju da je revolucija kulturni čin

 

Za vrijeme NDH, zatočen je u zatvoru Kerestinec, otkuda je nakon strijeljanja Otokara Keršovanija pokušao pobjeći. Međutim, Cesarec je uhvaćen i "zbog pokušaja pobune protiv Državne vlasti osuđen na smrt". Na smrt ga je osudio ustaški sud. Šest godina poslije Drugog svjetskog rata, tokom preuređenja prostorija u bivšem ustaškom zatvoru u ulici Račkoga 9, pronađen je zapis:

 

U ovim su prostorijama proživjeli svoje posljednje časove internirani borci iz Kerestinca četrdeset četvorica. Osudu o strijeljanju primili su svi uzdignute glave, jer su znali da umiru za pravednu stvar, za stvar radnog naroda. Živjela sovjetska Hrvatska!. Ekspertizom rukopisa utvrđeno je da je autor zapisa August Cesarec.

 

Za života Cesarec je objavio sljedeća djela - Đački pokret, Zagreb 1912. (pod pseudonimom Budislav Mirković); Stihovi, Zagreb 1919.; Sudite me, Zagreb 1922.; Careva kraljevina, 1925.; Stjepan Radić i republika, Zagreb 1925.; Za novim putem, Zagreb 1926.; Zlatni mladić i njegove žrtve, Koprivnica 1928.; Tonkina jedina ljubav, 1931.; Psihoanaliza i individualna psihologija, Zagreb 1932.; Bjegunci, Zagreb 1933.; Današnja Rusija, Zagreb 1938. (pod pseudonimom Vuk Korneli); Španjolski susreti, Toronto 1938.; Izraelov izlazak i druge legende, Zagreb 1938.; Novele, Zagreb 1939.; Putovanje po Sovjetskom Savezu, Zagreb 1940.; Na Ukrajini, Zagreb 1940.; Kod sovjetskih malih naroda, Zagreb 1940.; Sin domovine, Zagreb 1940.

 

Posthumno su objavljene knjige Augusta Cesareca - Smijeh Jude Iškarijota, Zagreb 1946. (novele); Put u novi život, Zagreb 1947. (novele); Slučaj kolportera Ferića, Zagreb 1949.; Legende i druge pripovijesti, Zagreb 1951.; Kći crne ruke - Ćuk u njenome duplju, Zagreb 1951.; Kriza stranke prava i naši 'komunari' 1871, Zagreb 1951. Majka božja bistrička, Zagreb 1955. (roman); Izabrane pjesme, Zagreb 1961.; Izbor članaka, Beograd, 1962.; Svjetlost u mraku, Zagreb 1963. (publicistički radovi i članci Augusta Cesarca, priredio Jure Kaštelan); Na posljednjim tračnicama, Mladost, Zagreb 1963.; Eseji i putopisi, Zagreb-Beograd-Sarajevo 1964. (izabrana djela); Otkriće (tragedija u tornju i gledana kroz toranj jedne vile), Krčma široko grlo (drama), Legenda o zvonu na groblju (fragmenat), Zagreb 1965...

 

Sva djela prožeta su mu snažnom socijalnom notom i u njima je opisan život običnih ljudi, radnika, seljaka, građanstva i inteligencije i u provinciji i u gradovima.

 

August Cesarec - Tonkina jedina ljubav

loading...
1 glasova
Koristilo vam je ovo prepričavanje? Kliknite like
ili podelite sa prijateljima

Postavite ovu prepričanu lektiru na Vaš sajt ili forum

Link
Za web stranicu
Za forum
Nazad August Cesarec - Sin domovine

Najbolji citati

Najpopularnije lektire RSS

Ivo Andrić - Prokleta avlija

Ivo Andrić - Prokleta avlija   Vrsta djela - romanVrijeme radnje - neodređeno, turska okupacijaMjesto radnje - turski zatvorTema djela - život zatvorenika… >

William Shakespeare - Hamlet

William Shakespeare - Hamlet Viljem Šekspir - Hamlet   Jedne večeri na straži dogodilo se nešto neobično, Horaciju, Marcelu i Bernandu se ukazao… >

Dobrica Ćosić - Koreni

Dobrica Ćosić - Koreni   Koreni su drugi roman Dobrice Ćosića. Objavljen je 1954. godine. Roman Koreni je tematski slojevit, moderan i po tematici… >

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera Johan Volfgang Gete - Patnje mladog Werthera   Mladi pravnik Werther dolazi u gradić u koji ga je poslala… >

Meša Selimović - Derviš i smrt

Meša Selimović - Derviš i smrt   Ovo je priča o pokušajima derviša Ahmeda Nurudina, šejha mevlevijskog reda, za vrijeme Otomanske vladavine u… >

Lektire na društvenim mrežama

Lajkuj Lektire.me na Facebook-u