Anna Maria Geertruida Schmidt - Pluk dječak iz solitera

Pluk je jedan neobičan dječak s neobičnim imenom i upravo njegovo ime stoji u naslovu knjige nizozemske spisateljice Anne Schmidt, jedne od najpopularnijih i najtiražnijih dječjih knjiga na svijetu. Kada čujemo tako neobično ime, onda svakako iščekujemo i događanja koja nisu svakodnevna. Upravo se takva odvijaju u ovom simpatičnom romanu, u kojem iz svakog retka iskače novi doživljaj s još čudnijim likovima.

Riječ je o romanu za djecu uzrasta od, recimo, osam do petnaest godina – o djelu jednog izrazito humanog i urbanog senzibiliteta i, što je najvažnije, raskošne mašte i razigranosti (što plijene svakog čitatelja, bez obzira na starosnu dob). Dječja borba za identitet, u okviru koje se adolescenti upoznaju sa svijetom odraslih, i bitno utiču na obogaćenje i na oplemenjivanje tog svijeta – to je najsažetije izraženo, opći okvir ovog romana. Najznačajniji motivski krugovi unutar tog okvira su tematika slobode i ograničenosti u samopotvrđivanju i samoizražavanju djetinjeg bića; otklon dječjeg osjećanja i viđenja svijeta prema stvarnosti odraslih; bliskost djece s bićima na nižem stupnju evolucione ljestvice (s životinjama i s biljkama) i silina oduhovljenja (antropomorfizacije), s kojom se u dječjoj mašti ta bića "pridobijaju"; inicijalna snaga prvih osjećanja, s kojima se djeca kao pojedinci uključuju u metabolizam prirodnog i društvenog života; problematika zaštite životne sredine, gdje se djeca pokazuju čak zrelijima i konstruktivnijima od odraslih...

Pluk je posjedovao jedan mali, crveni kiper. Vozio se njime po cijelom gradu da bi našao kuću za stanovanje. Ponekad bi zastao i pitao ljude: - Znate li, možda, neku kuću za mene? Poslije kratkog razmišljanja, svi bi odreda odgovarali: - Ne". Jer, sve su kuće već bile nastanjene. Napokon, Pluk se doveze u park, ostavi kamionče između dva drveta i sjede na klupu.

- Možda noćas mogu ovdje prespavati reče naglas. - Spavaću u kabini ispod ovog drveta. U tom trenutku začu jedan glas s visine: - Ja znam jednu kuću za tebe, reče neko. Pluk pogleda uvis. Na grani debelog hrasta sjedio je jedan lijepi, debeljuškasti golub.

- Toranj na vrhu Solitera zjapi prazan, nastavi ptica.

- Hvala ti reče Pluk, skidajući kapu. Ali gdje je taj Soliter? I kako se ti zoveš?

- Ja sam Doli odgovori golub, a Soliter se nalazi ovdje, blizu. Ona jako velika zgrada... vidiš? Iznad nje se nalazi jedan toranj. E, u tom tornju ima jedna sobica. Ako požuriš, možeš se u nju smjestiti. Ali, morao bi svakako požuriti, jer, u protivnom, neko bi i nju mogao zauzeti.

- Hvala, izusti Pluk, istog časa uđe u svoju auto-dizalicu i odjuri prema zgradi.

Parkiravši vozilo pokraj trotoara, uđe kroz staklena vrata i zakorači u lift. Krrrr, sprava se poče dizati. Kad je izišao, nađe se na najvišoj vanjskoj terasi. Vjetar mu je mrsio kosu; bilo je tako stravično visoko da mu se zavrti u glavi. Ali, golubica Doli već je sjedjela na isturenom dijelu niske ograde. Doletjela je gore brže od lifta i sad je sjedjela tamo čekajući ga.

- Pođi sa mnom! reče mu. Slijedi me kroz hodnik. Pogledaj, tamo su vrata od tornja. Nisu zaključana. Možeš ući.

Pluk krenu unutra. To je bila jedna jako fina soba, potpuno okrugla, s prozorima koji su gledali na sve strane. Pošto je bila smještena visoko, mogao si iz nje vidjeti cijeli grad. Tu su bili još jedan krevet i stolica, ormar, nešto veša i lavabo. - Sigurna si da mogu tek tako upasti?, upita Pluk.

- Pa naravno. Vidiš da je prazno. Nego, puno sreće i doviđenja. Doći ću opet da te posjetim. I golubica Doli odleprša van, natrag prema parku.

Pluk bijaše presretan. Njegova sopstvena kuća! Ostade cijeli sat razgledati, sa raznih prozorčića svaki put vidjevši drugi dio grada, sve dok najednom ne osjeti glad. - Idem u kupovinu, reče, Ovdje, u samoj zgradi, cijeli je niz dućana, već sam vidio. Ponovo se uputi prema liftu. No, ovoga puta neko već stajaše unutra. To je bila jedna gospođa s velikim raspršivačem u ruci. Ona premjeri Pluka od glave do pete, a onda ga upita:

- Stanuješ li ti ovdje?

- Da, gospođo, odgovori Pluk učtivo.

- A gdje?, upita dama. U kom stanu? Na kom broju?

- Ja stanujem u tornju, kaza Pluk.

- U sobici u tornju?, nastavi gospođa. A tako!

Opet ga odmjeri ledenim pogledom i Pluk se poboja da će ga upitati: - Zar to nije zabranjeno? ili:

- Imašli ti dozvolu da živiš tamo? Ali, na sreću, lift je bio dolje prije negoli je mogla nastaviti s pitanjima, pa Pluk žurno odmače napolje, ka dućanima. Kupio je hljeb, mlijeko i jednu kesu jabuka.

- To je, nadam se, sve što mi je potrebno, pomisli Pluk. O ne, rado bih kupio i jedan dobar strip. Uđe u knjižaru. Tamo je stajao jedan stari, simpatični čičica za pultom. I dok je Pluk bio zauzet traženjem stripova, stari ga gospodin upita: - Stanuješ li ovdje?

- Stanujem u tornju, reče Pluk. Odnedavno. - Onda imaš sreću reče starčić. Jesi li se susreo sa drugim ljudima koji stanuju ovdje?

- Nisam, odgovori Pluk. O, ipak da, u liftu je stajala jedna gospođa sa raspršivačem.

- Blagi Bože! S raspršivačem? Onda bi to morala biti gospođa Čistunica. Kamo se zaputila?

- Ne znam. Išla je liftom skroz do dolje, baš kao i ja. Čak mislim da je otišla još niže, je li takvo što moguće? Prema podrumu ili tako nešto?

- Pa da, sigurno! Slušaj, mladiću, reče čičica. Ja sam gospodin Olovka, a kako se ti zoveš?

- Ja se zovem Pluk.

- Lijepo, Pluk. A bi li ti, molim te, otišao do podruma? Prva zelena vrata u predvorju, a onda stepenicama dolje. Šta treba da uradim? upita Pluk.

- Slušaj, reče gospodin Olovka. Ta gospođa Čistunica po vascijeli dan hoda okolo prskajući sprejom. Taj sprej je protiv muha, mušica, raznoraznih drugih baja i tako to... znaš već? No, u podrumu stanuje Zaza.

- Koje Zaza?, upita Pluk.

- Jedan moj prijatelj, reče gospodin Olovka. Zaza je jedan žohar.

- Jedan žoh..., zausti Pluk iznenađeno, ali ga gospodin Olovka blago odgurnu i kaza:

- Brzo, molim te! Požuri... Inače će Zaza biti ubijen. Pluk požuri van iz radnje, uleti u hol, prođe kroz zelena vrata, stepenicama prema dolje ka podrumu, odakle ga prosto zapljusnu težak miris. Miris raspršivača.

Stajao je u jednoj jako velikoj prostoriji, gdje bijaše vruće i suho; bila je to mračna, sjenovita, prazna prostorija u kojoj se nalazio samo motor od centralnog grijanja i gdje je strašno zaudaralo na raspršivač. Prvo što Pluk uradi bilo je da otvori jedno prozorče. Nakon toga, pođe da traži prijatelja gospodina Olovke. Žohara... Ko još ima za prijatelja jednog žohara, pomisli Pluk, viknuvši: - Zaza!

Ne dobi nikakav odgovor. Pođe korak po korak podrumom, pogledajući svuda naokolo, sve dok, napokon, ne ugleda da u jednom uglu nešto leži. Neka mala životinjica. To doista bješe žohar Zaza. Ležao je na leđima, s nožicama uvis. Mrtav. - Siroti Zaza, reče Pluk, podiže životinjicu i položi je tik kraj otvorenog prozora, a onda se vrati natrag, do gospodina Olovke. - Prekasno, reče Pluk. Mrtav je.

Gospodin Olovka uzdahnu: - Nije baš da sam lud za žoharima. Ali, vidiš, to je bio jedan sasvim izuzetan, jako simpatičan, vrlo inteligentan žohar. Mrtav, kažeš? Zbog tog spreja, naravno. I ta gospođa Čistunica, ona će jednog dana ovdje sve živo potamaniti. Uvijek joj je pri ruci, to jest kad nije zauzeta glancanjem i brisanjem. Prečisto, kužiš? Previše uredno. Za nju nikad nije dovoljno blistavo, sve mora uvijek biti još čistije. Zato se, vjerujem, tako i zove... Ali, hvala na trudu, dječače, i svrati mi opet.

Pluk pođe sa namirnicama prema liftu, ali se iznenada sjeti da je u podrumu zaboravio kesicu s jabukama, žurno se vrati da je uzme. I upravo kad htjede izići, začu jedan tihi, skoro nemušti glasić kako kaže: "Da mi je sad malo jabučije korice." Iznenađen, Pluk se osvrnu oko sebe. I tamo, tik do podrumskog prozora, sjedio je žohar Zaza, jedva se podupirući nožicama.

- Bio sam se ubandačio, ali sad mi je bolje. Hoće li ona opet doći s onim strašnim sprejom?

- Ne znam, reče Pluk. Mislim da bi bilo bolje da pođeš sa mnom, u moju sobu u tornju. Tamo ona ne zalazi. I, ubuduće bi dobivao sve moje kore od jabuka.

Pažljivo podiže Zazu i stavi ga u kesu s jabukama. Bio je vrlo sretan te večeri kad je krenuo u krevet. Sad imam kuću, mislio je. Uz to, već imam i dva prijatelja. Ne, tri! Doli, gospodin Olovka i Zaza. - Je li ti udobno, Zazo?, upita on.

Zaza ležaše u kutijici od šibica ispunjenoj vatom. - Super!, oglasi se on svojim piskutavim, žoharskim glasom. - Onda, do sutra, reče Pluk i zaspa.

Anna Maria Geertruida Schmidt - Pluk dječak iz solitera - verzija 2

___________________________________

Anna Schmidt rođena je 1911. godine u Nizozemskoj i bila jedna od najznačajnijih Nizozemskih spisateljica za djecu i pjesnikinja. Zbog njenog nedostižnog doprinosa književnosti zvali su je majkom Nizozemske kazališne poezije i kraljicom nizozemske dječje literature. Još kao dijete, Anna je poslala svoja prva poetska dijela značajnom nizozemskom pjesniku i književnom kritičaru Willemu Kloosu, koji ju je poticao da nastavi s pisanjem. Pisanje je za nju uvijek bio bijeg iz neprijateljskog okruženja, kakvim je doživljavala svoj život i zajednicu. Svjedočila je uvođenjem brojnih čuda modernog života u svakodnevni život: dovođenje elektriciteta u selo, prvom automobilu i početku filmske industrije.

Anna je studirala pravo u Den Haagu, te je po završetku studija 1930. otišla u Njemačku raditi kao dadilja, kako bi naučila njemački jezik. Početak njenog radnog vijeka bio je u knjižnicama. Potom je počela pisati za novine, uglavnom članke za odrasle te pjesme za djecu.

Njezina prva književna djela koja su je proslavila bila su: Debeljuco Dap, Pauk Sebastijan i Stihovi o medvjediću Pipelunčiću. Počinje se baviti i pisanjem stripova te tako nastaju događaji o dječaku Pluku, njenom najpoznatijem književnom liku. Tako su i njene najpoznatije knjige za djecu: Pluk, dječak iz solitera, Minoes i Otje.

Za svoj književni rad, Anna Schmidt dobila je mnogo nagrada, među kojima je i najvažnije svjetska nagrada za književnost za djecu H. C. Andersen, koja joj je dodijeljena 1987. godine.

Krajem 60.tih godina 20. stoljeća, preselila se sa svojim suprugom u južnu Francusku. On je preminuo 1981. godine nakon dugog niza depresije. Anna se vratila u Amsterdam gdje je skoro potpuno oslijepila. Preminula je dan nakon svoga 84. rođendana, 21. 5. 1995. godine.

2007. godine Anna Schmidt uvrštena je u Kanon Nizozemske povijesti, popis od pedeset kronološki obrađenih tema, ključnih za Nizozemsku povijest, o kojima se podučava djecu u nizozemskim osnovnim školama. Tako je postala jedna od ikona nizozemske kulture, kao što su bili i Ana Frank i Vincent van Gogh.