Alija Nametak - Srce materino

I drugdje je svadba značajan događaj u životu, a ovdje, gdje je i sam život plam svijeće među vjetrovima i gdje su starci rijetki, svadba je događaj, koji se s mnogo prethodnih priprema izvršuje kao kakav sveti vjerski akt. Ljudi ne žive dugo. Ne mogu biti mirni kao sveci, a ako su vruće krvi, ne mogu otrpjeti često ni šale i bockanja a kamoli ometanja u poslu, i onda se brzo izleže pucnjava, na koju se osvrću prolaznici kao na svakodnevni tuđi posao, ako u njemu ne strada ko od bratstvenika. Nije uzalud ta zemlja prozvana Crna Gora, samo što su šumovite gore u njoj rijetke, a uz pusti i očajni krš život je u njoj zaista crn.

I jednoga dana žene se dva Zinhasovića. Dva brata, visoka i jedra kao dva bora. I vesele im se srca ko i u njihovih roditelja, kojima je uspjelo osi jediti i steći visoke godine, koje pamte borbe s Crnogorcima, dok je još Podgorica, kao i Spuž i Žabljak i Nikšić, bila turska. Pa te njihove godine pamte još golemi napor i rad, sticanje imetka uz odricanje užitaka i življenje u nemiru i poniženju postavši raja bivše svoje raje, pamte još Lučin-dan nakon povlačenja austrijske vojske. Pamte i mučno oporavljanje iza toga, ali pamte i vesele časove rasta i uzrasta svojih pet sinova, jedne kćeri i unučadi.

I sad, kad su se stariji poženili i kći im se udala, starci odlučiše da i dvoje najmlađih ožene. Jednoga dana i o jednom trošku. Kratko je vrijeme uživanja u vječnom naporu i radu, i majka hoće da joj sinovi sretno i u veselju provedu svadbu. Stara Huma zna to udesiti kao nijedna druga i dom joj pjeva svagda, a kamoli ne bi danas, kad ženi dva sina. I ona pogleda blaženo na njih, pa na svoga starca, s kojim je zajedno stekla sijede kose od briga, grbu od truda i ove sinove kao carske gradove.

Zna ona, slušala je i zapamtila, da su, u davna vremena, kad je puška bila muškarcu nerazdvojna druga, mladoženje iz ložnica skakali na poziv za spas doma i vraćali se kući, pa zatjecali djecu na nogama. Pa i sad, mnogo puta, ostavi se mlada žena, istom prevedena i omilovana, i kreće se na put, u novi rat za kruh, a žena čezne u domu za milovanjem i životom. Huma ne da svojim sinovima da za dugo napuste radi posla dom. Ona i njen Ahmetaga su se dosta natrudili i zaradili, njima više imetak ne treba, neka se djeca barem neko vrijeme provedu ljudski, a onda će opet za posao prihvatiti kao što su i oni cijeli vijek radili da zarade sjedine. Ona hoće da joj se sinovi raskošno nauživaju, da im časovi rijetke sreće ne budu kratki.

I zasnovala se svadba svom dužinom i širinom doma i veselja. Mlade, koje još njihovi muževi nijesu vidjeli, čekaju u ložnicama, uzvanice sjede za sofrom i časte se obilnim jelom uz šale staroga Ahmetage i dvorbu njegovih sinova, koji će nakon večere napustiti društvo i poći svojim suđenicama, a susjede i rođakinje pomažu i spremaju jelo i piće gostima. Svud metež ovakovih zgoda, koji razmrsuje Huma, gdje god se pojavi. Gdje što zapne, ona odmah uporavi kako treba. Veselo joj je srce i ona leti bez krila i samo joj se ovlaže oči i zahvaljuje Bogu što joj je dao da i to doživi. Istrkuje iz jedne sobe i zagleda u drugu da li šta tamo treba, pođe u kuhinju, naredi ovo ili ono i pođe u dvorište. Tamo, dvije krave došle iz paše i vrzaju se po dvorištu. A ona hoće i njih da smiri, da se božji stvorovi ne pate, kad je sve sito i veselo, i baca im priuze na rogove, a onda se penje uz ljestve da im dohvati sijena.

Jedna nagnjila priječka prekrha se i Huma pade na leđa, zatiljkom i rebrima o kamenje. Bez jeke i vriska, bez svijesti ostade neprimjetna ležeći kraj ljestava.

Svadba ne ide u redu bez nje, osjeća se da je nema, ne javlja se svaki čas, sad u ovoj sad u onoj sobi, i to postaje jednoj susjedi sumnjivo. Zna ona živo i neumorno srce Humino, koja je uzgojila kućnom štednjom jedan imetak, zna da mora biti negdje oko krava ili da zatvara kokošinjac, pa kako je ipak za dugo nema, traži je i nalazi obesviješćenu. Zove je polako, a ona dolazi k svijesti i odaziva se prvim riječima: - šuti, nije ništa, samo djeca da ne čuju!

I susjeda je uvodi u jednu sobicu nakraj kuće, povaljuje je na postelju, a ona je hrabri i opominje.
- Malo sam se samo udarila, ali nemoj da djeca saznaju, da se ne pometu. Neka idu svojim ženama!
Duša, koja se naučila pregarati cijeloga života šuti i sad, iako su Humi polomljena rebra, iako je bol nagoni da stišće zube da ne bi vrisnula.
- Šta je s Humom? - pita rascvala svadba, nakon što su mladoženje pošle već u ložnice. - Gdje je ona? Sve je šuto bez nje.
- Umorila se od posla i radosti, - odgovara susjeda, - malo je glava zaboljela, pa prileže da se odmori.

I noć raste i raspoloženje svadbeno i bol Humina, a ona trpi i ne će da joj se pometa ju sinovi kao nekad mladoženje što su iz ložnice grabili za puške i trkom išli kud su ih zvali.

Razilazi se pomalo svijet, dolaze žene Humi da se oproste s njom, a ona im, ustežući se od vriska, želi svako dobro i moli ih da joj ne zamjere što ih ne prati do vrata, jer se malo nagruhala, ali neka one šute, da joj se djeca ne bi uzbunila.
- Ništa, samo sam se malo tuknula, - opetovano kazuje na upit susjedin, koja kraj nje sjedi, jer zna, da to nije mali uboj, kad je Huma legla.

Noć prolazi, sinovima kratka kao čas, majci duga kao vječ¬nost. Nastaje jutarnja užurbanost, klepet, okupljanje u velikoj kući kraj ognjišta.
- Šta je s Humom? — pitaju svi, i stari i djeca i unučad.
- Eno je u sobi, - odgovara susjeda, što je bila s Humom cijelu noć. - Malo se ubila u leđa, kad je kravi polagala sijeno.
- Nisam se malo ubila, - viče s naporom Huma iz krajnje sobe, - nego sam se teško ugruhala, sva sam se raskrojila. Djecu mi ovamo, doktora mi zovite, ja ne mogu više izdržati.

Stara Huma još hoda pod suncem. I najobičnija joj je stvar što se uzdržala od vriska i suza kad je polomila niz rebara i oštetila kičmu samo da ne uzbuni kuću i djecu u veselim časovima koji rijetko dođu u čemernom životu.

___________________________________

Alija Nametak je rođen u Mostaru 6. marta 1906. godine. Tu je završio mekteb, osnovnu školu i klasičnu gimnaziju. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je 1929. godine.

Po završtetku studija dolazi u Sarajevo za urednika Novog behara. Kad je primljen u državnu službu radi kao profesor u Srednjoj tehničkoj školi, zatim učiteljskoj te u gimnaziji. Jednu godinu je proveo u Podgorici kao srednjoškolski profesor a nekoliko godina je honorarno predavao srpskohrvatski jezik u Gazi Husrev-begovoj medresi. 1945. godine je osuđen na 15 godina zatvora. Sa izdržavanja kazne pušten je 1954. kada se zapošljava u Institutu za proučavanje folklora a zatim radi kao bibliotekar u "Muzičkoj akademiji" do odlaska u penziju 1973. Od 1938. do 1945. uređuje Glasnik Islamske vjerske zajednice a bio je i u uredništvu kalendara Narodne uzdanice te Hrvatske misli.

Sabiranjem i objavljivanjem narodnih umotvorina Nametak se bavio cjelog života. Sam ili u izdanju knjižare Ahmeda Kujundžića u Sarajevu štampao je Narodne muslimanske junačke pjesme. Muslimanske narodne pripovijesti iz Bosne štanpane su 1944. godine kada i Muslimanske narodne ženske pjesme. Zbirka narodnih pjesama Od bešike do motike štampana 1970. godine a Narodne pripovijesti bosanskih muslimana 1975. godine.

Pripovijesti i novele počeo je objavljivati 1928. godine u zagrebačkim književnim časopisima Književnik, Omladina, Savremenik, Vijenac, Hrvatsko kolo, a kasnije i u muslimanskim novinama i kalendarima. Posebno su mu štampane zbirke pripovijedaka Bajram žrtava, Dobri Bosnjani, Za obraz, Ramazanske priče, Mladić u prirodi, Dan i sunce, Trava zaborava i dr. U seriji Pet stoljeća hravatske književnosti napravljen je izbor iz Nametkovog djela. Nametak je objavio više radova iz historiskog i kulturnog života muslimana, zatim dosta memoarskih članaka, folklorne građe i dr. priredio Pobožne pjesme sa Resadom Kadićem, Gaševićev Mevlud i još mnogo drugih značajnih i raznovrsnih djela.

Posthumano mu je objavljena knjiga Sarajevski nekrologij.

Alija Nametak je preselio na ahiret 8. novembra 1987. gofdine.

Alija Nametak - Bajram žrtava 

Alija Nametak - Cjepar 

Alija Nametak - Otmjeni prosjak

Alija Nametak - Za obraz