Astrid Lindgren - Pipi Duga Čarapa

Kratak sadržaj - Na rubu jednoga gradića u Švedskoj ležao stari, zapusteni vrt, a u vrtu bila oronula kuća u kojoj je stanovala Pipi Duga Čarapa. Kuću je davno kupio njen otac, kapetan Efraim Duga Čarapa. Tata je mislio kako će jednom u toj kući provesti starost, no dogodila se nezgoda da ga je val odnio s palube njegova broda, ali je Pipi bila sasvim sigurna da će se on jednoga dana vratiti i nije ni pomišljala da se možda i utopio. Pipi je bila vrlo neobična djevojčica. Proputovala je s tatom na brodu "Vrtirepka" gotovo cijeli svijet, bila je neobično snažna i znala se brinuti sama o sebi. U njenom susjedstvu živjeli su brat i sestra, Tomi i Anika. Dugo su željeli da im u susjedstvo doseli neka obitelj s djecom, s kojom bi se onda oni mogli igrati. Kada su prvi put ugledali Pipi, nisu mogli vjerovati svojim očima. Njihova je susjeda bila djevojčica čudnoga izgleda i još čudnijega ponašanja. No, već prvoga jutra sprijateljili su se na doručku na koji ih je pozvala Pipi. Tom su prilikom upoznali i ostale stanare kuce "Pipinovac". Bili su to majmun Nilson i konj, koji je živio na verandi, jer je u kuhinji bio na smetnji, a u sobi mu se nije sviđalo. I iduceg su se jutra Tomi i Anika spremili mnogo brže nego inače jer su žurili u "Pipinovac", nadajući se kako taj dan neće biti dosadan poput njihovih ostalih dana. Pipi ih je dočekala sva bijela od brašna, upravo je pekla paprenjake. Za taj je dan djevojčica smislila da se poigraju stvarotražitelja, jer na svijetu ima mnogo stvari koje treba pronaći. Tomi i Anika nadali su se pravome blagu, nečemu poput zlata, ali Pipi su oduševljavale druge stvari. To su bile stvari koje drugima nisu bile nikakva vrijednost, ali Pipi je za svaku našla namjenu. Igrajući se tako, naletjeli su na petoricu dječaka koji su tukli dječaka Vilija. Takva je nepravda naljutila Pipi. Tada su se Tomi i Anika prvi put uvjerili koliko je Pipi snažna. Dvojicu je dječaka podigla i objesila preko grana drveta, jednoga je posjela na stup, četvrtog je bacila preko ograde u vrt, a petog ugurala u dječja kolica što su stajala na ulici. Zatim su se vratili u Pipinovac. Djevojčici je bilo žao što Tomi i Anika nisu pronašli nikakvu stvar. Tomija je uputila neka pretraži šupljinu staroga drveta, a Aniku da pogleda u stari panj. I zaista, oboje su tamo pronašli stvari za sebe, Tomi divan notes s koricama od prave kože, a Anika crvenu koraljnu ogrlicu. Zaključili su da odsada svakoga dana budu stvarotražitelji. Tada je Pipi zaključila kako je vrijeme za spavanje. Imala je čudnu naviku da si prije sna sama pjevala uspavanku, a spavala je s nogama na uzglavlju, a glavom ispod pokrivaca. Tako se, prema Pipinim riječima, spava u Gvatemali, a to je i najbolji način spavanja. Odrasli stanovnici gradića smatrali su kako devetogodišnja djevojčica poput Pipi ne može živjeti sama u kući i poslali su dvojicu policajaca da je odvedu u dječji dom.

Ona im se razveselila jer je voljela policajce. Policajci su je najprije razgovorom pokušali uvjeriti kako treba poći u dječji dom i u školu, ali Pipi je imala opravdanja zašto treba ostati gdje jest. Zatim su je pokušali uhvatiti i odvesti, no Pipi je pomislila da se žele igrati lovice. Nakon za policajce zamornog pentranja po verandi, balkonu i krovu kuće, pokušali su je uhvatiti lukavstvom. Ali Pipi je zaključila kako nema više vremena za njih i iznijela ih obojicu kao od šale na put pred vrtom. Policajci su odraslima javili kako ta djevojčica nije pogodna za dječji dom. Tomi i Anika svaki su dan odlazili u školu i odlučili su nagovoriti Pipi da im se pridruži. Pipi je pomislila da bi možda bilo zgodno ići u školu, jer bi onda i ona mogla imati praznike. Prvi je dan došla u školu sa zakašnjenjem od dva sata - jer nije voljela rano ustajanje - uletjevši prethodno u divljem galopu na svom konju u školsko dvorište i sjurivši se u razred tako bučno da su svi poskočili u svojim klupama. Učiteljica ju je ipak ljubazno primila. Pokušala je ispitati kako se Pipi snalazi u matematici, no djevojčica se samo čudom čudila kakva je učiteljica neznalica kad sve mora pitati nju i ostalu djecu. Sve što je trebalo uraditi u školi, od računanja, čitanja i pisanja, Pipi je radila na svoj način. I djeca u razredu bila su iznenađena Pipinim ponašanjem. Učiteljica je pomalo gubila strpljenje i nakon nekog vremena zaključila kako je Pipi nemirno i teško dijete. Pipi se ispričala zbog svog ponašanja pokušavajući ga objasniti time što joj je mama anđeo, a tata urođenički kralj, pa je nije imao tko poučiti lijepome ponašanju. I učiteljica i Pipi složile su se da Pipi ponovo dođe u školu kada bude malo starija. Pipi je ipak rekla učiteljici kako misli da je ona doista dobra učiteljica, zatim je iz džepa izvadila zlatni sat i stavila ga na stol. Učiteljica je odbila takav skupocjeni poklon, ali onda ju je Pipi upozorila kako će onda doći i sutra ujutro, a onda će biti svega i svačega. Nakon tih riječi izletjela je na školsko dvorište. Dok su se na školskom dvorištu djeca tiskala oko nje da potapšu njezinog konja, Pipi im je pričala o divnoj školi u Argentini u kojoj su gotovo stalno praznici, čitat se uči samo petkom, a djeci je glavna zadača jesti bombone s kojih papire skida učiteljica. Tomiju i Aniki svaki dan proveden s Pipi bio je kao praznik. Jednoga su se dana penjali na stari hrast u Pipinom vrtu i otkrili u njemu duplju koja će im poslužiti kao skrovište. Drugoga dana Pipi je povela djecu na izlet.

Na torn izletu Tomija je napao bik, kojeg je kasnije Pipi ukrotila na način na koji se krote divlji konji. Kada je u gradić došao cirkus, Tomi i Anika odlućili su odvesti Pipi na cirkusku predstavu. Pipi se u cirkusu sve dopalo, ali nije imala mira sjediti na mjestu i sudjelovala je gotovo u svim točkama. To je jako naljutilo direktora cirkusa, a sve posjetitelje razveselilo. Jedne je večeri Pipi rasula sve svoje zlatnike po podu i pokušavala izbrojiti koliko ih je još preostalo. Baš u torn trenutku, vidjevši svjetlo i želeci zamoliti nešto za jelo, u njenu su kuću užla dvojica lopova, Gromoglasni Karson i Blum. Lopovi su se oduševili kada su shvatili da tako bogata djevojčica živi sama bez odraslih ukućana. Kad su se svjetla u kući ugasila, pošli su po svoj plijen, ali su morali odustati kad su na svojoj koži osjetili njenu snagu. Na koncu ih je natjerala da s njome zaplešu polku. Nakon što ih je nahranila, svakome je na odlasku poklonila po jedan zlatnik. Došao je i Pipin rodenđan na koji je pozvala svoje prijatelje iz susjedstva. Na tome su rođendanu i gosti dobili rođendanske poklone, Tomi frulu od slonovače, a Anika broš u obliku leptira. Pipi je, kao i uvijek, bila vrlo darežljiva. Onda su se počeli igrati. Pipi je brzo predložila da idu na tavan pozdraviti duhove. Gore su se Tomi i Anika pošteno isprepadali. Prvo ih je prestravila sova, a onda Pipi, kad je navukla bijelu noćnu košulju svoga oca. Kad su pregledali staru mornarsku skrinju i našli staru sablju, tri pištolja i vrećicu sa zlatnicima. "Kad budem velika, bit ću gusarica", zaključila je Pipi. Iako je na tavanu bilo uzbudljivo, Anika je ipak bila sretnija kad su se spustili s tavana. Jednoga dana pošli su svi zajedno u gradić u kupovinu. Pipi je ponijela pune džepove zlatnika. U prodavaonici bombona kupila je slatkiša za svu djecu koja su stajala pred dućanom, a zatim im je svima još kupila i igračke. Poslije je svratila do ljekarne i kupila čitavo čudo lijekova, ili kako ona kaže "međukamenata", od onih protiv hripavca, do onih što pomažu kad cipela nažulja, a i kad škaklja u nosu. Onda je sve te lijekove smiješala u jednoj boci i potegnula nekoliko dobrih gutljaja i tako se unaprijed zaštitila od bolesti. Na početku ljetnih praznika Tomijevi i Anikini roditelji morali su na put. To je bio pravi trenutak da se djeca i Pipi poigraju brodoloma. Otplovili su do obližnjega otočića usred jezera.

Tijekom ta dva dana spavali su pod šatorom, kupali se, istraživali otok i napisali poruku koju su stavili u bocu i bacili je u vodu. Treći dan Tomi i Anika morali su kući da se roditelji ne bi brinuli i Pipi ih je prevezla čamcem na kopno. Toga ljeta Pipi je svojim dolaskom razveselio njen tata Efraim, koji je pola godine bio urođenički kralj, a pola godine je plovio svjetskim morima. Tata je želio da Pipi pode s njime na otok Gula - Gula. To je jako ražalostilo Tomija i Aniku. Pipi je priredila oproštajnu večer na koju su bili pozvani svi koji su željeli doći i sva posada s "Vrtirepke". No kada je sutradan došlo vrijeme oproštaja, Pipi je ipak odlučila ostati. Bilo joj je teško odvojiti se od Tomija i Anike. Dani su i prolazili u igri i veselju, sve dok Tomi i Anika nisu oboljeli od ospica. Pipi ih je tada zabavljala kroz zatvoreni prozor. Nakon što su prizdravili i ustali iz kreveta, bili su strašno blijedi, mršavi i slaboga teka. U to je vrijeme Pipi dobila pismo od svoga tate u kojemu je poziva na otok Gula - Gula. Želio je da vidi zemlju u kojoj je on moćan kralj, i gdje bi ona bila urođenička princeza. Pipi je dogovorila s Tomijevim i Anikinim roditeljima da i oni pođu s njom na put kako bi se oporavili nakon bolesti. Tomi i Anika nisu mogli vjerovati da su pušteni da s Pipi otplove na Južno more, no uskoro su se našli na palubi "Vrtirepke", oprostili se s roditeljima i zaplovili put Južnog mora. Nakon dugog puta stigli su do otoka Gula - Gula gdje im je priređen veličanstven doček. Djeca s otoka brzo su se sprijateljila sa svojom princezom i njenim prijateljima. Tražili su da im pričaju kako žive bijela djeca u zemlji odakle su došli. Tata Duga Čarapa jednoga je dana poveo sve odrasle na drugi otok u lov i djeca su ostala sama. Nakon doručka djeca su pošla u obilazak spilja. U spiljama su mali urođenici držali zalihe kokosovih oraha i druge stvari. Ali doći do tih špilja je bilo teško i opasno jer je trebalo puzati po strmim liticama ispod kojih je bilo more puno morskih pasa. Tomi je hrabrio Aniku na tome putu, ali sam je doživio nezgodu i pao u more. Za njime je skočila Pipi da ga spasi iz ralja morskoga psa.

Uhvatila je morskoga psa objema rukama, podigla ga u zrak, dobro ga izgrdila i hitnula daleko na pučinu. Ovom nezgodom nisu prestale dječje nevolje. Znajuči da nema odraslih, na otok su doplovili Jim i Buk, koji su željeli djeci oteti bisere kojima su se ona pikulala. To su pokušali praveći se da su došli na otok na izlet. Pipi ih je upozorila kako u moru ima morskih pasa, ali joj oni nisu povjerovali i gotovo su nastradali kupajući se. Jim i Buk lagali su kako žele kupiti bisere od djece, ali im ih Pipi nije željela prodati jer se djeca tada ne bi imala čime pikulati. Njih su dvojica tada odlučila pričekati da djeca ogladne i napuste špilje. Djeca se zbog toga nisu zabrinjavala jer su u špilji imala zalihe kokosovih oraha. Kako su u svojem traženju bisera bili uporni, Pipi ih je obojicu bacila u njihov čamac. Od tada nisu viđeni u blizini otoka. Za to su se vrijeme na otok vratili Pipin tata i ostali odrasli. Jel sve bilo mirno? upitao je kapetan Duga Čarapa. Posve mirno, odgovorila je Pipi. Tomi i Anika već su se zaželjeli svoga doma i svojih roditelja. Nadali su se da ce se kući vratiti prije Božića, ali put je bio dug i vratili su se tek u sijećnju. Mama i tata su bili sretni kada su im se djeca vratila kući. Pipi je znala koliko su Tomi i Anika žalosni što su propustili Božić. Zato im je priredila pravu božićnu proslavu s drvcem, slasticama i poklonima. Tu su večer posebno uživali radujući se što su ponovno u Pipinovcu, a posebno tome što su djeca. Pozeljeli su da nikada ne odrastu. Pipi je imala rješenje i za taj problem. Progutali su po pilulu rosopasa. To su navodno pilule od kojih se uvijek ostaje dijete. I te noći u svojim krevetima Tomi i Anika već su se unaprijed radovali sljedećemu jutru i ponovnom susretu s Pipi Dugom Ćarapom.

Likovi

Pipi Duga Čarapa - živjela je sam jer joj je mama umrla, ne želi odrasti, odgovorna je, dobrodušna, brižna i plemenita.
Tomi i Anika - Pipini prijatelji iz susjedstva, vrlo dobra, odgojena i poslušna djeca.
Efraim duga čarapa - Pipin otac, kapetan broda, i urođenički kralj, neobično snažan, brižan otac.

__________________________________

Astrid Lindgren, švedska književnica za djecu, rođena je 14. februara 1907. godine, a umrla je 28. januara 2002. godine. Djela su joj prevedena na gotovo osamdeset jezika, objavljena u više od sto zemalja što je nedvojbeno svrstava među najpopularnije pisce književnosti za djecu.

Odrasla je na imanju u južnoj švedskoj pokrajini Smaland, u porodici punoj ljubavi, brige i - priča. Odmalena je njen talent bio izražen te su joj od ranog djetinjstva proricali da će biti književnica. Djetinjstvo na malenom seoskom posjedu biće česta tema njenih književnih ostvarenja. Godine 1944. je knjigom Britt - Marie lattar sitt hjarta (Britt - Marie otvara svoje srce) osvojila drugo mjesto na takmičenju što ga je raspisala izdavačka kuća Raben & Sjogren. Sljedeće je godine pobijedila romanom Pipi Duga Čarapa (Pippi Langstrump) kojeg je preradila nakon što su ga odbili u izdavačkoj kući Bonniers forlag. Od 1946. do svoje penzije 1970. radila je kao urednica za dječju književnost kod izdavača Raben & Sjogren. Časopis Damernas värld poslao ju je 1948. u Sjedinjene Američke Države kao svojevrsnog dopisnika gdje se neposredno suočila s diskrinimacijom nebjelačkog stanovništva. Boravak u Americi inspirisao ju je za pisanje knjige Kati i Amerika (Kati u Americi).

Priče kojima je stekla svjetsku slavu, one koje govore o pustolovinama Pipi Duge Čarape nastale su zapravo u vjerojatno najtežim trenucima u životu Astrid Lindgren, kada je njegovala svoju teško bolesnu kćer Karin. Gotovo 120 naslova obrađuje širok raspon tema: od djetinjstva u selu i gradu, problema odrastanja kao što je osamljenost (Mio, min Mio - Mio, moj Mio), kriminalističkih priča, na primjer one o detektivu Kalleu Blomkvistu, sučeljavanja s teškim trenucima u životu kao sto je smrt u porodici romanom Braća Lavljeg Srca.

Često vrlo komična kao u serijalu o Emilu iz Lonneberga. A nerijetko je koristila i fantastične elemente poput onih u pričama o najjačoj djevojčici na svijetu, Pipi. Interesantno je da je roman po izlasku izazvao podijeljeno mišljenje jer glavna junakinja ima, u najmanju ruku, kontroverzne stavove prema opštem poretku u društvu. Francuski je prevod zbog anarhije i provokativnoga karaktera sve do 1995. izdavan u cenzurisanoj verziji. Prema mnogim njenim djelima snimljeni su filmovi za djecu, a kasnije, iako se dugo tome protivila, i animirani filmovi.

Osim po svojim književnim djelima, Astrid Lindgren je poznata i kao aktivistkinja u borbi za prava djece i prava životinja. Zbog svoga zalaganja za pravdu, ravnopravnost i nenasilje za života je bila smatrana jednim od najvećih moralnih autoriteta u Švedskoj. Dobila je i mnoga priznanja za svoj humani rad; nagrada Right Livelihood Award (poznata i kao alternativna Nobelova nagrada) samo je jedna od najpoznatijih. Dobitnica je i mnogih nagrada za književnost, između ostaloga i Nagrade Hansa Christiana Andersena 1958, najprestižnije nagrade za književnost za djecu i mlade.

Nakon njene smrti 2002. Švedska je vlada osnovala književnu nagradu njoj u sjećanje, koja nosi njeno ime.

Pipi Duga Čarapa je najpoznatiji izmišljeni Astrid Lindgren. Knjige o Pipi Duga Čarapi prevedene su na 92 različita jezika. Pipi je neobična djevojčica. Naročito u četrdesetim godinama prošlog vijeka, kada su izdane knjige, mogla se doživjeti kao kontroverzna. Ona je najjača djevojčica na svijetu, ima pjege i crvene pletenice koje stoje uspravno, proturiječi odraslima i neodgojena je. Živi bez roditelja u kući zvanoj Villa Villekulla zajedno sa svojim pjegavim konjem Lilla gubben i majmunom Gospodinom Nilssonom. Njena mama je na nebu, otac Efraim Langstrump je kralj crnaca na ostrvu Kurrekurreduttön u južnom moru, a ona ima vreću punu zlatnika.

U zimu 1941. godine sedmogodišnja kćer Astrid Lindgren bolovala je od pneumonije i rekla je svojoj majci da želi čuti priču o Pipi Duga Čarapa. Lindgren je počela pričati priče i ove priče su oduševile i Karin i njene prijatelje. U martu 1944, kada se Lindgren nije mogla kretati jer joj je stopalo bilo povrjeđeno, počinje zapisivati priče o Pipi. Kćer Karin je za svoj deseti rođendan dobila ove priče na poklon. Pošto ju je prvo odbila izdavačka kuća Bonniers förlag, knjigu izdaje kuća Rabén & Sjögren u novembru 1945. Slijedile su još dvije knjige i nekoliko kraćih priča i slikovnica.