Anto Gardaš - Filip dječak bez imena

Vrsta djela - roman

Mjesto radnje - Zagreb, Krapanj, Zlarin, Betina

Vrijeme radnje - 1974. i 1984. godina

Roman Filip dječak bez imena objelodanjen je 1994. godine iste godine koja je proglašena godinom obitelji. Povodom toga, autor piše i posvetu obitelji u kojem iznosi onaj najbitniji element njegove poetike, a to je obitelj: Vama, draga djeco, koji nemate roditelje; i vama, koji ih imate; i vama, koji ih imate, a nemate; i vama, koji ih imate, a nemate, vama posvećujem ovu knjigu! Kažu da život ima dvije strane: onu lijepu i onu manje lijepu. U ovoj Gospodnjoj godini 1994. proglašenoj Godinom obitelji, od sveg srca želim da život prema vama okrene svoju ljepšu stranu. Djelo govori o izgubljenom i ponovno pronađenom identitetu, o izgubljenoj i ponovno pronađenoj obitelji, te ga možemo definirati i kao socijalno-psihološki roman. Gardaš u ovom svom romanu obrađuje nešto drugačiju tematiku od dotadašnje a to je osjetljiv tematski krug, socijalno ugrožena skupina djece bez roditelja. Odabirom ovakve tematike, Gardaš ne unosi novitete budući da se ta tema obrađuje i u djelima Dječji dom (Nada Iveljić) i Mlakarova djeca (Nikola Pulić), ali ju on najjače dramatski prikazuje bez suzdržavanja od prikaza pojedinih događaja i osjećaja koje djeca proživljavaju.

Gardaš je ovo svoje djelo oblikovao na način da su u njemu svi likovi dobri, a i ako pogriješe, znaju se pokajati. Filip, dječak bez imena ponekad se definira kao kraća pripovijetka, a ponekad kao dječji roman. Niti jedna tvrdnja nije daleko od prave istine budući da za obje konstatacije u romanu postoje motivi koji to potvrđuju. Naime, ovaj roman nije tipični dječji roman koji se odlikuje glavnim junakom Filipom koji vodi cijelu radnju romana. Riječ je o romanu čiji je glavni protagonist dječak, ali njegovo djelovanje i ponašanje ponekad nalikuje odrasloj osobi. Svi događaji s kojima se susreće tijekom radnje romana otvaraju dublju tematiku djela, a to je njegovo psihološko proživljavanje svega onoga s čime se susreće. Upravo se ta karakteristika romana nalazi u pozadini opisa njegova života i djelovanja, a izrazite je vrijednosti. On se odlikuje jednom dječjom družinom koja zajedno prolazi kroz sve nedaće koje im život iz dana u dan donosi. Pored dječjih likova, u romanu nalazimo i odrasle koji se javljaju onda kada dječje mogućnosti djelovanja prestaju: gosp. Krmpotić, domski psiholog, gđa Gizela i dr. Djelo se odlikuje svojom skladnom kompozicijom kroz koju nas Gardaš vodi od samoga početka romana uvodeći dvije tajne koje se kroz roman raspliću. Za kompoziciju romana možemo reći da je cikličke strukture budući da roman započinje događajem na kolodvoru, a ujedno s njim i završava. Njegova je radnja smještena u Zagreb, a mijenja se kada djeca idu na ljetovanje (Krapanj, Zlarin, Betina). U romanu važno mjesto zauzima i pitanje identiteta koje se očituje ponajviše kod dječaka Filipa i tete Lele (Gizele).

Radnja romana započinje na zagrebačkom željezničkom kolodvoru na kojemu pratimo dječaka Filipa koji je ime dobio po osobi koja ga je pronašla: Ime: Filip, po vozaču kola hitne pomoći, Filipu Drvodjeliću, koji je dijete dopremio u bolnicu,34 a prezime Prugović prema mjestu pronalaska: Prezime: Prugović, po mjestu nalaza djeteta . Kao i ostala djeca, Filip je dječak koji je sklon nestašlucima (noćni pothvat), ali i pun veselja, iskrenog prijateljstva i sl. Ali kod njega je istaknut problem koji dominira u njegovom životu, a to je pronalazak svoga podrijetla i obitelji. Uz pomoć prijatelja dolazi i do te, njemu iznimno važne informacije. Saznavši način na koji je pronađen, u Filipu se javlja veliki broj pitanja kojima bi se otkrile sve njegove nedoumice. Nakon toga saznanja, Filip svaki događaj ili potez, njemu nadređenih, u sebi preispituje misleći da će tako doći do odgovora na svoja pitanja. Kroz lik Filipa, Gardaš prikazuje izrazito vrhunsko oblikovanje lika koji izrazito osjećajno proživljava sve događaje s kojima se susreće, ali i događaje koje proživljavaju njegovi prijatelji. Takav primjer imamo s djevojčicom Majom koja je kao dijete pronađena u kanti za smeće. To saznanje Filipa kroz cijelo djelo proganja jer si nije mogao objasniti takvo djelovanje nekoga čovjeka. Srce mu se stezalo svaki puta kada bi pomislio na to saznanje jer nikako nije mogao prihvatiti kako je netko imao srca dijete ostaviti u kanti za smeće. U romanu pratimo i one najosjetljivije točke djetetova razvoja, a to su prvenstveno psihička promišljanja koja su u velikoj većini sazdana u liku Filipa Prugovića, a kasnije Ivana Vidovića. Saznavši svoj identitet, na kraju romana, dječak postaje pripadnikom normalne i neodbačene djece.

Radnja ovoga romana je smještena u dječji Dom. Iako je Filip (Ivan) domsko dijete koje nije odraslo u svojoj biološkoj obitelji, on je vezan uz ostalu djecu u domu i oni međusobno funkcioniraju kao mala obitelj. Takvim prikazom Gardaš nastoji prikriti nedostatke neimanja roditelja. On to ponajviše ostvaruje pomoću odraslih u romanu koji se prema djeci odnose kao prema svojoj biološkoj djeci. Oni su prikazani kao osobe koje bi i svoj život dale za tu djecu, a to se najviše očituje u situaciji kada se Filip skoro utopio: Hajde...hajde, Filipe...hajde...Ravnateljica i Akonkagva kleče pokraj njega. Vrlo su blijede. Nagnule su se nada nj i nešto mu govore, ali on ne čuje ni jedne jedine riječi, kao u nijemom filmu.

Kao i ostala djeca, i Filip se odlikuje nestašlukom, razigranošću, ali to njegovo ponašanje ne odaje manjak suosjećajnosti ni kulture. Svaki nestašluk, bio njegov ili ne, Filip nastoji ispraviti pri čemu se kroz njegov lik prikazuje moralna karakteristika, odnosno pozitivno djelovanje u svakoj situaciji i spremnost na pomoć sebi i drugima. Tu odrednicu možemo vidjeti kada su se Dugački D. i Kratki Perica neugodno poigravali s Mislavom puštajući vodu na čiji bi se zvuk Mislav pomokrio u krevet. Vidjevši to, Filip staje u obranu Mislava osvećujući se u njegovo ime prijateljima: Filip se rasrdio, Reče: Nemoj to brisati, Misla. Ja sam vidio kako je bilo. Znam i ja - zašmrca dječak. - Njih dvojica su namjerno pustili vodu, to su mi ponekad činili i u Domu. - Nemoj to brisati, Misla, kažem ti! - Filip ustade i prijeteći krene prema onoj dvojici...

Iako na prvi pogled snažan i hrabar, Filip je dječak koji je proživio veliki broj trauma, a sve svoje strahove, kao posljedice traume, izražava plačem, što nije karakteristično za dječaka njegovih godina.

Motiv obitelji i odrastanja, zasigurno pored svih navedenih situacija i događaja, zauzima najvažnije mjesto u romanu. O njegovoj nam važnosti svjedoči i sam autor svojom posvetom na koricama knjige. Motiv obitelji se proteže kroz cijeli roman u kojemu vidimo to dječje traženje i potrebu za roditeljima. Kako bi dijete odraslo u normalnu i psihološki pravilno izgrađenu osobu, njemu su potrebni roditelji. Nastojeći tu potrebu zadovoljiti kroz odrasle i nadređene ljude u romanu, Filip ne odustaje od svoje potrage. Kao i svako dijete, i Filip želi svoje roditelje pored sebe jer su oni ti koji su uvijek tu i koji te vole, bez obzira na to što ti napravio ili ne. Njihova je ljubav bezuvjetna. Iako su odrasli prikazani sa svim pozitivnim karakteristikama i spremnošću na pomoć, Filip je time zadovoljan, ali ne u potpunosti. Njegovi osjećaji nisu potpuni, on sam osjeća da im nešto nedostaje, a fali im roditeljske ljubavi. Ta se ljubav upotpunjuje na kraju kada on, uz pomoć ravnateljice, psihologa, učitelja i drugih, pronalazi svoju majku. Taj osjećaj koji on tada proživljava je neusporediv sa svim onim kroz što je dječak prolazio, on ih sve zanemaruje jer je svjestan da je ona osoba koja mu je najpotrebnija trenutačno tu, i da ga ona neće više nikada napustiti. Riječ mama koju nikada naglas nije izgovorio, teška, ali sretna srca, ipak uspijeva na kraju jer je svjestan sreće: Moja... mama, gospodine? - Da, Filipe, tvoja mama! - Moja prava mama?. Iako je pronašao svoju obitelj, on ne zanemaruje svoje prijatelje, on se i dalje o njima brine.

Roman sadrži i unutrašnje i vanjske opise kako bi se njima prikazalo proživljavanje lika: Prazne sobe djeluju tužno, kao napuštena lastina gnijezda u kasnu jesen. Pa i ona vjetrovka, ostavljena na vješalici u hodniku, tako je uboga i jadna, poput izgubljene rukavice koju ugledate na pločniku. Možda je još nedavno bila u njoj nečija topla ruka.

Pripovjedač u romanu je sveznajući i on ponekad komentira događaje i iznosi neka viđenja o onome što drugi likovi vide. Unutarnja se fokalizacija prvenstveno odnosi na Filipova razmišljanja o događajima i situacijama koja okupiraju njegove misli, kao što je tajno čitanje dosjea: Filipu je došlo da zaplače, ali se nije dao. Samo su mu se oni papiri tresli u rukama.

Posljednja, ali ne i manje važna karakteristika romana je njegova pustolovnost. Roman se odlikuje i pustolovnim događajima, a to su odlazak na izlet, putovanje brodicom, provala u ured doma i sl. Svim tim događajima Gardaš nastoji zadovoljiti dječju maštu i njima zadržati njihovu pozornost, jer svako dijete mašta, čak i onda kada mi to najmanje očekujemo.

Anto Gardaš - Filip dječak bez imena - verzija 2

___________________________________

Anto Gardaš jedan je od najčitanijih i najomiljenijih suvremenih hrvatskih pisaca, autor brojnih popularnih i uzbudljivih romana za djecu i mladež.

Rođen je 21. svibnja 1938. godine u Agićima kod Dervente (Bosna i Hercegovina). Kao dječak nakon Drugog svjetskog rata s obitelji seli u Slavoniju, u selo Velimirovac. Gimnaziju je završio u Našicama, a diplomirao na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Živio je i radio u Osijeku. Od 1973. bio je stalno zaposlen u osječkoj pošti (HPT), uglavnom kao voditelj pravne službe. Bio je i predsjednik Ogranka Društva hrvatskih književnika Slavonsko-baranjsko-srijemskoga. Pisao je i za odrasle, no svojim je dječjim djelima najuspješniji i najpoznatiji. Prema vlastitim riječima, za najmlađe je želio stvoriti onakve knjige kakve je sam najviše volio čitati kao dijete, ali ih tada nije bilo dovoljno. Autor je čak četrnaest romana za djecu i mlade: Tajna zelene pećine (1979.), Ljubičasti planet (1981.), Bakreni Petar (1984.), Izum profesora Leopolda (1986.), Pigulica (1988.), Duh u močvari (1989. Gardašev najpoznatiji roman po kojemu je 2006. godine snimljen snimljen istoimeni igrani film u režiji Branka Ištvančića), Filip, dječak bez imena (1994.), Prikaza (1995.), Miron na tragu svetoga grala (1995.), Miron u škripcu (1999.), Koliba u planini (1999.), Krađa u galeriji ili Sve se urotilo protiv malog Terzića (2001.), Tajna jednog videozapisa (2002.) i Čovjek s crvenim štapom (2004.).

Njegova popularna tri romana Ljubičasti planet, Bakreni Petar i Izum profesora Leopolda čine prvu znanstveno-fantastičnu trilogiju u hrvatskoj književnosti za djecu, no svaki se može čitati i kao zasebna cjelina. Uz priče, objavljene u zbirkama Jež i zlatni potok, Zaboravljena torba, Zvijezda u travi, Priče iz Kopačkog rita, Igračke gospođe Nadine, pisao je i bajke (zbirke Podmorski kralj, Damjanovo jezero i druge).

Gardaš je majstor u vođenju radnje, stvaranju zapleta i neočekivanih obrata, te u spretnom rasplitanju zbivanja. Dječak Miron i njegova obitelj i prijatelji javljaju se u većini Gardaševih romana: u fantastičnoj trilogiji Ljubičasti planet, Bakreni Petar i Izum profesora Leopolda, u romanima Pigulica, Duh u močvari, Miron u škripcu, Miron na tragu svetog grala itd. pa su ta djela nazvana "mironovskim" romanima. Iznimka su Tajna zelene pećine, Filip, dječak bez imena i posljednja dva Gardaševa romana, Tajna jednog videozapisa i Čovjek s crvenim štapom. Dio Gardaševih romana su znanstveno-fantastični, najveći broj su dječji pustolovni krimići radnjom smješteni u suvremeno doba i u naše krajeve, najčešće u Slavoniju - no unatoč tomu nastoje djecu ne samo zabaviti, nego i nečemu naučiti i poučiti: zemljopisu, povijesti, umjetnosti, a autoru su omiljene ekološke pouke.

Najpoznatije dječje pjesme, od kojih su neke i uglazbljene, su mu Uvijek netko nekog voli, Prvi suncokreti, Ljepši će postati svijet, Dobro je imati brata... Napisao je i dvadesetak igrokaza (zbirke igrokaza Jež i potok, Plavokrila ptica i Ledendvor).

Za odrasle je pisao poeziju, osobito haiku-poeziju, koju je objavio u pet samostalnih zbirki i za njih bio nagrađen u Japanu, postojbini haiku pjesništva - Grm divlje ruže, Žuborenja, Sto sunovrata, Bijela tišina, Sjaj mjesečine.

Djela Ante Gardaša prevedena su na nekoliko jezika, a za svoj rad više puta je nagrađivan (nagrada "Grigor Vitez", nagrada "Josip i Ivan Kozarac" i druge). Književna nagrada "Anto Gardaš" Društva hrvatskih književnika ustanovljena je nakon književnikove smrti i dodjeljuje se svake godine za roman ili zbirku pripovjedaka za djecu i mladež na hrvatskom jeziku nastale u toj godini.

Pustolovna "robinzonada" Tajna zelene pećine prvi je Gardašev roman: pisao ga je 1970-1971. godine, a objavio 1979. godine. Jedan je od rijetkih hrvatskih dječjih romana s temom mora. Dječaci Grgeč, Riđi i Šiljo odluče se sami otići u pustolovinu na nenastanjeni otok i dokazati da su sposobni tamo sami preživjeti. No, nakon što tamo dospiju, otkriju da otok zapravo nije pust, i da tajanstvena pećina na otoku krije neočekivanu tajnu...

Anto Gardaš - Bakreni Petar 

Anto Gardaš - Duh u močvari

Anto Gardaš - Igračke gospođe Nadine

Anto Gardaš - Izum profesora Leopolda

Anto Gardaš - Ljubičasti planet

Anto Gardaš - Miron u škripcu

Anto Gardaš - Tajna zelene pećine

Anto Gardaš - Zlatnici kraj puta