Anto Gardaš - Tajna zelene pećine

Neven i Filip uđoše u brodić. Prtljagu unesoše u kabinu i dohvatiše vesla. Ja sam odriješio konopac kojim je brodić bio privezan za stup na obali i polako ga namotavao oko željeznih kuka na pramcu.
- Požuri, Grgeč, mogao bi nas netko vidjeti! - reče Neven nestrpljivo.
- On je slatkovodni - nasmija se Filip spuštajući veslo u vodu. - Boji se mora.
- Hajde, ostavi taj konopac! - požurivao je Neven. - Odgurni brodić i uskoči!
- Polako, momci, kud ste navalili - rekoh i uskočih u brodić.

Neven usmjeri pramac "Galebova kljuna" prema izlazu iz luke i zavesla. Neven je visok i jak momak, malo zdepast, kratka vrata i širokih ramena. Trinaest mu je godina, ali bi mnogi povjerovali da je navršio petnaest. Kosa mu je riđa i duga, oči plave kao dva različka, a lice, hm... lice mu je malo šarenkasto. Da, baš tako. Puno je pjegica. Kao da mu ih je netko rasuo po nosu i oko nosa, gdje su bile najgušće, a odatle se su raširile po ostalom dijelu lica, sve do potiljka. Neven je zbog tih pjegica bio jako nesretan, pogotovo otkad je Vesna izjavila da mu je lice slično purjem jajetu. Da je to rekao netko drugi, loše bi se proveo, ali Vesna je mogla reći sve što je htjela, jer je Neven do ušiju zaljubljen u nju. Zvali smo ga Riđi.

Filip je godinu dana mlađi od Nevena i gotovo upola manji. Ali čvrst je i okretan. I vrlo poduzetan, to se mora priznati. Sitne crne oči, dug nos i ušiljena brada, to bi bila Filipova glava. A tijelo - vižljasto, vidrasto, čigrasto. Najbolji je nogometaš u našem razredu. I najslabiji učenik. Sjedili smo u istoj klupi. Još u petom razredu prišili smo mu nadimak Šiljo. Odlučili smo otploviti na otok...

Oh, umalo sam zaboravio da sam i ja tu. Ime mi je Davor, ali se ne ljutim kad me zovu Grgeč. Taj su mi nadimak prilijepili kad sam jednom prilikom za običnog kanjca rekao da je grgeč. O sebi više neću ništa govoriti jer bih, zacijelo, morao biti barem malo pristran. Navest ću samo pjesmicu koju su ispjevali o meni: Kad obuče Grgeč rifle, noge su mu kao kifle.

Kao i obično, dječaci sanjaju o pustolovinama. Trojica dječaka iz ovoga romana Ante Gardaša, vjerojatno najomiljenijega i najtiražnijega hrvatskoga pisca za djecu i mlade, odlučuju krenuti u avanturu pustoga otoka. No, ubrzo po dolasku naši junaci otkrivaju da otok zapravo nije pust... Na njemu nalaze starog osamljenika i još na desetine čuda koja ni u snu nisu mogli očekivati!

Vrsta djela - roman

Mjesto radnje - tajanstveni otok i zelena pećina

Vrijeme radnje – dječaci su na tajanstvenom otoku bili trideset dana, ljeto

Tema djela je pustolovina tri dječaka na tajanstvenom otoku i otkrivanje tajne zelene pećine.

Tajna zelene pećine je prvi roman Ante Gardaša. U ovom romanu, u središtu događanja se nalaze Šiljo, Riđi i Grgeč. Ta tri neustrašiva dječaka, koja žele dokazati da se može preživjeti hraneći se samo onim što sami ulove, su glavni pokretači radnje. Ubrzo počinju problemi. Kada njihov brodić, nošen olujom pristaje na jednom drugom otoku. Uplašeni lutaju otokom, dok ne upoznaju starca, jedinog stanovnika otoka. Željeli su čim prije napustiti otok, ali ubrzo shvaćaju da to neće biti lako ostvariti. Jedne noći slijedili su starca do tajanstvene zelene pećine, jer ih je zanimalo kamo starac ide svake noći. Dok čitamo ovaj roman imamo osjećaj kao da zaista plovimo morima s naša tri junaka i kao da s njima ulazimo u nove pustolovine.

Pisac do samog kraja uspješno izbjegava podijeliti s nama, ali i sa svojim likovima, tajnu zelene pećine, koja je zapravo bila i ključ povratka naših glavnih likova svojim obiteljima. Na kraju romana saznajemo da se na Galebov kljun nisu ukrcali samo naši neustrašivi morski vukovi, Šiljo, Riđi i Grgeč, nego i slijepi putnik Radovan Domagoj Devlić koji se s dječacima iskrcao na nepoznati otok. Dječaci su, iz nama nepoznatih razloga, starcu zatajili njegov dolazak na otok. On je zavolio Šilju, Riđija i Grgeča pa im je za rastanak darovao svoje crteže. Te crteže, odnosno stripove možemo vidjeti i mi, na posljednjim stranicama romana.

Otisnuli smo se na more - U Galebovom kljunu su se Riđi, Šiljo i Grgeč otisnuli na otok. Činio im se dalek i tajanstven. Pričalo se da je nepristupačan, bezvodan i nenastanjen. Htjeli su dokazati da se može preživjeti na otoku, hraneći se samo onim što su ulovili, još otkada su u novinama pročitali vijest o brodolomu u Tihom oceanu. Riđi je postao vođa i kapetan, a Davor je vodio dnevnik, jer se on doselio na more tek prije tri godine, pa nije bio vičan moru. Roditeljima su rekli da odlaze prijateljima koji su prošle godine kod njih bili na školskoj ekskurziji. Brodić su uzeli iz zaljeva od nekog čovjeka koji je otišao raditi u Njemačku.

Između obale i otoka - Kada su prešli pola puta, sva trojica su ušla u kabinu, jer ih je opeklo sunce. Zaspali su. Kad su se probudili vidjeli su da ih je struja odvukla daleko od otoka. Počeli su veslati i tražiti pogodno mjesto za pristajanje, ali počelo je nevrijeme. Nisu se mogli vratiti kući, jer nije bilo svjetla obali, a nisu mogli ni na otok jer je bio mrkli mrak. Sidro im je bilo prekratko, pa su plutali.

Morske struje nose nas u nepoznato - I dalje se nisu mogli vratiti na obalu, a nisu vidjeli ni otok. Šiljo se razbolio, dozivao je mamu i htio skočiti u more. Riđi i Grgeč su mu davali zadnje gutljaje svoje vode. Riđi je nakon nekog vremena utihnuo. Grgeč je mislio da je to to. Jednu večer su vidjeli brod, ali on njih nije. Grgeč je jednog dana otvorio oči koje su ga pekle. Šilji je odrezao konope s nogu i onda je odjednom vidio kopno. Svi su živnuli i počeli brzo veslati.

Tajanstveni stanovnik otoka - Našli su se na otoku duguljasta oblika. Po dužini nije mogao imati više od 3 do 4 kilometra. U središnjem dijelu otoka raslinje je bilo najbujnije. Po cijelom otoku, rasuti među kamenjem plavili su se grmovi lavande. Nigdje nijedne kuće. Našli su udubinu ispunjenu vodom. Grgeč misli da je posljednjih nekoliko godina tu netko živio, jer mu se učinilo da je trava izgažena i utabana, a i primjetili su da su rubovi kod vode jako oštri. Šiljo je stao na zmiju kada je ušao u grmlje. Grgeč i Riđi su mislili da ga je zmija ugrizla, pa su mu isisali otrov, a to je zapravo bila rupa od udice. Riđi je pronašao čuperak vune, što ih je obradovalo, jer tamo gdje ima ovaca ima i ljudi. Naišli su na tor, a naslonjena na veliku stijenu, stajala je koliba. Vukli su vlati trave, da bi odlučili tko će ući u kolibu i najduža travka je ostala kod Grgeča. U kolibi je uzeo komad sira i komad kruha. Malo prije zalaska sunca vidjeli su ovce, a iza je išao starac duge sijede brade. Starac ih je zagrlio i pitao kako su došli ovamo i gdje im je barka.

Karavana gubavaca - Starac im je dao jesti. Ispričali su mu sve što im se dogodilo. Znao je da ih zanima kako će se vratiti, ali on im nije mogao pomoći, jer brodovi ne dolaze baš često. Jedino što ih je moglo spasiti je da ih roditelji počnu tražiti, ali ne znaju kada će to biti jer su rekli da idu kod prijatelja na nekoliko dana. Jedina nada im je bila da onaj koji ih je ujutro gledao kad su krenuli na put je bio Grgečov brat. Nije im se spavalo, pa su htjeli čuti priču od starca kako je završio na otoku. Starac je pohađao građansku školu, a poslije izučio pravne znanosti, ali dobio je gubu. Smjestili su ga u bolnicu, a zatim i na brod. Rekli su im da idu u Italiju. Jednog je dana u brodskoj kotlovnici odjeknula eksplozija, pa je u potpalublje ušla voda. On je zaplivao na kopno s još trojicom. Svi su umrli osim njega. Hranio se plodovima mora koje je skupljao na otoku.

Nispunjeno obećanje - Priča im kako je jednom brod došao na otok i da su se s njega iskrcala dva čovjeka koji su prevozili ovce. Obećali su starcu da će doći po njega ujutro, ali na kraju nisu došli, ali ostavili su mu dvije ovce i kovčeg u kojem je bilo nekoliko iznošenih odijela, cipele, noževi, sjekirice i jednu barku. Nisu došli po njega jer su mislili da nije ozdravio.

14268 kamenčića - Dečki su jeli pečenku i dalje pričali sa starcem koji im je rekao da su i neki ribari došli na otok, ali da on nije htio s njima. Grgeč se sjetio kako nije svojima poslao razglednicu, koje uvijek šalje kada nekamo ide, tako da će se njegovi roditelji sigurno raspitivati o njima. Dečki su starcu rekli da je čovjek otišao na Mjesec i da jedino što su donijeli bilo kamenje. Dečki su brojali kamenje koje je starac imao u kolibi i izračunali da je starac na otoku više od 39 godina. Šilji se stanje pogoršalo. Mislio je da umire i rekao da Riđiju ostavlja pištolj, a Grgeču svoj bicikl.

Zelena pećina - Šiljo je ozdravio od čaja koji mu je spravio starac. Čitav otočić je sličio golemu brodu nasukanom u plićak. Najveći dio dana su provodili na stijeni. Našli su pećinu u koju se može ući samo za vrijeme oseke.

Dobio sam imenjaka - Izleglo se janje koje je dobilo ime Davorčić. Grgeč je razgovarao sa starcem i starac mu je rekao da će si moći uzeti janje kada će se vratiti kući, a starac mu je obećao da će i on ići s njim.

Podvodne stube - Plovili su uz obalu otoka. Došli su do ulaza u pećinu pod Sjevernom stijenom. Vidjeli su stube, ali nisu ušli jer im je starac mahao. Starac im namjerno nije htio ništa govoriti da ih ne bi doveo u iskušenje. Rekao im je da je on bio unutra i rekao da ta rupa nije gostoljubiva. Starac im je obećao da će jednom tamo ići zajedno. Na radiju je uhvatio vijest o njihovu nestanku i da je Davorov brat rekao kako ih je vidio kad su otplovili barkom, ali tek kada je bilo ustanovljeno da nisu kod prijatelja.

Kako je riba upecala Šilju - Starac je svakoj ovci znao ime. Riđi bi htio ići u pećinu, ali Grgeč se nije dao. Počeo je razmišljati o obitelji. Riđi je mislio da starac nešto krije od njih.. Dečki su odlučili da će skupiti puno granja i da će naložiti veliku vatru na stijeni. Možda će ju netko primijetiti. Šilju je riba povukla u vodu, jer mu je konopčić bio zavezan za ruku.

Jedan brod posrće na valovima - Vatre koje su noću palili nisu privukle ničiju pažnju, osim onu od riba, pa su ih dečki lovili, čistili i osušili. Šiljo se najlakše prilagođavao životu na moru, ali je i najviše tugovao. Dani su postali jednolični. Riđi se ponašao kao da mu je netko kriv što je on završio na otoku. Mislili su da su se njihovi pomirili s tim da ih neće naći. Starac je svemu što nađe pridavao veliko značenje, nastojeći održati svako stablo i grm. Jednog dana, Šiljo je na sjevernoj strani vidio brod. Brzo su se u svom čamcu približili brodu, da bi vidjeli da je to zapravo olupina na kojoj nisu pronašli ništa osim psa kojeg su nazvali Reks. Starac je došao po njih, pa su zajedno odvukli olupinu na obalu. Dječaci su od olupine dogradili još jednu prostoriju u kolibi. Zidove su obložili ovčjim runom, a napravili su si i klupe i stolce. Svake su večeri sjedili ispred svoje kolibe.

Ribe na kopnu - Došlo je nevrijeme, pa su ovce brzo pospremili u tor. Reks se skrio pod starčev ležaj u kolibi, a dječaci su sa starcem ostali vani. gledali su pučinu: - More se propelo, stup vode i pjene šiknuo je pod same oblake. U zraku su vidjeli ribe koje je zračni vrtlog izvukao iz mora zajedno s vodom. More je kipjelo, pojavila se zračna pijavica. Koliba je bila zaštićena od naleta vjetra. S kišom su u dvorište počele pljuštati i ribe. Drugi dan ujutro bilo je sunčano i toplo. Nevrijeme je ostavilo pravu pustoš, ali Reks je bio veseo jer je skupljao ribe. Htio je uloviti trilju koja se zadržala na liticu, pa je pao u more. Na Grgeča je pala dužnost da navečer prati kamo starac ide, jer je stalno noću išao van.

Tajanstveni noćni izlazak - Starac je krenuo prema pristaništu, a dječaci su ga pratili. Starac je počeo pjevati svoju pjesmu. Išao je u pećinu. Dječaci su mislili da je unutra blago, dok je Šiljo mislio kako je starac napravio i onu rupu gore na stijeni zbog zraka, ako valovi slučajno zatvore ulaz dok je on unutra. Pred ulazom je starac upalio svijeću, a onda su čuli škripanje mao da su se otvorila željezna vrata. Odlučili su se vratiti u kolibu i sutra ponovno krenuti u pećinu.

Kameni kovčeg - Pitomka je nestala, pa je Riđi predložio da ju idu potražiti, ali ih je starac preduhitrio i odlučio kako će se podijeliti u potrazi. Međutim, Šiljo je uspio pobjeći. Došli su pred ulaz u pećinu i Riđi je odjednom pao kao pokošen. Kada su ga Šiljo i Grgeč izvukli van, vidjeli su da ima ranu na glavi koja je jako krvarila. Kada se probudio, odmah je htio ići nazad. Našli su se u predvorju pećine koje je završavalo željeznim vratima. Šiljo je pronašao kovčeg, a uz to su još pronašli i amfore, top, puške ostraguše i mačeve. Pokušali su podignuti poklopac, ali nisu mogli jer je bio težak. Uspjeli su ga samo malo pomaknuti i Šiljo je unutra gurnuo ruku i glavu. Rekao je da su unutra poluge, a kada je izvukao ruku dječaci su ga gledali s grozom.

Izgubljeni u podzemlju - Bila je to čovječja bedrena kost. Htjeli su izaći, ali nisu uspjeli. Izgubili su se. Čuli su cviljenje, a u polutami su ugledali krupna čovjeka, koji je klečao na jednom koljenu. Počeli su bježati. Grgeč je udario glavom u stalaktit i ogulio kožu na čelu. Riđi je odjednom izgubio tlo pod nogama. Grgeč ga je pokušavao zadržati, ali nije mogao izdržati, pa se Riđi izgubio u dubini. Netko ih je zvao i Šiljo je mislio da ih to zove Riđin duh. Međutim, bio je to pravi Riđi, koji im je rekao da se ne može popeti jer mu se jako skliže. Rekli su mu da strga košulju i da si omota stopala. Uspjeli su ga izvući uz pomoć remena. Došao je i Reks. Odvukao ih je u spilju, a onda su se otvorila vrata.

Što nam poručuju stari Rimljani - Došao je starac i opet ih upozorio da se drže dalje od spilje. Rekao im je da je vidio da su podigli poklopac i pitao ih što ima unutra, jer ga on nije uspio otvoriti. Rekao im je da je ta bedrena kost pripadala starom Rimljanin, jer je vidio staro latinsko pismo. Objasnio im je kako on to zna. Za onog čovjeka koji je klečao je rekao da to zapravo nije čovjek nego običan kamen/stalagmit. Rekao im je da je on izvadio amfore iz mora. Ponavlja im da će ih on jednom provesti kroz cijelo podzemlje, ali ne smiju ići za vrijeme oluje, jer tada u pećini sve grmi. Starac je pronašao teleskop i bilježi ono što vidi, kao i njegov prethodnik prije njega, koji je posljednju stranicu napisao u noći između 16. i 17. lipnja 1642. godine. Našao je tog zvjezdoznanca pokraj sarkofaga, pokupio njegove kosti i zamotao ih u nepromočivo platno i spustio u more. Uzeli su kamen koji je bio pored kovčega i stavili ga pod maslinu.

Na rukama dobrog boga Neptuna - Prema natpisu ispada da od sjevernog rta otoka struja kreće prema kopnu. Bit će dovoljno sjesti u brodić kada će more biti mirno i prepustiti se struji. Starac će isto ići s njima kako je obećao. Riđi je sastavio podsjetnik što sve trebaju uzeti. Starac se pozdravio s ovcama, a Riđi i Šiljo su otišli po mačeve. Odlučili su isploviti sutra u zoru, ali starac je ipak odlučio ostati na otoku.

Tajanstveni otok - Nalazili su se na otoku dugoljasta oblika. Po dužini nije mogao imati više od tri do četiri kilometra. Tu i tamo bijelilo se isprano kamenje, koje je prema unutrašnjosti postajalo rjeđe, ali krupnije. Između golemih gromada uraslih u zemlju provirivalo je kržljavo žbunje s pokojom krpicom zelene površine. U središnjem dijelu otoka raslinje je bilo bujnije, pa se tu, osim šikare, vidjelo i poneko krupnije stablo kako kleči na golu kamenu. Na jednom mjestu, malo više udesno prema obali, ugledali smo skupinu stabala. Po cijelom otoku, rasuti među kamenjem, plavili su se grmovi lavande. Na drugom kraju otoka jedna visoka litica nadvila se nad morem.

Zelena pećina - Hm, to je neka zelena špilja, sve je u njoj zelenkasto, i kamenje, i svjetlost, tako da čovjeka spopadne jeza kad uđe u nju.

Likovi - Filip (Šiljo), Neven (Riđi), Davor (Grgeč), starac, dječakovi roditelji i Davorov brat, ljudi iz starčevih priča – gubavci koji su s njim bili na brodu, te razni ribari koji su plovili uz otok, pas Reks (dječaci su ga pronašli na olupini jednog broda).

Neven (Riđi) – Neven je visok i jak momak, malo zdepast, kratka vrata i širokih ramena. Trinaest mu je godina, ali bi mogli povjerovali da je navršio petnaest. Kosa mu je riđa i duga, oči plave kao dva različka, a lice, hm... lice mu je, najblaže rečeno, malo šarenkasto. Svakog ljeta mu izbiju žute pjegice. Kao da mu ih je netko rasuo po nosu i oko nosa, gdje su bile najgušće, a odatle se širile i po ostalom dijelu lica, sve do potiljka. Neven je zbog tih pjegica bio jako nesretan, pogotovo otkad je Vesna izjavila da mu je lice slično purjem jajetu.

Riđi je bio kapetan njihova broda, neustrašiv i željan pustolovine. Bio je ozlijeđen na putovanju. Pomagao Šilji i Grgeču kada su bili u nevolji. Kada su bili na otoku ponašao se kao da mu je netko drugi kriv što se tamo našao, a dok su bili sami na pučini je zanijemio. Bio je nepovjerljiv prema starcu i htio znati kamo to starac svaku noć ide.

Filip (Šiljo) – Filip je godinu dana mlađi od Nevena i gotovo upola manji. Ali čvrst je i okretan. I vrlo poduzetan, to se mora priznati. Sitne crne oči, dug nos i ušiljena brada, to bi bila Filipova glava. A tijelo – vižljasto, vidrasto, čigrasto. Najbolji je nogometaš u našem razredu. I najslabiji učenik. Sjedili smo u istoj klupi. Još u petom razredu prišili su mu nadimak Šiljo.

Razbolio se tijekom plovidbe na moru, počeo je buncati i htio se baciti u more, ali su mu Grgeč i Riđi zavezali vezice oko nogu. Kada su došli na otok, bio je prvi koji se najlakše prilagodio novom životu, ali mu je isto tako najteže palo što je odvojen od svoje obitelji. Često je pratio starca i učio od njega. Mislio je da će umrijeti kad su došli na otok, jer je obolio. Čak je rekao Grgeču da mu ostavlja svoj bicikl, a Riđiju pištolj.

Davor (Grgeč) – Ime mi je Davor, ali se ne ljutim kad me zovu Grgeč. Taj su mi nadimak prilijepili kad sam jednom prilikom za običnog kanjca rekao da je grgeč. Pedeset kilograma, ali, u povjerenju, s cipelama, odjećom i školskom torbom natovarenom knjigama za šest sati.

Na brodu je vodio dnevnik, jer kako sam kaže, nije vičan moru. Neustrašiv kao njegovi prijatelji. Tek se prije tri godine doselio u primorski kraj. Ima tri sestre i jednog brata, koji je htio ići s njime na put. Dok su plovili pučinom bio je najprisebniji i prvi koji je vidio otok. Pomaže svojim prijateljima i zavolio je starca, kojem je rekao da se mora vratiti s njima. Bilo mu je žao što je prevario roditelje. Dobio je imenjaka na otoku, Janju su dali ime Davorčić. Na početku i kraju romana nalazi se slika trojice prijatelja, samo što se na kraju uz prijatelje smjestio i pas Reks.

Starac – Dok je ovako zamišljeno sjedio uz vatru sa svojom dugom bradom, s licem izboranim i smežuranim poput uvelog krumpira i s pramenovima sijede kose što su mu se spuštali niz potiljak i rasipali po leđima, bio je sličan nekom starom mudracu iz knjiga.

Na sebi je imao prsluk bez rukava i izlizane hlače, očito skrpane od ovčjeg runa. Iako je bio star, korak mu bijaše lak, a držanje uspravno.

Starac je bio 39 godina na otoku. Kako je ispričao dječacima, pohađao je građansku školu, a poslije izučio pravne znanosti. Dobio je gubu, smjestili su ga u bolnicu, a kasnije ukrcali na brod. Jednog je dana u brodskoj kotlovnici došlo do eksplozije, pa je starac bio prisiljen plivati i tako je stigao do otoka. Znao je sve o otoku i brinuo se za svaku životinju, biljke i grmove. Nije u dječacima budio nadu da će ih ubrzo pronaći, nego im je rekao da postoji mogućnost za to, ali vrlo mala jer tu brodovi ne prolaze često. Napravio je dječacima prsluke od ovčjeg runa i kuhao im hranu. Izliječio je Šilju kada mu je bilo loše. Postao je zvjezdoznanac i pratio sve što se događa na nebu, zato je svake noći odlazio u zelenu pećinu. Spasio je dječake iz zelene pećine i uspio pročitati latinski tekst na kamenu, pa im je rekao kako će najlakše napustiti otok. Iako je dječacima obećao da će se vratiti s njima na kopno, ipak nije mogao ostaviti svoj otok.

Autor: N. B.

__________________________________

Anto Gardaš jedan je od najčitanijih i najomiljenijih suvremenih hrvatskih pisaca, autor brojnih popularnih i uzbudljivih romana za djecu i mladež.

Rođen je 21. svibnja 1938. godine u Agićima kod Dervente (Bosna i Hercegovina). Kao dječak nakon Drugog svjetskog rata s obitelji seli u Slavoniju, u selo Velimirovac. Gimnaziju je završio u Našicama, a diplomirao na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Živio je i radio u Osijeku. Od 1973. bio je stalno zaposlen u osječkoj pošti (HPT), uglavnom kao voditelj pravne službe. Bio je i predsjednik Ogranka Društva hrvatskih književnika Slavonsko-baranjsko-srijemskoga. Pisao je i za odrasle, no svojim je dječjim djelima najuspješniji i najpoznatiji. Prema vlastitim riječima, za najmlađe je želio stvoriti onakve knjige kakve je sam najviše volio čitati kao dijete, ali ih tada nije bilo dovoljno. Autor je čak četrnaest romana za djecu i mlade: Tajna zelene pećine (1979.), Ljubičasti planet (1981.), Bakreni Petar (1984.), Izum profesora Leopolda (1986.), Pigulica (1988.), Duh u močvari (1989. Gardašev najpoznatiji roman po kojemu je 2006. godine snimljen snimljen istoimeni igrani film u režiji Branka Ištvančića), Filip, dječak bez imena (1994.), Prikaza (1995.), Miron na tragu svetoga grala (1995.), Miron u škripcu (1999.), Koliba u planini (1999.), Krađa u galeriji ili Sve se urotilo protiv malog Terzića (2001.), Tajna jednog videozapisa (2002.) i Čovjek s crvenim štapom (2004.).

Njegova popularna tri romana Ljubičasti planet, Bakreni Petar i Izum profesora Leopolda čine prvu znanstveno-fantastičnu trilogiju u hrvatskoj književnosti za djecu, no svaki se može čitati i kao zasebna cjelina. Uz priče, objavljene u zbirkama Jež i zlatni potok, Zaboravljena torba, Zvijezda u travi, Priče iz Kopačkog rita, Igračke gospođe Nadine, pisao je i bajke (zbirke Podmorski kralj, Damjanovo jezero i druge).

Gardaš je majstor u vođenju radnje, stvaranju zapleta i neočekivanih obrata, te u spretnom rasplitanju zbivanja. Dječak Miron i njegova obitelj i prijatelji javljaju se u većini Gardaševih romana: u fantastičnoj trilogiji Ljubičasti planet, Bakreni Petar i Izum profesora Leopolda, u romanima Pigulica, Duh u močvari, Miron u škripcu, Miron na tragu svetog grala itd. pa su ta djela nazvana "mironovskim" romanima. Iznimka su Tajna zelene pećine, Filip, dječak bez imena i posljednja dva Gardaševa romana, Tajna jednog videozapisa i Čovjek s crvenim štapom. Dio Gardaševih romana su znanstveno-fantastični, najveći broj su dječji pustolovni krimići radnjom smješteni u suvremeno doba i u naše krajeve, najčešće u Slavoniju - no unatoč tomu nastoje djecu ne samo zabaviti, nego i nečemu naučiti i poučiti: zemljopisu, povijesti, umjetnosti, a autoru su omiljene ekološke pouke.

Najpoznatije dječje pjesme, od kojih su neke i uglazbljene, su mu Uvijek netko nekog voli, Prvi suncokreti, Ljepši će postati svijet, Dobro je imati brata... Napisao je i dvadesetak igrokaza (zbirke igrokaza Jež i potok, Plavokrila ptica i Ledendvor).

Za odrasle je pisao poeziju, osobito haiku-poeziju, koju je objavio u pet samostalnih zbirki i za njih bio nagrađen u Japanu, postojbini haiku pjesništva - Grm divlje ruže, Žuborenja, Sto sunovrata, Bijela tišina, Sjaj mjesečine.

Djela Ante Gardaša prevedena su na nekoliko jezika, a za svoj rad više puta je nagrađivan (nagrada "Grigor Vitez", nagrada "Josip i Ivan Kozarac" i druge). Književna nagrada "Anto Gardaš" Društva hrvatskih književnika ustanovljena je nakon književnikove smrti i dodjeljuje se svake godine za roman ili zbirku pripovjedaka za djecu i mladež na hrvatskom jeziku nastale u toj godini.

Pustolovna "robinzonada" Tajna zelene pećine prvi je Gardašev roman: pisao ga je 1970-1971. godine, a objavio 1979. godine. Jedan je od rijetkih hrvatskih dječjih romana s temom mora. Dječaci Grgeč, Riđi i Šiljo odluče se sami otići u pustolovinu na nenastanjeni otok i dokazati da su sposobni tamo sami preživjeti. No, nakon što tamo dospiju, otkriju da otok zapravo nije pust, i da tajanstvena pećina na otoku krije neočekivanu tajnu...

Anto Gardaš - Bakreni Petar 

Anto Gardaš - Duh u močvari

Anto Gardaš - Filip dječak bez imena

Anto Gardaš - Igračke gospođe Nadine

Anto Gardaš - Izum profesora Leopolda

Anto Gardaš - Ljubičasti planet

Anto Gardaš - Miron u škripcu

Anto Gardaš - Zlatnici kraj puta