Alphonse Daudet - Pisma iz mog mlina lektira

Alphonse Daudet - Pisma iz mog mlina

Alphonse Daudet - Pisma iz mog mlina

 

Zanimljivu, toplu i poticajnu zbirku pripoviječica Pisma iz mog mlina povezuje mjesto zbivanja: stari mlin u piščevu zavičaju Provansi. Taj okvir pisac koristi kako bi nam u svakoj crtici prikazao neki zanimljiv lik, dočarao ljepotu svoga zavičaja, ispripovjedio neku smiješnu ili tragičnu zgodu koja živi u sjećanju ljudi njegova kraja ili jednostavno oslikao razvoj osjećaja u dušama glavnih junaka pojedine priče.

 

Tako u Useljenju opisuje ugođaj staroga mlina i njegova lijepa okoliša, s posebnim osvrtom na njegove stanare: mnoštvo zečeva i jednu mudru sovu. U Diližansi iz Beaucairea upoznajemo strpljiva i ponižena brusača kojega su seljani ismijavaju zbog nevjernosti njegove žene, i pitamo se gdje je granica boli koju čovjek može podnijeti. Crtica Tajna djeda Cornillea prikazuje nam ljudski ponos i čast, ali i zadivljuje ljudskom solidarnosti. Prava poema slobodi, čežnji za slobodom i cijeni koju smo spremni platiti za uživanje slobode jest crtica Koza gospodina Seguina. Lirska crtica Zvijezde ispovijest je zaljubljena i osamljena pastira koji voli gazdaričinu kćer. O tragičnoj ljubavi između poštena i odana mladića i prevrtljive djevojke priča nam Arležanka, a duhovita pripovijetka Papina mazga u prvi plan stavlja omiljenu papinu mazgu koja čeka sedam godina da bi udarcem uzvratila prijetvornome Vedeneu za sva poniženja i zlostavljanja. Agonija Semillante donosi nam potresnu sliku brodoloma i ljudskog stradanja, a u crtici Svjetionik Sanguinaires opisuje nam pisac noć na svjetioniku. Dvije Balade u prozi donose nam dvije lirske slike: u prvoj umire mladi kraljević Dauphin i bolno postaje svjestan da je pred smrću jednak kao i svaki čovjek na svijetu; u drugoj se smiješimo kotarskom predstojniku koji, očaran prirodnom ljepotom, zaboravlja na obveze krute službe. Duhoviti Župnik iz Cucugnana dosjetio se kako svoje župljane privoljeti na ispovijed. Iz crtice u crticu upoznajemo nove likove, zgode i nezgode, koje je Daudet opisao s mnogo ljubavi, poštovanja i divljenja.

 

Vrsta djela - Pisma iz mog mlina jest zbirka pripovijedaka koja je u obliku knjige prvi put bila objavljena 1869. godine. Iako bismo iz naslova zbirke očekivali oblik pisama (epistolarnu formu), nećemo ih naći nigdje nego u naslovu zbirke. Pisac je priče pisao u provansalskoj prirodi, a namijenio ih je čitateljstvu u Parizu - odatle naziv pisma.

 

O pretpovijesti ove zbirke govori sam pisac u Predgovoru knjizi: Prva Pisma iz mog mlina pojavila su se negdje 1866. u jednim pariškim novinama, u kojima su ovi provansalski zapisi, potpisani dvostrukim pseudonimom "Marie - Gaston", uzetim u Balzaca, ostavili okus nečeg neobičnog. Na traženje publike Daudet piše seriju Pisama i svjedoči:

 

- Bilo je tu prekida, prijeloma, zatim sam se oženio i svoju ženu odveo u Provansu da joj pokažem svoj mlin. (...) Na povratku s tog putovanja, ponovno obuzet svojom Provansom, počeo sam u listu Figaro novi niz Pisama iz mog mlina. Svezak je objavljen kod Hetzela 1869. i prodao se, na jedvite jade, u dvije tisuće primjeraka (...) Ne marim! Ipak je to moja najmilija knjiga, ne s gledišta literarnog nego zato što me ona podsjeća na najljepše časove moje mladosti, ludog smijeha, opijenosti bez grižnje savjesti, prijateljskih lica i vidika kojih nikad više neću ponovno vidjeti.

 

Najmiliju Daudetovu knjigu možemo odrediti kao zbirku pripovijedaka povezanih zavičajnim okvirom. Ako pak zapazimo da u većini pripovijedaka postoji jedan glavni lik, da radnja nije razvijena, da pisac punu pozornost posvećuje ugođaju, koji često lirski oslikava te da većina priča završava poantom, možemo reći da je većina ovih priča bliska crticama.

________________

 

Tajna djeda Cornillea

 

Priču Daudet počinje kao i većinu ostalih: u uvodu nam priopćuje od koga je čuo zgodu koju će nam prenijeti. Ovaj put njegov je izvor stari frulaš Francet Mamai, koji mu je u ugodnom ozračju, uz vrč mirisava vina, ispripovjedio zgodu što se zbila prije dvadesetak godina.

 

Nekoć je ovaj kraj bio carstvo vjetrenjača: bilo je tu mnoštvo mlinova od kojih su ljudi dobro živjeli i veselili se. S dolaskom parnih vjetrenjača, međutim, taj je zanat izumro, vjetrenjače su srušene a na njihovim mjestima posađena je vinova loza i masline. U tom se rasapu uspio održati samo jedan mlin i to onaj iz kojeg pisac piše pisma; taj je mlin pripadao djedu Cornilleu.

 

Djed Cornille bio je mlinarom šezdeset godina i svom se dušom predao tom poslu. Pokušao je spriječiti prodor parnih vjetrenjača, a kad nije uspio, osamio se, zatvorio se u svoj mlin, udaljio od sebe i svoju unuku Vivettu, koja je morala ići u službu na tuđe majure. Djed Cornille potpuno se promijenio: nije više razgovarao s ljudima iz sela, nije držao do svoga izgleda i nikoga nije puštao u svoj mlin. A jedna je tajna osobito mučila seljane: iako mu već odavna nitko iz sela nije nosio žito na mljevenje, njegova je vjetrenjača i dalje radila te bi uvečer susretali starog mlinara kako goni svoje magare natovareno vrećama brašna. Kad bi ga upitali odakle mu posao, tajanstveno bi odgovarao da radi za izvoz. Ta je tajna sve više zanimala seljane, a onda su je otkrili.

 

Frulašev je sin, naime, zavolio Vivettu, a kako mu je ona uzvraćala ljubav, pošao je Francet djedu Cornilleu isprositi djevojku. Ovaj ga je, međutim, grubo otjerao, a dvoje mladih odlučili su pokušati sami razgovarati s djedom. Kad su došli do mlina, djeda nije bilo, vrata dvostruko zaključana, ali otkriše ljestve pa uđoše u mlin kroz prozor. Silno su se iznenadili vidjevši mlin iznutra: sve je bilo prazno i zapušteno, oronulo i puno paučine, prostor za meljavu bio je prazan i nigdje traga žitu ni brašnu. U kutu pronađoše nekoliko vreća napunjenih žbukom i krečnjakom - to je, dakle, djed Cornille prenosio selom uvečer ne bi li spasio ugled svoga mlina.

 

Tako je otkrivena tajna djeda Cornillea. Seljani su, dirnuti njegovim ponosom i predanjem vjetrenjači, odlučili sve svoje žito odnijeti njemu na mljevenje. Kad je povorka natovarenih magaraca došla do vjetrenjače, zatekoše tamo djeda Cornillea očajna jer je shvatio daje netko u međuvremenu bio u mlinu i otkrio njegovu tajnu. Vidjevši mnoštvo vreća natovarenih žitom, djed živne i dade se na posao.

 

Od tada su, sve do smrti djeda Cornillea, seljani vozili svoje žito na mljevenje u vjetrenjaču. Čast posljednjega mlinara i njegove vjetrenjače bijaše spašena. Kad je djed Cornille umro, nitko nije naslijedio njegov posao. Tako je posljednja vjetrenjača toga kraja prestala okretati svoja krila. Sve na ovome svijetu ima kraj, pa je tako kanda prošlo i vrijeme vjetrenjača zaključuje na kraju priče frulaš Francet.

 

Tema i ideja - Priča o ponosnom djedu Cornilleu, koji radije propada, nego da se odrekne posla koji silno voli i kojemu je predan cijelim svojim bićem, uokvirena je sjedne strane socijalnim motivom (dolazak novog tehnološkog doba i novih životnih uvjeta), a s druge strane poantirana je ljudskom sućuti i solidarnosti (seljani odlučuju pomoći djedu Cornilleu).

 

Ponos i nesnalažljivost uzrokuju propadanje ljudi koji se ne mogu priviknuti na neke nove uvjete rada i života. I dok se većina ljudi uspijeva prilagoditi novonastalim prilikama, uvijek ostaju neki pojedinci koji će do kraja ostati vjerni svojim starim idealima, snovima i načinu života. Moraju li se i oni prisiliti na promjene i prilagodbe, ili im trebamo dopustiti da žive među nama poput svjetionika prema nekim prošlim vremenima? U ovoj priči Daudet nam je dao nadasve lijep i dirljiv odgovor: dragocjene su ljudske vrline sućuti, razumijevanja, tolerancije i solidarnosti. I uopće nije važno je li ova zgoda istinita ili je iz piščeve mašte, važno je da znamo kako dobrom voljom i međusobnom ljubavi možemo jedni drugima olakšati život. Scena dolaska povorke natovarenih magaraca pred djedov mlin među najdirljivijima je u knjizi:

 

- Podiglo se cijelo selo te uzelo put pod noge, i tako stigosmo gore s povorkom magaraca natovarenih žitom - pravim pravcatim žitom. Svi smo suznih očiju gledali jadnog starca kako se vrzma desno i lijevo, prazni vreće, nadgleda žrvanj, dok se zrnje drobi i fini se pšenični prah diže do tavanice.

 

Mjesto i vrijeme - Kao i sve ostale priče u zbirci, i ovu pisac smješta u određen prostor i vrijeme. Mjesto je radnje upravo mlin iz kojega pisac piše svoja pisma sjajnom i užurbanom Parizu, a koji se nalazi u provansalskim brdima, kod posjeda Mont, čiji nam položaj, izgled i ugođaj opisuje pisac u Predgovoru.

 

Vrijeme radnje jasno je određeno; pisac kaže da mu je stari frulaš pričao o jednoj maloj seoskoj drami kojoj je moj mlin bio svjedokom prije kakvih dvadeset godina. Zbirka je izdana 1869. godine, dakle, vrijeme radnje možemo smjestiti u sredinu prošloga stoljeća.

 

Likovi


Djed Cornille, središnji lik ove priče, prikazan je kao čovjek ponosan, častan i predan svome poslu: Djed Cornille bijaše stari mlinar koji je šezdeset godina proveo u brašnu i koji se svom dušom predao svome poslu. On je poduzetan; kad je došla konkurencija parnih mlinova, nije sjedio skrštenih ruku, nego: Mogli ste ga vidjeti gdje čitav tjedan juri selom, okuplja narod oko sebe te na sav glas viče kako vlasnici parnih mlinova žele svojim brašnom potrovati svu Provansu.

 

Njegovo izričito odbijanje nove tehnologije u mljevenju žita pokazuje još jednu njegovu osobinu: neprilagodljivost novim okolnostima. Možemo to opravdati činjenicom da je djed Cornille već star čovjek i da jednostavno ne može preko noći napustiti način življenja svojih šezdeset godina; osim toga, u pitanju mu je opstanak - od mlinarenja je živio.

 

Svjestan da je kraj neizbježan, djed Cornille poduzima očajničke korake: Onda se, pun bijesa, starac zatvorio u svoj mlin i živio sam samcat poput divlje zvijeri. Nije čak htio pokraj sebe zadržati ni svoju unuku Vivettu, petnaestogodišnje stvorenje, koje nakon smrti svojih roditelja nije imalo nikoga na svijetu doli svoga djeda. Mogli bismo možda i osuđivati djeda u njegovoj okrutnosti prema unuci, kojoj je on bio jedini skrbnik, mogli bismo mu predbacivati da su mu čast i sebičnost ispred dobrobiti jedine unuke, ali mogli bismo ga i razumjeti - bilo je to doba kad je ljudska čast daleko više značila, osobito u takvoj sredini kao što je malo provansalsko selo. Koliko mu je značila čast mlina, saznajemo u prizoru kad je otkrio daje njegova tajna otkrivena: - Jadna li mene! - jadikovaše on. - Sad mi ne preostaje drugo doli da umrem. Mlin je osramoćen! Ipak je on cijeli život proživio kao gazda, ugledan i cijenjen u svome selu: Nije mi zbog toga bilo nimalo krivo, jer, naposljetku, ime djeda Cornillea bijaše u časti među svima nama.

 

S jedne strane nesnalažljiv, s druge je strane vrlo snalažljiv u pomnom uprizorenju svoje tajne: sve je osmislio, do u posljednju pojedinost, tako da izgleda kao da njegov mlin zaista radi, tako te su seljani mislili da skuplja dukate.

 

Završni prizor možda najsnažnije prikazuje djeda Cornillea kao čovjeka rada, časti, ponosa: Djed Cornille izvalio oči. Uze nešto žita na dlan svoje staračke ruke i prozbori, smiješeći se i plačući u isti mah: - Pa ovo je žito! Bože dragi! Divno žito! Ne mogu ga se dovoljno nagledati. I čitatelj biva ganut prizorom starca kojemu je vraćeno pravo na životni stav i životni san.

 

Jezik i stil - Vrijednosti Daudetova pisanja, koje nas u cijeloj zbirci uveseljavaju, možemo naći i u ovoj priči. Dvije su temeljne odrednice Daudetova stila: jednostavno pripovijedanje i majstorsko stvaranje ugođaja.

 

Kompozicija priče slična je ostalima: u uvodu, zapravo nekoj vrsti prologa, saznajemo od koga je pisac čuo pripovijest. Na taj način pisac priči daje stvaran okvir, ostvaruje privid stvarnosti, čitatelj kao da dobiva potvrdu da je priča istinita. I dok bismo u ovoj priči to mogli i povjerovati, čitajući ostale priče, biva nam jasno da Daudet tako vješto prepliće elemente stvarnoga i izmišljenoga, da čitatelju najednom biva potpuno nevažno je li priča stvarna ili izmaštana, samo se prepušta užitku čitanja. Pripovijedanje teče glatko, bez upuštanja u objašnjavanja ili predugačke opise. Daudet je majstor rečenice: stvara rečenicu kratku, ali tako bogatu slikovitošću da čitatelj ostaje mjestimice iznenađen: Mlinari su nas častili muškatom. Mlinarice bijahu lijepe poput kraljica, sa svojim čipkastim rupcima i sa svojim zlatnim križićima. Ja sam donosio svoju frulu, i do duboko u noć plesale se farandole. Vidite, te su vjetrenjače bile radost i bogatstvo našeg kraja.

 

Kraj je priče poantiran, baš kao i većina ostalih priča u zbirci. Ta poanta sažima u sebi poruku priče, zadivljuje čitatelja svojom oštroumnošću i potiče ga na razmišljanje. Tako se u poanti ove priče razmatra prolaznost svega: Što ćete, gospodine! Sve na ovom svijetu ima kraj, pa je tako kanda prošlo i vrijeme vjetrenjača, kao što je izminulo doba teretnjaka na Roni, starih vrhovnih sudova i žaketa s velikim cvjetovima.

 

U ovoj završnoj rečenici uočavamo još jednu osobitost Daudetova stila: on u istu ravan stavlja vjetrenjače, riječne teretnjake, sudove i odjeću. I dok se prva dva navoda ovoga niza još i mogu povezati (po gospodarskom načelu), druga dva (pravo i kultura odijevanja) uzeta su iz potpuno različitih životnih područja. Daudet često tako piše: povezujući činjenice koje se inače u životu rijetko kad mogu naći zajedno, pisac ostvaruje dojam začudnosti kod čitatelja, a nerijetko i ostvaruje humorističan dojam. No iz ovoga postupka izbija i još jedna osobina A. Daudeta, možda ne samo kao pisca, nego i kao osobe: povezujući različite pojedinosti iz života, svima njima daje jednako pravo na postojanje, odnosno, iskazuje ljubav prema životu u svim njegovim pojavnostima.

 

U oslikavanju ugođaja vidljiva je silna piščeva ljubav prema zavičaju, moć zapažanja i promišljanja. Cesto će opis pejzaža Daudet povezati s ljudima, smatrajući ih nerazdvojivim dijelom krajolika i zapažajući njihovu međusobnu uvjetovanost:

 

- Nekoć je ovdje evala mlinarska radinost, i na deset milja unaokolo ljudi s mnogih majura donosili su nam ovamo žito na mljevenje. Svi brežuljci oko sela bijahu načičkani vjetrenjačama. I desno i lijevo samo se vidjela krila što se okretahu na maestralu nad borovima, i povorke malih magaraca, natovarenih vrećama, kako se penju ili silaze puteljcima; i u sve radne dane pod nedjeljom bijaše milina slušati kako ozgo dopire pucketanje biča, kako lepeće platno na krilima vjetrenjača i kako goniči podvikuju: So-šo, điho!

Cesta uporaba trotočja i uskličnika u pisanju naglašava Daudetovu emotivnost: i ovi rečenični znakovi izražavaju osjećaje i dopuštaju čitatelju da predahne i uživi se: Nisu se više na putu viđali mali magarci... Lijepe su mlinarice prodale svoje zlatne križiće... Nema više muškata! Nema više
farandola!

 

Alphonse Daudet - Tajna djeda Kornija - verzija 2

________________________________

 

Koza gospodina Seguina

 

Glavni lik u priči je gospodin Segen koji nikada nije imao sreće u onome što je radio, a to su bile njegove koze. Svaki dan su mu zadavale glavobolje svojim nestašlucima. Svakog jutra bi kidale konopac kako bi mogle da odu u planine. Ali tamo ih je uvek čekao vuk koji bi ih zatim pojeo. Nažalost Segen je na ovaj način gubio sve svoje koze. Ne znajući više šta da radi odlučio je da kupi mladu kozu, nadajući da će se barem ona naviknuti na njegov način života i ostati. Segen nije bio u pravu kada je očekivao da će mlada koza odmah shvatiti ono što je on hteo.

 

Počeo je mladoj kozi da priča priču o tome da je jednom imao kozu koja je bila opasna i jaka poput jarca. Uprkos tome nakon borbe sa vukom koja je trajala celu noć, kozu je ujutro vuk uspeo da pojede. Isto tako su nastradale sve ostale koze.

 

Vrsta dela - pripovetka

Vreme radnje - dan

Mesto radnje - Segenova livada, planina

Tema - Bika je uvijek htjela u planine pa makar riskirala život.

 

Likovi - Segen, koze

_______________________________

 

Francuski književnik Alphonse Daudet, rođen 13. svibnja 1840. u Nimesu, dijeli sudbinu pisaca za života ovjenčanih slavom i priznanjima, prema kojima su kasniji naraštaji bili toliko strogi i kritični da su ih gurnuli na rub povijesti književnosti.

 

U trenutku kada na francusku književnu pozornicu stupa naturalizam, Daudet je već zreo i priznat pisac. Njegovo romansijersko djelo oslikava francusko društvo za vrijeme Drugog carstva i Treće republike kad je bio tajnik carskog ministra u Parizu. Za razliku od tada najaktivnijeg, ali i najosporavanijeg romansijera Emila Zole, Daudet se u svojim romanima bavi individualnim sudbinama kojima su socijalne okolnosti samo dekor. Naturalističnost njegove proze je u pojedinosti, dojmu, a ne u analizi.

 

Prve romane, kao i većina suvremenika, pisao je pod utjecajem Mussetove romantičarske poezije. Naturalistički obojene romane, zasnovane na stvarnim događajima, objavljivao je između 1876. i 1890. To su djela Jack, Nabob, Kraljevi u izgnanstvu, Evangelist i Besmrtnik. Ako su Daudetovi romani izgubili čitatelje, kao pripovjedač on je i dalje među najuglednijim stvarateljima toga žanra u francuskoj književnosti. Zajedno s Merimeeom utemeljitelj je pripovijetke kao važnog književnog roda. Velik uspjeh postigao je Daudet zbirkom Pisma iz mog mlina, nadahnutom lirskom ilustracijom ljubavi prema rodnoj Provansi. Pisao je za djecu i mladež, a roman Mališan, s autobiografskim motivima, ide u red klasičnih djela književnosti za mladež. S Tatarinom Taraskoncem Daudet uvodi u francusku književnost burleskno - herojski roman s folklornim obilježjima.


Umro je 16. prosinca 1897. godine u Parizu kao veoma čitan i omiljen pisac kojega je i kritika iznimno cijenila i uzdizala.

loading...
42 glasova
Koristilo vam je ovo prepričavanje? Kliknite like
ili podelite sa prijateljima

Postavite ovu prepričanu lektiru na Vaš sajt ili forum

Link
Za web stranicu
Za forum
Nazad Alphonse Daudet - Pisma iz mog mlina

Najpopularnije lektire RSS

William Shakespeare - Hamlet

William Shakespeare - Hamlet Viljem Šekspir - Hamlet   Jedne večeri na straži dogodilo se nešto neobično, Horaciju, Marcelu i Bernandu se ukazao… >

Ivo Andrić - Prokleta avlija

Ivo Andrić - Prokleta avlija   Vrsta djela - romanVrijeme radnje - neodređeno, turska okupacijaMjesto radnje - turski zatvorTema djela - život zatvorenika… >

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera Johan Volfgang Gete - Patnje mladog Werthera   Mladi pravnik Werther dolazi u gradić u koji ga je poslala… >

Meša Selimović - Derviš i smrt

Meša Selimović - Derviš i smrt   Ovo je priča o pokušajima derviša Ahmeda Nurudina, šejha mevlevijskog reda, za vrijeme Otomanske vladavine u… >

Dobrica Ćosić - Koreni

Dobrica Ćosić - Koreni   Koreni su drugi roman Dobrice Ćosića. Objavljen je 1954. godine. Roman Koreni je tematski slojevit, moderan i po tematici… >

Lektire na društvenim mrežama

Lajkuj Lektire.me na Facebook-u