Andrija Kačić Miošić - Razgovor ugodni naroda slovinskoga

Kačićeva Razgovor ugodni praktično je raspodijeljen u dva dijela. U njem su prikazani i opjevani važni događaji i junaci. U prvom se dijelu usredotočio na opću povijest opjevavši povijest "slovinskih" državica, kraću povijest svijeta od stvaranja do 18. stoljeća, "slovinske" odličnike, prve kršćane, legendarne i zbiljske kraljeve, dolazak Turaka i njihovo osvajanje Europe te velike bitke i junake poput Skenderbega i Sibinjanina Janka. Kačić u drugom dijelu svoje "Pisamrice" pjeva pretežito o hrvatskim temama te niže događaje i junake koji su se istaknuli u otporu protiv Turaka. Tu su nanizani junaci od Zrinskoga pa sve do njegovih suvremenika, a posebice hrvatski junaci koji su se dva stoljeća opirali osmanskom prodor te pobjeđivali u mnogim bitkama.

Detaljno je opjevao i događaje za vrijeme Kandijskoga i Bečkog rata, kada su od turske vlasti oslobođeni i mnogi hrvatski prostori. Premda je o Kačiću mnogo pisano, jedan je vid njegova rada pomalo bio zapostavljen, a vjerojatno zbog političkih okolnosti i nepotrebno uklapan u sustave južnoslavenske pa čak i jugoslavenske kulturne i političke ideologije. Iz motiva njegovih pjesama izvlačili su se zaključci o dva vida Kačićeva "slovinstva" - onom užem, koje je podrazumijevalo tzv. južnoslavenske zemlje te širem slovinskom svijetu, što se u 19. stoljeću uklapalo i u agresivnu sveslavensku ideologiju. Većina starih hrvatskih rječnika, a i novija povijest je već obradila pitanje istovjetnosti značenja naziva "slovinski", "ilirički" i "hrvatski" pa i Kačićevo slovinstvo, bez obzira na povijesni materijal koji mu služi za oblikovanje poetike duhovno nije ništa drugo nego istoznačnica za njegov narod s kojim je dijelio zajedničku sudbinu.

Kačić je pak s druge strane bio i dijete svoga doba, odnosno razdoblja koje u književnom smislu umire tek pojavom Mažuranićeva epa "Smrt Smail-age Čengića". U političkom pa i duhovnom smislu to je vrijeme borbe za "krst časni i slobodu svetu" pa su motivi koje Kačić koristi, bez obzira na njihovu narodnu pripadnost, isključivo vezani za otpor i borbu protiv Osmanlija, odnosno pronađene motive rabi u duhu tadašnje sukoba između križa i polumjeseca. Zato su ti su motivi tek književna građa, koja mu je poslužila da preko njih opjeva hrvatske duhovne vrijednosti, koje je sam živio, promicao, ali i kao živi svjedok gledao. Zahvaljujući Kačiću, dobu u kojem je živio, poetskoj formi tako bliskoj narodu upravo je te vrijednosti proširio i učvrstio diljem hrvatskih zemalja, a posebice na tzv. dinarskom području, čije pučanstvo i danas u svom mentalnom sklopu baštini viteštvo opjevano u njegovoj "Pismarici".

Slovinske pak zemlje u njegovu pjevanju jednako su Albanija kao i Ugarska, ali i Srbija, premda je po svojoj naobrazbi dobro razlikovao različite jezike. Ta pak činjenica samo potvrđuje kako je tvorivo iz različitih narodnih povjesnica koristio i kao poticaj za nastavak u borbi za oslobođenje kršćanskih naroda od osmanske vlasti. Kačić je naravno bio svjestan i sudbine svoga redovničkog subrata fra Filipa Grabovca, koji je zbog uvjetno rečeno "hrvatskijega" pogleda na probleme oko sebe na kraju tragično završio u tamnici Mletačke Republike, koja se još od 15. stoljeća opirala svakom širenju hrvatskoga imena na svom području. Upravo je zato svoje djelo Kačić morao uskladiti s politikom moćne Republike, čiji se interes poklapao i s oslobađanjem hrvatskih područja od osmanske vlasti.

Ako bismo tražili slikovitu usporedbu, možda bi se ona mogla pronaći u prekovelebitskoj Hrvatskoj na slučaju obitelji Zrinski. Dok je sigetski branitelj Nikola Zrinski, zbog svoje zauzete obrane kršćanstva i općenito Zapada bio junak habsburške krune, njegovu kasnijem potomku Petru Zrinskom i Franu Krsti Frankopanu, bez obzira na junaštvo, zbog njihova hrvatstva je ta ista kruna odrubila glave. Za razliku od Grabovca čija je sudbina bliža Petru i Frankopanu, Kačić je preuzeo filozofiju sigetskoga junaka. Mudri je franjevac tako sačuvao glavu, a svojim djelom naraštajima hrvatskoga naroda budio nadu u oslobađanje od Turaka, ali i svakoga tuđeg jarma. Kako je Kačić pjesme ispjevao u narodnom desetercu, tada očito najmasovnijoj i širim slojevima najprihvatljivijoj formi, njegovo je djelo odigralo neprocjenjivu ulogu u integraciji hrvatskoga naroda, a znatnim je dijelom odredilo i buduću sudbinu hrvatskoga jezika.

Osim što je povijest poetski obradio te tako stvorio trajno djelo unutar hrvatske književnosti, Kačić je otvorio predložak mnogim povijesnim parabolama koje su žive i danas u hrvatskoj književnosti, a posebice su bile aktualne tijekom komunističkoga jugoslavenskog jednoumlja. Između ostaloga, Kačić je naš suvremenik i po kritici položaja profesionalnoga književnika, koji se očito, uz sve mijene u Hrvatskoj još ni danas nije promijenio.

Andrija Kačić Miošić - Razgovor ugodni naroda slovinskoga - verzija 2

____________________________________

Andrija Kačić Miošić rodio se u ožujku ili u travnju 1704. godine u mjestu Bristu. Prvotno se zvao Antun Miošić. 1751. godine odlučio je svome prezimenu Miošić dodati i prezime Kačić te je time istaknuo pripadnost starom, gospodskom, hrvatskom plemenu.

Iako je za to imao pravnu potvrdu koja je bila ovjerenu od mletačke vlasti, ipak je teško sa sigurnošću potvrditi autentičnost njegova podrijetla. Smatra se da se ovim dodanim prezimenom htio povezati sa starim hrvatskim obiteljima.

U razdoblju između 1714. i 1716. godine došao je u zaostroški franjevački samostan i to zbog utjecaja ujaka Šimuna Tomaševića koji je kasnije postao provincijal Bosne Srebrene. Tamo je stekao temeljnu školsku naobrazbu, odnosno naučio je čitati, pisati, računati te hrvatsku, talijansku i latinsku gramatiku.

1720. godine završio je početni kurs te je ušao u franjevce. Od tog trenutka mijenja ime u Andrija i 1721. godine odlazi na više škole. Studirao je teologiju i filozofiju, no ne zna se točno gdje. Neki smatraju da je to bilo u Osijeku dok drugi tvrde da se radi o Budimu. Nakon završenog studija vratio se u rodni kraj i 1730. godine zaposlio se u zaostroškom samostanu kao lektor filozofije. Ubrzo je otišao u Šibenik gdje se zaposlio na Teološkom studiju gdje je predavao desetak godina.

U razdoblju od 1745. do 1750. godine bio u Sumartinu na Braču gdje je radio kao učitelj u samostanu te gvardijan. 1750. godine vratio se u Zaostrog gdje je zadnjih desetak godina svoga života posvetio književnom radu. Putovao je po Dalmaciji, a godinu dana proveo je i u Veneciji. U Veneciji je prikupljao građu za djelo, sastavljao nova djela te sređivao postojeća.

U Veneciji su mu izašla djela: Elementa peripathetica, Razgovor ugodni naroda slovinskoga i Korabljica, pisma svetoga i svih vikova svita događaji poglavitih.