Anto Gardaš - Igračke gospođe Nadine

Dragoj Heleni koja me je zamolila da joj napišem knjigu priča i Ireni koja me to još nije zamolila.

Na osječkoj gradskoj tržnici gospođa Nadina prodaje dječje igračke i suvenire. To je lijep posao, doista, jedva se ljepši može i zamisliti. Kod gospođe Nadine ima svega:

balerina i barbika i mnoštvo krpenih i plastičnih lutkica s lijepim frizurama; ima izviđača, krotitelja zvijeri, supermana i batmana i pokemona i gusara; ima kauboja i Indijanaca (tu je čak i jedan poglavica) i plastičnih životinja i lopti i malih dvoraca na kojima prozori tako ljupko svijetle, kao u priči; tu je i drvena seljačka kućica sa slamnatim krovom i stari noćobdija koji, otkad zna za sebe, pokušava upaliti plinsku svjetiljku i jedna benzinska crpka, pred kojom mladić natače gorivo u automobil; tu je čak i jedan dječak koji piški i debeli čovjek s Istoka velika trbuha i kosih očiju i dva harmonikaša s harmonikama; ima mnoštvo crvenih i bijelih koralja i školjki svih oblika i boja porculanskih figurica koje predstavljaju likove iz dječjih knjiga i bojica i bojanki i slikovnica i jedan vlak sa šest vagona natovarenih nekim nepoznatim teretom.

I još puno, puno toga lijepoga ima kod gospođe Nadine. Kod nje se svi rado zaustavljahu, jedni da nešto kupe, drugi samo da pogledaju. Po danu, dok su izložene na tezgi, igračke uglavnom spavaju, iako ja mislim da se one samo prave da spavaju. Ustvari, igračke stalno kradomice zirkaju da vide hoće li netko prići tezgi da ih pogleda. Sve one zapravo žive u nadi da će ih netko kupiti, jer je svaka igračka najsretnija kada se nađe u rukama nekog dječaka ili djevojčice.

Gospođa Nadina ispod tezge ima drveni sanduk. Sanduk je podijeljen u tri vodoravna dijela, s odjeljcima i pregracima, u koje gospođa Nadina predvečer sprema neprodane igračke. Sve je tu imalo svoje mjesto, svoj odjeljak i pregradak. Kadšto bi gospođa Nadina, u žurbi, malo i poremetila ustaljeni raspored, ali ni u tom slučaju nikome u sanduku nije bilo tijesno i svi su se lijepo slagali.
Kada završi svoj radni dan, gospođa Nadina prebroji utržak, zaključa sanduk i ode kući.

A igračke? Cim ostanu same u sanduku, one se probude i više puta sve do zore ostaju budne. Kadšto u tome sanduku bude vrlo veselo, oho! No, da vidimo što se to noću događa u sanduku gospođe Nadine!

Vrsta djela - zbirka priča

Mjesto radnje - osječka tržnica, u sanduku Gospođe Nadine

Vrijeme radnje - radnja je opisana u sva 4 godišnja doba, a završava onim najljepšim – razdobljem božićnih blagdana

Igračke gospođe Nadine uokvirena je zbirka priča o dogodovštinama igračaka koje tijekom noći ožive i tada vode normalan život kao i svi obični ljudi. Knjiga se sastoji od 22 pričice i pomno prikazuje avanture živih igračaka s osječke tržnice. Svaka priča tematski i sadržajno može se čitati sama za sebe bez da se gubi smisao sadržaja, ali se djelo može čitati i kao roman, jer su priče ipak povezane likovima, idejno i stilski. Nadina je starija gospođa koja ondje radi, a također je i vlasnica sanduka igračaka. Kod nje se svi rado zaustavljaju, jedni da nešto kupe, drugi samo da pogledaju. Sanduk je pun raznih likova, svi su složni, vole se, vesele, prolaze kroz razne obaveze. Sve je tu imalo svoje mjesto, svoj odjeljak i pregradak.

Ponekad bi gospođa Nadina, u žurbi, malo i poremetila ustaljeni raspored, ali ni u tom slučaju nikome u sanduku nije bilo tijesno i svi su se lijepo slagali. Kada završi radni dan, gospođa Nadine prebroji utržak i zaključa sanduk, a onda se uputi svojoj kući. Zatim ulazimo u priče likova koji se nalaze unutar sanduka.

Tu su balerine, španjolske glumice, barbike, stjuardesa Helen, školjke dalekih mora, Alica od Porculana, Istočnjak, Medo, Seljak i Strina Manda, Noćobdija, bojice, Alica i Vuk, Gusari i mornari, Indijanci, itd. Gardaš je u ovom djelu prikazao neke od likova kao tipične karaktere u pravim životima stvarnog svijeta. Također ih je personalizirao u najširem obliku i tako ih učinio još zanimljivijima. Prema njegovim vlastitim riječima, on je za najmlađe želio stvoriti onakve knjige kakve je i sam najviše volio čitati kao dijete, ali ih tada nije bilo dovoljno. Pisac je u romanu i glavni pripovjedač, a karakterno je povezan s nekima od igračaka u sanduku.

Ljubav nema granica - Barbika je bila nezadovoljna. Bijaše odjevena u uske plave hlače i bluzu, napola raskopčana, a bujna joj svijetla kosa bila raskuštrana i posuta srebrnim prahom. Uzdisala je govoreći da bi se htjela udati. Te riječi načuje krotitelj. Upita ju zabrinuto nekoliko kratkih pitanja, a zatim ga Barbika zamoli za ženidbu, budući da joj je on prvi pristupio dok je tugovala. Zatim se Batman, na otmjen način, pridružuje njihovom razgovoru. Barbika ga odmjerava od glave do pete. Njegovim mišićima se nije mogla nadiviti. Na njeno čuđenje i iznenađenje, on je počašćeno zamoli za ženidbu. A onda nasta veselje i buka. Svi su stanovnici izašli iz svojih kuća, zaustavili sve što su radili i veselo počeli pljeskati i čestitati.

Krotitelj i jedna od balerina bijahu kumovi, a druge dvije balerine djeveruše. Kauboji i Indijanci razmaknuše dvorce i kućice, a harmonikaši dohvatiše harmonike i zasviraše, a zatim se svi uhvate u kolo. No, čim se dan počeo bližiti, stanovnici sanduka sve vrate na mjesto, pospreme i potiho se vrate na svoja mjesta – onako kako ih je gospođa Nadina postavila prije nego je otišla. Mrki Medvjed ih je odmah opomenuo da ona ubrzo dolazi. Barbika i Batman nepomično su se gledali s drugih krajeva, s mjesta na koje ih je Nadina postavila. I tako sve do poslijepodneva. Kod tezge se zaustavila jedna djevojčica. Počela je moljakati majku da joj kupi Barbiku. Barbika je danima čekala da se netko zaustavi i ponese je sa sobom u svoj dom, te tako usreći Nadinu. No, ne i sada. Ali nije bilo druge, Barbika je prodana u njenom najsretnijem dijelu života. Samo je gledala Batmana, a suze su joj curile niz lice. Batman tada razmakne svoja crna krila i pođe za njima.

Mikijeve noćne pustolovine - Miš zvan Miki imao je mjesto u desnom gornjem kutu tezge. S tog područja imao je dobar pogled na ostale izložbene prostore na tržnici. Na susjednoj tezgi jednom je vidio i svoga dvojnika koji mu u svemu bijaše sličan. Htio se s njim sprijateljiti, ali nije znao kako da mu se približi jer ga je Nadina pred kraj dana ostavljala na mjesto s kojega mu ne bi mogao pristupiti.. Miki je jednog dana, dok je Nadina okrenuta pospremala, kriomice šapicom domahnuo svom dvojniku. Ali, kako se okretao, učinio je nespretan pokret i pao iza sanduka. Naravno, gospođa Nadina to nije vidjela i otišla je kući. Tada započinju njegove pustolovine. Budući da mu je van sanduka sve izgledalo tiho i sigurno, Miki se zaputio u potragu za svojim dvojnikom. Kad se našao na čistini, ugledao je za njega najstrašniju životinju na svijetu – mačku. Ugledala je i ona njega.

Miki je bio lukav, odglumio je da je mrtav. Mačka se nakon nekog vremena čeprkanja po Mikiju odlučila uputiti negdje drugdje, gdje će pronaći zanimljiviji ulov. U daljnjoj potrazi približio se sanduku. Jedva se provukao kroz rešetke, a onda je shvatio da nešto nije u redu. Začuje se glasno hrkanje... On se nalazio u sanduku s dinosaurima. Pomno i tiho je ubrzao hod i uputio se prema otvoru rešetki, a zatim se opet vratio u potragu. Prijatelju, prijatelju! dozivao je, no zora se počela približavati i Miki je odlučio za sada odustati od traganja i vratiti se do svoga sanduka. No, on više nije vidio svoj sanduka, pa ga je uhvatila panika. Ispred sebe vidi još veću nezgodu – velikog, crnog i opasnog psa. Miki pomisli da je ovo njegov kraj. Otrči do sljedećeg sanduka i sakrije se pod njim, a zatim, na svu sreću, čuje Nadinin glas kako viče na oštrog psa. Gle, siroti Miki! reče ona, obriše ga spužvom i vrati ga na njegovo mjesto u sanduku.

Silvestar Bez Ruke - Jednog je dana Nadina dovela nove igračke u sanduk. Ostali se uzbudiše, ponajviše ženski dio. To su bili mornari koji doista bijahu momci od oka. Balerine stanu očijukati, čak su i otplesale nekoliko balerinskih točaka. Silvestra Bez Ruke i nisu baš gledale. U istoj je pošiljci Nadina dovela i španjolske glumice. Doputovale su iz Barcelone i bijahu prave ljepotice, ali jako tihe i povučene. Po cijelu noć su sjedile u svome pregratku nedaleko od kućice sa slamnatim krovom i potiho razgovarale. Njegovale su svoju bolesnu prijateljicu, davale joj lijekove i previjale ranu na nozi. Zatim se pojavljuje Strina Manda – starija žena, po naravi jako znatiželjna i željna informacija o svakoj situaciji koja se odvija u sanduku. Upita zato španjolske glumice što je njihovoj prijateljici, noseći joj čaj. One joj odgovore da su ih na putu prema ovamo napali gusari, a Izabela, ranjenica, imala je na vratu skupocjenu ogrlicu pa su nju prvu napali. No, ona se hitro okrenula i skočila u more, a u moru je bilo jato morskih pasa.

Jedan je ščepao Izabelu za nogu i povukao u more. Ne bi se spasila da ju jedan mladić nije oteo od morskih pasa i doveo na obalu. Izabela je bila uvjerena da je on umro i tugovala je za njim. No, najednom se taj mladić pojavi na vratima sobe. Izabela skoči i objesi mu se o vrat, prepoznajući svog spasioca. Bijaše to Silvestar Bez Ruke! Mornari su ga izvukli iz mora, a brodska posada je u međuvremenu uspjela odbiti napad gusara. Svi im čestitaše i sretno se okupe oko mjesta gdje su glumice obitavale. Nasta zabava slična kao i za Barbikinih i Batmanovih svatova. Svirka je trajala dugo u noć.

Uzbuna u sanduku - Strina Manda svakoga dana pere rublje, raspravlja sa svojim mužem seljakom koji stalno čisti kukuruz, upija sve što se događa u sanduku, zanovijeta barbikama i balerinama. Tako je bilo svih 6 dana u tjednu, no nedjeljom je Strina Manda odbijala išta raditi. U noći sa subote na nedjelju napekla bi dosta kolača, a u nedjelju navečer bi pozvala sve lutke i likove iz slikovnica u posjetu. Nedjelja je bila dan priča i kolača i svi su se veselili tom danu. Za svaki slučaj, Strina Manda zamolila bi kositrenog vojnika da čuva stražu pred verandom, kako ih nitko od odraslih ne bi ometao. I tako Manda započne svoju priču, no nakon nekog vremena začuje se glasno deranje i krik. Ona zapita kositrenog vojnika čiji se to glas čuje, a on joj na to uzvrati da to vjerojatno španjolske glumice uvježbavaju nove uloge. Strina Manda zatim ponovo nastavi svoju priču, ali onda se začuje glas koji moli za nečiju pomoć. Ona se digne i žustro krene u potragu, a kositrenom vojniku naredi da ostane s mališanima. Obišla je svaki odjeljak i pitala ostale likove jesu li išta čuli i vidjeli, no nitko joj nije davao pravi odgovor. I tako ona ništa nije saznala, vratila se i dovršila priču. Ujutro je gospođa Nadina vadila igračke iz sanduka i stavljala na tezgu, a zatim vidi prestrašenog Mikija koji joj veli da je sinoć ustupio pregradak svom dvojniku, novom prijatelju, jer ga je ganjao strašni Mačak u čizmama. Ipak on zna kako je to naći se u tuđem i nepoznatom svijetu. Nadina ga pogladi i pohvali.

Stjuardesa Helen - Čim je Gospođe Nadine stavila novi avion sa stepenicama na tezgu, stjuardesa reče zvonkim glasom: - Good afternoon everybody, ladies and gentlemen! I'm miss Helen, your stewardess. We'll be taking off in ten minutes, please fasten your seat belts. Nitko nije razumio o čemu ona priča, a Manda se žalila na njeno "kokodakanje". Cijelog je dana djevojka govorila isto. Seljanka Manda nije razumjela ni riječi što govori, ali, naravno, silno ju je zanimalo. Znala je da kauboji dolaze iz Amerike i da znaju što djevojka govori. Preveli su joj njene riječi, a ona se zatim vrati svojoj kući. Jedan je prolaznik tržnicom zastao pred novom igračkom. Naime, on je bio kapetan i zanijela su ga sjećanja kada je čuo stjuardesin govor. Nije mogao samo proći i ne kupiti ovu igračku, ne bi li je svaki dan slušao za svojim naslonjačem i prisjećao se starijih dana. Rekao je Nadini da je to za njegovog unuka, ali to nije bila istina.

Velika pljačka - Ova priča govori o propaloj pljački američkih kauboja. Započinje opisom jedne crne lokomotive kojoj su se svi divili, pa tako i stanari sanduka. Nadina bi, kad bi se netko od prolaznika zaustavio među igračkama, pritisnula jedno puce na daljinskom upravljaču i lokomotiva bi istog trena veselo zazviždala, a vagoni bi krenuli voziti po tračnicama. Svi su to gledali s divljenjem, no ne i Strina Manda. Neka voze što hoće, baš me briga! govorila je. Budući da su kauboji bili izloženi iznad lokomotive, vidjeli su nešto jako zanimljivo i svjetlucavo: blago i bogatstvo. Jedne večeri dogovorili su plan.

Svaki od njih je navukao šešir duboko na čelo, a lice pokrio maramom. Svi su ih u sanduku čudno gledali, a ženski puk se divio njihovoj muškosti. Opljačkali su crnu lokomotivu, a zatim se vratili i shvatili da unutra nema zlata i dragocjenih kamenje, već su to bili bomboni za kićenje božićnog drvca. Iste su ih noći dijelili djeci u sanduku, kao i barbikama i Indijancima. No, kada su Bill i Mrki Medvjed vidjeli njihova djela upitaju ih što će s tolikim slatkišima i narede im da dođu k njima. Strina Manda reče da ona zna što će s njima i istrese silne bombone u staru drvenu škrinju sa željeznim zakovicama.

Školjke dalekih mora - Gospođa Nadina na tezgi je imala i mjesto za suvenire, a među njima su i bile morske školjke raznih oblika. Ondje su bile dvije krupne školjke s dalekih mora, jedna ružičasta i jedna sedefasta. Prolaznici bi ih često uzimali u ruke i stavljali ih kraj uha kako bi čuli šum valova dalekih mora. One su noću većinom šutjele, a danju, na tezgi, oglasile bi se kad bi preko njih zapirkao vjetrić. Njih dvije započele bi priču čim bi vjetar zapuhao. Pričali su o njihovim krajevima, kako su došle ovdje i tko ih je izvukao, o pijesku, svježini mora itd. Pripovjedač je kupio obje školjke od Nadine i stavio u svoj akvarij. Kad god sjedne pred njega, obuzmu ga sjećanja. Vidi mnoge stvari kroz koje su školjke prošle, a nada se da će se njihova priča još nastaviti.

Alica od Porculana - Jedne večeri, kad je Gospođa Nadina spremila igračke u sanduk i otišla kući, seljanka što je prala rublje ostavi prakljaču i ode iza kućice da pomuze kravu. Kad je s time završila, postavila je večeru i pozvala muža na objed. Taman počeše večerati kad odjednom naiđe djevojčica imenom Alica. Upita jesu li vidjela Bijeloga Zeca koji ima prsluk, a iz svoga džepa stalno izvlači sat i gleda koliko je sati. Kaže da on radi kod jedne kneginje i sve zna. Naime, on će joj reći što treba učiniti kako bi opet narasla. Ali oni joj odgovore da ne znaju gdje je zec. Ona im se pokloni, pa se ponovo baci u potragu. Prošla je kraj logorske vatre oko koje su sjedili Indijanci i njih upitala za Bijeloga Zeca. Mrki Medvjed zna gdje se zec uputio i reče da će se vratiti kad zažmire nebeske oči i iziđe velika vatrena kugla. Zatim se ona vrati u svoju porculansku kućicu, legne u krevetić i zaspe.

Kanarinčev izlet - Ovaj je kanarinac bio od obojena stakla, mjestimično blago prevučenog pozlatom. Kljunić mu je stalno bio otvoren, kao da pjeva, ali njegov glas nitko nije čuo. On je stalno sjedio u svome kavezu koji je dan i noć bio otvoren, no nikada nije pobjegao. Nadina ga je nabavila još prošle jeseni, no nitko ga nije htio kupiti jer je imao otkinuti vršak lijevog krila. Tko god prođe, nadivi se kanarincu ali ga ne kupe zbog njegova krila. Dođe proljeće i sve se ptice razveseliše; cvrkuću iz dana u dan. Kanarinac ih je čeznutljivo slušao i sanjao da će odletjeti u taj ptičji svijet, ali bojao se da ne bi mogao poletjeti zbog svog ranjenog krila. Pospremajući stvari Nadine se okrenula i čula da se kanarinčev kavez zatresao, a zatim shvatila da ga više nema. Mislila je da joj ga je netko ukrao, no on je zadovoljno sjedio na krošnji iznad njih i cvrkutao s ostalim pticama. Noć se spustila, Nadina je krenula s pospremanjem. Uputila se prema kavezu, gdje je kanarinac ponovo mirno sjedio. Tada tezgi priđe jedna gospođa iz u društva za zaštitu životinja i reče da će ga kupiti. Nadina ga je nježno pomazila, predala gospođi i rekla da će joj ga pokloniti, a zatim pjevušeći zaključala sanduk i krenula svojem domu.

Alica i Vuk - Jedna od španjolskih glumica kuhala je čaj svojoj bolesnoj prijateljici, a onda je zamijetila malenu Alicu kraj dvorca. Izgledala je preplašeno i svakog se trena osvrtala oko sebe. Izabela reče svojoj prijateljici Manueli da joj pomogne i uputi je. Alica reče španjolskoj glumici da se boji vuka i da ne smije spavati u dvorcu. Ne smije ući u pregradak jer je ondje vuk s crvenim očima i velikim zubima. Gospođa Nadina ga je stavila kraj njihovog pregratka i on ondje stoji i stalno reži.

Glumica joj odgovori da može prespavati kod nje u krevetu, no Alica odbija. Govori da je uvijek spavala u svom krevetiću i nikako ne bi mogla zaspat na nekom drugom mjestu. Zatim su se uputile prema Indijancima i logorskoj vatri, a glumica ispriča sve Billu i Mrkom Medvjedu. Bill podigne pištolj, puhne u njega i krene zapucati. Glumica mu zaprijeti da to ne učini, zbog Nadine. Teško je to prihvatio no zaprijetio je da će ga srediti sljedeći put. Ali za to nije bilo potrebe, već sutradan je vuka kupio neki lovac i stavio u vrt da plaši vrane.

Pokisli Komandos - Tog je dana bio kirvaj i Gospođa Nadina je imala pune ruke posla. Prodala je mnogo igračaka i zaradila mnogo novaca. A ostali su stanovnici sanduka tugovali za svojim prijateljima. No, predvečer je gospođa Nadina primila nove igračku, među kojima je bila i jedna sasvim čudna. U sanduku se odmah počelo šuškati da je to pripadnik specijalnog odreda komandosa za posebne zadatke. Izgledao je poput orangutana, malo poguren, ogrnut crnom kabanicom. U sanduku odmah nastade strah i trepet. Jedan je dječak zatražio pištolj na vodu, a Nadina mu pokaže komandosa koji najednom počne pucati na sve strane.

Dječak pobjegne od straha, a ptice prekinuše svoj cvrkut. Stanovnici sanduka se pripreme na borbu, jer ipak ih je bilo strah ovog stvorenja. Komandos je navečer glasno hrkao i svi su se svakim njegovim zvukom tresli. Strina Manda reče da ga se ne boji i da će već nešto smisliti. A onda se uputi prema stražnjem dijelu sanduka i dugo se zadrži, a potom se mirno vrati kući. Sutradan ujutro Nadina pronađe komandosa mokrog, nije davao glasa od sebe, a i njegovo je ubojito oružje šutjelo. Ona pomisli da joj sanduk negdje prokišnjava, a Strina Manda jedva je suzdržavala smijeh. Kradomice baci pogled na Dječaka Koji Piški i namigne mu. Samo su njih dvoje znali kako je komandos "pokisnuo".

Pokemon Dobra Srca - Nadina je ponovo dobila nove igračke, ovoga puta družbu Pokemona. Te su igračke osvojile svako dijete, pogotovo dječake. Predvečer je kod tezge zastao jedan dječak, gledajući u Pikachua. Krene prebrojavati svoje novce, no nije ih imao dovoljno. Nedostajalo mu je 5 kuna. Gospođa Nadina mu žalosno odgovori da mu ne može prodati Pikachua i već se okrenula drugom kupcu. On se tugaljivo okrenuo i uputio prema kući. Kad su se igračke navečer našle same u sanduku, Alica upita gdje je Pikachu. Pretražili su sve odjeljke u sanduku, ali nigdje nisu vidjeli Pikachua.

Budući da Mrki Medvjed uvijek sve zna, oni se uputiše prema njemu. Mrki kaže da je žutoliko stvorenje, kad je ugledalo tužnog dječaka, hitro uskočilo u dječakov džep, a on to nije ni primijetio. Sutradan se dječak vrati s Pikachuom u ruci i kune se da ga nije ukrao, no Nadina je i pretpostavljala da se dogodilo upravo ono što je sinoć Mrki Medvjed rekao. Tada se nasmiješi dječaku i reče da ga uzme. "Ali..." on će na to. "Čuvaj svoje kune za drugu zgodu." reče Nadina i gurne mu Pikachua u džep.

Zagonetni Nestanak Strine Mande - Jedne je noći zapuhao sjeverac i sve su igračke počele drhtati od hladnoće. Svi su se međusobno nekako grijali i preživljavali. Mrki Medvjed im je ponudio da priđu vatri i ogrij se. Neki su mogli izdržati hladnoću, no uglavnom se ženski svijet okupio uz logorsku vatru. Svi počeli pričati i veselo komentirati, osim Strine Mande. Upitaše ju zašto stalno šuti, a ona im na to reče da je tužna jer je jedna starija gospođa rekla Nadini da joj sačuva seljanku za sutra. Strina Manda zaplače i kaže da ne ide nigdje bez svoga muža, no on ne mari puno za to. Nakon priče, ona se uputi prema Indijancima. Sutradan ju Nadina nije mogla pronaći i prodati ju staroj gospođi, a ona je razočarano i ljutito otišla odakle je došla. Nadina se nekoliko puta prisjetila misterioznog odlaska, a potom i zaboravila na to. Strina Manda je taj dan lukavo pobjegla u poglavičin šator,, a sljedeći se vratila na svoje mjesto u sanduku. Gospođa Nadina se nije mogla načuditi kad je vidje, a onoj staroj gospođi nigdje traga. Tako Strina Manda ostade sa svojim mužem još dugo i sretno u sanduku.

Istočnjakov rođendan - Među igračkama gospođe Nadine bilo je i onih 7 slonića za koje se priča da donose sreću. Bili su uglavnom tihi, nije se čulo ni glasa od njih u sanduku. Strpljivo su čekali da nekome donesu sreću, a to se i dogodilo za vrijeme Istočnjakovog rođendana. Naime, on je bio punašnija osoba, a svoj je rođendan odlučio je proslaviti sedmi put. Svi su se pripremili na ovaj veliki događaj, razglasili po cijelom sanduku i lijepo se obukli. Ovo je bilo veće i glasnije veselje nego za svatove barbike i Batmana. Kad je noćobdija upozorio veselo društvo da se bliži svanuće i da bi trebalo poći na počinak, uzvanici se počeše razilaziti. Ali problem nasta kad se Istočnjak trebao podignuti sa svoje stolice. Ni sam to nije mogao učiniti jer je bio još teži nego prije. Zatim uskočiše veseli slonići i pomognu mu. Mali Toomai ga je spustio pokraj pregratka i ondje ga ostavio.

Sretni Medo - Tog je dana Nadina dobila još novih igračaka, većinom neke strašne i sve gore od gorega. Počevši od gusara, vojnika, pljačkaša brodova, itd. U međuvremenu je naišla gospođa s malom djevojčicom koja je dodirivala svaku igračku i htjela je za sebe. Ali, to se nije dogodilo, gospođa se nije ni za jednu odlučila. Uzme djevojčicu u naručje i pozdravi se s Nadinom. Poslijepodne Nadini je došla nova pošiljka, a u njoj jedno veliko, mekano stvorenje. Navečer ga je Gospođa Nadina stavila u desni dio sanduka, sasvim straga. Druge igračke su ga veselo prihvatile, Alica je uskočila u njegovo krilo, dječaci i djevojčice su cijelu noć proveli uz medina kola. On se cijelu noć smješkao i pričao im priče iz šumskog života. Sutradan je ona gospođa ponovo naišla; došla je po kolica i medu koje je jučer naručila. Igračke to tužno prihvatiše, ali gospođina kćer je izgledala sretnije no ikad... a tek medo!

Seljakovi Opanci - Jedna od Barbika približavala se tridesetom rođendanu i odlučila je pozvati sve iz sanduka na domjenak. Zabava je potrajala do kasnih sati i bila je jedna od najljepših koje su u posljednje vrijeme upriličene u sanduku. Na završetku domjenka svi su se vratili u svoje pregratke, samo je seljak sjeo na svoj tronožac i započeo runiti kukuruz, a onda se požalio svojoj ženi Mandi da mu trebaju novi opanci. Na vrhu desnog opanka virio mu je prst i nije više mogao čekati na svoje nove opanke. Manda se stade žaliti da im novci sada trebaju za Božić i prigode koje idu uz nj, a seljak joj samo mrsko odgovori da taj odgovor sluša svake godine.U gornjem odjeljku bile su poslagane slikovnice, a jedan od likova čuo je ovaj razgovor. Bio je to Hlapić. I tako je on preko večeri popravio i ulaštio seljakove opanke, a on i žena su s čudom i veseljem sutradan ujutro gledali u njih.

Što je vidio noćobdija - Jedne su večeri Manuela i Strina Manda pričale kako noćobdija već neko vrijeme ne izvršava svoje dužnosti. Otkad se nastanio u sanduk, cijelo vrijeme pokušava upaliti tu svoju lanternu, umjesto da obilazi pregratke. On je upravo tada i dalje namještao lanternu i čuo sve što su one govorile. On je zato nakanio obići sve tri etaže u sanduku, pregledati sve odjeljke i zaviriti u svaki pregradak. Sve su igračke odrađivale svoje dužnosti i mirno se družile, činilo se kao da je sve u redu. A onda je začuo glasni jecaj dok je obilazio barbike. Učinilo mu se da dolazi iz jednog od dvoraca, Uputio se tamo. Imao je što i vidjeti; na sredini sobe ležala je jedna španjolska glumica. Nalaktila se i spustila glavu na prsa, činilo se da spava. Ponovo se začu jecaj, a onda shvati da je to ona. Upita ju zašto plače, a ona na to reče da ju je gusar zarobio i traži za nju otkupninu. To je noćobdiju naljutilo i odmah razveže uzlove na glumičinim nogama i odvede je u njezin odjeljak. Na putu se sudari s gusarom i zgrabi ga za uho, odnese do jedne pukotine u sanduku i izbaci ga van. Kod sanduka se zatekao pas lutalica, a gusar taman pade pred psa i on ga odnese na smetlište da mu isproba okus. Budući da je gusar bio žilav i posve neukusan, pas ga nogom ćušne među trule lubenice i dinje i tamo ga ostavi.

Koje su boje najljepše - U gornjem odjeljku sanduka Gospođe Nadine stajale su bojice, bojanke i mnoštvo slikovnica. Bojice su ondje uglavnom bile tihe, divile se same sebi i zadovoljno čekale da ih netko iskoristi. Svaka od njih mislila je da je ljepša od svih ostalih. Jedne noći, započele su razgovor o svojoj ljepoti, a zatim svaka od njih zapjeva pjesmicu o svojim čarima. Plava, zelena, crvena, žuta, ljubičasta pjevale su i prepirale se čije boje najviše krase ovaj svijet. No, jednog dana jedan dječak kupio je paket bojica u kojima su se upravo njih 5 nalazile i iskoristio ih za svoju sliku. Tako su se one ondje zajedno našle na papiru, prelijevale se u blagim nijansama jedna preko druge, utapale jedna u drugu, a ni jednoj nije bilo ni pretijesno ni preširoko. Kad ih je vješta dječakova ruka prenijela na papir, navela ih je da se one slože i zagrle jedna drugu. Tako su one zajedno tada izgledale mnogo ljepše.

Zašto je vodoskok presušio - Nadinin je sanduk nastanilo i napustilo mnogo igračaka. Svi su se oni uvijek skupa držali, družili i provodili dane. Bilo je teško gledati prijatelje koji napuštaju sanduk, no igračke su to nekako preživjele. Taj su dan uglavnom proveli slušajući priče Strine Mande. Pao je i prvi snijeg koji je najavio skorašnji dolazak božićnih blagdana. Svi su bili nervozni i uzbuđeni. I tako je Manda započela priču, a najednom se začu veliki prasak. Sve se igračke trgnuše i preplaše, samo su Bill i Mrki Medvjed ostali prisebni. Jedan je izviđač otišao provjeriti situaciju, a nakon nekog vremena vrati se s Dječakom Koji Piški, koji tada nije piškio. Izviđač reče da mu je jedna petarda eksplodirala, a dječak je stajao pokunjeno među okupljenima. Neću više nikad. Htio sam se malo igrati s prskalicama, nisam znao da su petarde reče prestrašeno. I nemoj! kaže Strina Manda suosjećajno i stavi mu ruku preko ramena. Idi sada na svoje radno mjesto i tamo pravi vodoskok. On ju posluša, a vodoskok je ponovo zažuborio.

Sanduk pun radosti - Došlo je vrijeme Božića i njegovih radosti. Sanduk je napustilo mnogo igračaka, no došle su i one nove. Najljepše bijahu štalice s malim Isusom i mala okićena božićna drvca. Gospođa Nadina je običavala za vrijeme blagdana ne raditi, a tada su se igračke mogle najviše družiti i provoditi najljepše vrijeme bez da ih itko ometa. Održali su božićnu večeru, okitili cijeli sanduk, pripremili najfinije kolačiće, ali nisu imali pravu misu bez pravog svećenika. No, oni zajedno odluče izmoliti Očenaš, a zatim započnu večeru. Novu Godinu su proslavili na najljepši način uz svatove mladenaca. Naime, Silvestar Bez Ruke i Izabela objaviše na taj dan zaruke.

Točno kada je na gradskoj katedrali odbila ponoć, oni se poljubiše i svi su im čestitali najljepši ulazak u Novu Godinu i njihov zajednički život. Od pjesme i svirke sanduk se tresao cijele noći i sutrašnjeg dana.

Likovi - Gospođa Nadina, igračke iz sanduka

Gospođa Nadina – radišna starija gospođa čiji je najljepši užitak bio udijeliti sreću onima najmanjima, poklanjajući im igračke iz svoga sanduka. Ona marljivo radi i svak dan posprema svoje igračke i ponovo ih stavlja na tezgu. I ona se veseli kada dobije pošiljke novih igračaka. Mnogo ih je prodala i dobila, no uvijek se trudila održati dobru organiziranost svoga sanduka, brinuti u svojim igračkama i naravno, uveseliti svoje kupce. Nadina je gospođa tople i ugodne naravi, kao u starih baka koje vole kuhati i najesti svoje unuke, kao majka koja cijelu noć probdije nad svojim djetetom ne bi li ono mirno i što prije zaspalo. Ukratko, igračke su njen život i ona je spremna sve učiniti za njih.

Strina Manda – jedna od igračaka iz sanduka. Ona je tipičan prikaz starijih gospođa koje će učiniti sve ne bi li saznale što se dešava u njihovom susjedstvu. Spremna je napraviti kolače, skuhati čaj i glumiti obzirnu osobu, a zatim ih igračkama ponuditi kako bi svojom obzirnošću saznala što se zadnje dogodilo u sanduku. No, s druge strane, veoma je radišna i marljiva. Voli svoga muža koji konstantno radi i čisti kukuruz, a nikako ne bi voljela napustiti sanduk bez njega. Ona je kao velika mama svim igračkama i brine o njima.

Bill, Mrki Medvjed, Indijanske poglavice – Oni su najmudrije i najmirnije osobe Nadininog sanduka. Sjede pred logorskom vatrom i dijele lulu mira. Ništa u njihovom svijetu nije ubrzano i naporno, teško i neshvatljivo. Oni sve vide i sve znaju, a većinom se drže zaštitnički prema ostalim igračkama u sanduku. Snažni su duhom i tijelom, a mnoge ih igračke traže za savjete i pomoć. Naravno, oni ih nikada ne odbijaju jer su svima prijatelji i svakog u svojem sanduku prihvaćaju.

Barbike – mladi i veseli ženski svijet koji predstavlja nezrele djevojke željne dobrog izgleda. No, one su drage, željne dobrog razgovora i druženja. Strina Manda ih često kori zbog kratkih bluza i suknji, a one ju uvijek poslušaju.

Španjolske glumice – kada su stigle u Nadinin sanduk, odmah su ušle u nevolje, a jedna od njih je i stradala. Sve se nadaju da će ih jednoga dana posjetiti režiser i angažirati ih za kazalište ili neki film. Brinu se jedna o drugoj, a ranjena Izabela na kraju djela proglašava zaruke s jednim od mornara.

Balerine – mirne i poletne djevojke. Stalno vježbaju i jedva ih se može čuti. Sve su krhke i tihe, a najljepše ih je vidjeti dok odrađuju svoje točke na čestim zabavama u sanduku.

Gospođu Nadinu i danas možete vidjeti na osječkoj tržnici. Njezina se tezga s igračkama i sanduk nalaze na sjeverozapadnoj strani tržnice, blizu jednog razgranatog divljeg kestena. Pogledate li sve te izložene igračke, sigurno će vam se učiniti da većina njih spava. Ali ne vjerujte im, kažem vam da se one samo prave da spavaju. Rekao sam što sam imao reći.

__________________________________

Anto Gardaš jedan je od najčitanijih i najomiljenijih suvremenih hrvatskih pisaca, autor brojnih popularnih i uzbudljivih romana za djecu i mladež.

Rođen je 21. svibnja 1938. godine u Agićima kod Dervente (Bosna i Hercegovina). Kao dječak nakon Drugog svjetskog rata s obitelji seli u Slavoniju, u selo Velimirovac. Gimnaziju je završio u Našicama, a diplomirao na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Živio je i radio u Osijeku. Od 1973. bio je stalno zaposlen u osječkoj pošti (HPT), uglavnom kao voditelj pravne službe. Bio je i predsjednik Ogranka Društva hrvatskih književnika Slavonsko-baranjsko-srijemskoga. Pisao je i za odrasle, no svojim je dječjim djelima najuspješniji i najpoznatiji. Prema vlastitim riječima, za najmlađe je želio stvoriti onakve knjige kakve je sam najviše volio čitati kao dijete, ali ih tada nije bilo dovoljno. Autor je čak četrnaest romana za djecu i mlade: Tajna zelene pećine (1979.), Ljubičasti planet (1981.), Bakreni Petar (1984.), Izum profesora Leopolda (1986.), Pigulica (1988.), Duh u močvari (1989. Gardašev najpoznatiji roman po kojemu je 2006. godine snimljen snimljen istoimeni igrani film u režiji Branka Ištvančića), Filip, dječak bez imena (1994.), Prikaza (1995.), Miron na tragu svetoga grala (1995.), Miron u škripcu (1999.), Koliba u planini (1999.), Krađa u galeriji ili Sve se urotilo protiv malog Terzića (2001.), Tajna jednog videozapisa (2002.) i Čovjek s crvenim štapom (2004.).

Njegova popularna tri romana Ljubičasti planet, Bakreni Petar i Izum profesora Leopolda čine prvu znanstveno-fantastičnu trilogiju u hrvatskoj književnosti za djecu, no svaki se može čitati i kao zasebna cjelina. Uz priče, objavljene u zbirkama Jež i zlatni potok, Zaboravljena torba, Zvijezda u travi, Priče iz Kopačkog rita, Igračke gospođe Nadine, pisao je i bajke (zbirke Podmorski kralj, Damjanovo jezero i druge).

Gardaš je majstor u vođenju radnje, stvaranju zapleta i neočekivanih obrata, te u spretnom rasplitanju zbivanja. Dječak Miron i njegova obitelj i prijatelji javljaju se u većini Gardaševih romana: u fantastičnoj trilogiji Ljubičasti planet, Bakreni Petar i Izum profesora Leopolda, u romanima Pigulica, Duh u močvari, Miron u škripcu, Miron na tragu svetog grala itd. pa su ta djela nazvana "mironovskim" romanima. Iznimka su Tajna zelene pećine, Filip, dječak bez imena i posljednja dva Gardaševa romana, Tajna jednog videozapisa i Čovjek s crvenim štapom. Dio Gardaševih romana su znanstveno-fantastični, najveći broj su dječji pustolovni krimići radnjom smješteni u suvremeno doba i u naše krajeve, najčešće u Slavoniju - no unatoč tomu nastoje djecu ne samo zabaviti, nego i nečemu naučiti i poučiti: zemljopisu, povijesti, umjetnosti, a autoru su omiljene ekološke pouke.

Najpoznatije dječje pjesme, od kojih su neke i uglazbljene, su mu Uvijek netko nekog voli, Prvi suncokreti, Ljepši će postati svijet, Dobro je imati brata... Napisao je i dvadesetak igrokaza (zbirke igrokaza Jež i potok, Plavokrila ptica i Ledendvor).

Za odrasle je pisao poeziju, osobito haiku-poeziju, koju je objavio u pet samostalnih zbirki i za njih bio nagrađen u Japanu, postojbini haiku pjesništva - Grm divlje ruže, Žuborenja, Sto sunovrata, Bijela tišina, Sjaj mjesečine.

Djela Ante Gardaša prevedena su na nekoliko jezika, a za svoj rad više puta je nagrađivan (nagrada "Grigor Vitez", nagrada "Josip i Ivan Kozarac" i druge). Književna nagrada "Anto Gardaš" Društva hrvatskih književnika ustanovljena je nakon književnikove smrti i dodjeljuje se svake godine za roman ili zbirku pripovjedaka za djecu i mladež na hrvatskom jeziku nastale u toj godini.

Pustolovna "robinzonada" Tajna zelene pećine prvi je Gardašev roman: pisao ga je 1970-1971. godine, a objavio 1979. godine. Jedan je od rijetkih hrvatskih dječjih romana s temom mora. Dječaci Grgeč, Riđi i Šiljo odluče se sami otići u pustolovinu na nenastanjeni otok i dokazati da su sposobni tamo sami preživjeti. No, nakon što tamo dospiju, otkriju da otok zapravo nije pust, i da tajanstvena pećina na otoku krije neočekivanu tajnu...

Anto Gardaš - Bakreni Petar 

Anto Gardaš - Duh u močvari

Anto Gardaš - Filip dječak bez imena

Anto Gardaš - Izum profesora Leopolda

Anto Gardaš - Ljubičasti planet

Anto Gardaš - Miron u škripcu

Anto Gardaš - Tajna zelene pećine

Anto Gardaš - Zlatnici kraj puta