Alija Isaković - Lijeve priče lektira

Alija Isaković - Lijeve priče

Alija Isaković - Lijeve priče

 

Tema - Djaca žele da slušaju očeve priče.

Likovi - Otac, Fari, Adi, Majka.

Mjesto radnje - Kuća

Vrijeme radnje - Noć

 

Pisac Alija Isaković nam govori kako je on ljevak i da će nam zbog toga pisati lijeve priče. On će nam sada pričati i želi da se čuje muha, sat u kuhinji, voda koja teče u oluku, kako prašina pada na parket i želi da čujemo mrak. Dvojici dječaka Adiju i Fariju, otac je pričao priče, koje se zapravo nikada nisu desile. Djeca su tražila oca da im priča priče kako bi lakše zaspali. No otac im je rekao da je sada moderno slušati radion, ali djeca su to odbijala. Htjeli su slušati očeve izmišljene priče. Otac je uporno stvarao otpor pri pričanju priča, jer je smatrao da je njegov glas ružan i zato je govorio djeci da slušaju "ziku". Zikom su nazivali radion. Kako su djeca bila uporna, otac je na kraju pristao na pričanje izmišljenih priča. A Adi i Fari su izmišljena imena, koje je njihova majka našla u stranom filmu. Isaković ne voli hvalisavo i razmaženo djetinjstvo. Stoga on priča o događajima i zbivanja jednog velikog svijeta u kojem ima mjesta za narodnu priču.

 

Da bismo shvatili bit priče, neophodno je da knjigu pročitaju i odrasli ljudi, a upućuju nas na to da je druženje s djecom najveće zadovoljstvo za roditelje i djecu, a takvo druženje ne može zamijeniti nikakva tehnologija, kao niti bilo kakve igre.

 

Pošla koka na pazar - Ovo je priča o kokici koja je krenula na pazar s uprljanim nogicama i zamoli grm da joj otare nogice, ali grm to nije učinio. Koka se zaprijeti grmu da će mu kou dovesti, da ga obrsti. Dođe koza, ali odbije brstit grm. Pozove kozi vuka, kako bi je vuk pojeo. Vuk je došao i ne želi pojesti kozu. Pozove ona vuku selu, da ga selo ubije. Selo dođe i odbije ubiti vuka. Poslat će ona selu vatru, ali vatra odbije zapaliti selo. Pozove ona vatri vodu, ali voda odbije ugasiti vatru. Pričeka i pozove konja da popije vodu, ali i konj odbija napraviti ono što mu je rečeno. Dovede konju sedlo, da njega sedlo tare, ali sedlo odbije trati konja. Ali i sedlo odbije, pa dovedu sedlu misa, pa mis odbije gristi sedlo. Mišu mačku dovedu, ali mačka odbije pojesti miša. Mački hrta dovedu i hrt odluči pojesti mačku.

 

Stade Hrt Mačku jesti,
stade Mačka Miša jesti,
stade Miš Sedlo gristi,
stade Sedlo Konja trati,
stade Konj Vodu piti,
stade Voda Vatru gasit,
stade Vatra Selo palit,
stade Selo Vuka biti,
stade Vuk Kozu jesti,
stade Koza Grm brstiti – ode Koka na pazar.

 

A koka bezbrižna otiđe na pazar. Djeci nije jasno kako mačka može miša jesti, ako je mačku hrt pojeo, pa im tata zamuckujući objašnjava da hrt nije pojeo cijelu mačku, nego je tek počeo jesti, te je zato mačka mogla miša jesti. Ali djeci ova priča nije dobra i traže oca da im pričaju neku novu priču. Zatim pitaju oca gdje je otišao vuk. Zaključili su da je vuk zapravo pojeo crvenkapicu. Tako oni zajedno zaključe da nema ni vuka, ni sela, ni konja, ni koze. Da to postoji samo u filmovima i da moraju promijeniti priču. No otac im odbija pričati priču, jer smatra da ima ružan glas i da im je bolje da slušaju radion, jer je to moderno.

 

Priča o nastanku Zemlje - Mali Fari moli oca da ga izmlati, jer je neposlušan. Tata se našali s njim da on ne zna baš najbolje brojiti, a i da to nije baš pametno, jer tata će jednog dana ostariti i ruka će mu oslabiti, a njegovom sinu će ruka biti jaka i čvrsta. Par sekundica nakon toga, majka ih pozdravlja jer moram na posao. Prije nego što im je majka krenula na posao, posvetili su joj i otpjevali pjesmu uz gitaru.

 

Majci Lijeva pjesma


Da si Eva bila bi sardina,
Da si "riba" rodila bi sina;
Da si pile tresla bi te struja,
Da si crtić ti bi bila guja;
Da si šešir ne bi bilo mjesta,
Da si ljepša bilo bi nas dvjesta;
Da si l'jeva to bi bila pljačka,
Da si desna ne bi bila "mačka";
Da nas voliš ne bi pošla za te,
Da umremo bi nas ostavila...
Kad smo tihi zašto padaš s uma,
Kad nas maziš čemu masna gluma?
Kad te nema zašto vr'jeme šušti,
Kad si marka što nas tata ljušti?
Kad smo sami što namještaj hoda,
Kad dođete zašto pljušti voda?
Ko te šiša što si tako ravna,
Da se peglaš već bi bila slavna.

 

Majka im nije reagirala na pjesmu onako kako su sinovi očekivali, a niti njihov tata nije tako očekivao. Majka im pošalje pusu i jurne niz stepenice, tako da joj nisu stigli ponoviti još jednom pjesmicu i zbog toga je njihov tata bio veoma tužan. Jer je uglavnom on provodi vrijeme sa sinovima, a majka je stalno bila na poslu. Pa im je otac odlučio ispričati novu priču, priču o nastanku zemlje. Govori im kako nitko ne zna kako je nastala zemlja. To ne zna niti prva beba na svijetu, pa niti predsjednik Ujedinjenih naroda. Objašnjava ljudima zašto se Zemlja naziva Zemlja. Zato jer ona sadrži na sebi i zemlju za obradu i za sadnju. Svaka zemlja je nečija država. Svi mi koračamo zemljom. Zemljom koja se sastoji od zemlje i vode. Priča svojim vragolanima o zemlji po kojoj mi ljudi i životinje hodamo. Otac im namjerno razvlači da bude dosadan, kako bi što prije otišli spavati. Zemlja nije uvijek bila okrugla, tvrda, niti lijepa. Drveće joj nije rađalo plodove, ribe nisu znale plivati, ptice nisu znale letjeti, kao što niti ljudi nisu znali hodati. Sve što danas hoda, trči, pliva... sve je to prije gmizalo na trbuhu. Ljudi su prije bili majmuni.

 

Kako su hodali na četiri noge, a morali su dohvatiti bananu kada bi jeli. E tada su oni narasli, ispravili se i postali ljudi. Najbolji primjer je kada vidite malu bebu. Beba je na početku jako malena, pa zatim pravi korake puzajući. Razvija se i raste sve dok ne postane veliki čovjek, koji hoda na dvije noge. Kada je Adi bio mali kao Fari, on nije vjerovao tati da je zemlja velika i okugla. Smatrao je da je zemlja ravna livada po kojoj se trči, jer da nije ravna, on bi se okliznuo i pao. Na to mu je otac rekao da ljudi prije mislili da je zemlja ravna ploča. Čak i danas kada bismo pitali mrava koji hoda džamijskom kupolom, rekao bi da je ravna. Mrav je mali i ne može vidjeti s naše visine ono što mi vidimo, pa tako ni mi ne možemo vidjeti ono što se vidi iz satelita. Iz satelita se vidi da je zemlja okrugla kao glubus, a vidi se i ocean koji je na zemlji, pa i Afrika. Govori sinovim da pogledaju nebo tijekom noći. Jedna zvijezda padne, a druga se stvori na njenom mjestu. Svemir je toliko velik da sve priče o svemiru ne stanu u njihovu sobu. Ali sve se u prirodi mijenja, pa tako će se i veličina zemlje smanjiti. Sve će se više udaljavati od Sunca i ohladit će se, a tako će izumrijeti na zemlji sve što je stvoreno, sve što živi i raste, a na nekoj drugoj planeti će početi drugi život, jer mi našu zemlju uništavamo.

 

Niko i ništa - U jedan dječji dom, doveli su dječaka koji se zvao Niko i Ništa. Bio je dječakovih godina, nešto mlađi od Adija. Udomljenu djecu je iznenadilo njegovo ime, a još više njegovo ponašanje i držanje. Dječak je bio nizak, širokih ramena, velike glave, ošišan, s ožiljcima na glavi i poderanog džempera. Bio je neobično miran. Nije se radovao što ih vidi i nije se želio igrati s njima. U domu se ručavalo u dugačkom hodniku i hrana se uvijek dijelila s čela stola. Takav je to bio običaj u domovima. Na čelu stola su sjedili svi jači mladići, te su se tako svi grupirali. Što su bili bliže čeku stola, to su bili jači dječaci. Bila je nedjelja, a nedjeljom je dobar ručak, i kolač dobiju. Tako su očekivali da će i novi dečko prvo stati pokraj stola, odmjeriti stol i sjesti po jačini na mjesto koje mu odgovara.

 

Novalija najčešće pogriješi svoje mjesto i onda se mora tući, a tko pobijedi ide na mjesto naprijed. Sve bliže prema čelu stola. To se ponavlja sve dok ne pobijedi nekoga ili dok se netko ne zaustavi ispred pobijeđenog. Tako je i u sportu. Svi se tuku za prvo mjesto. Niko i Ništa se nije htio tući za mjesto i time je izgubio važnost i poštovanje. Čekao je da svi prije njega sjednu i uzmu hranu. Poslije ručka su ga počeli tući veći i manji od njega, a jedan drzak dječak mu je oteo kolačić i pojeo ga ispred njega. Niko i Ništa je tužno pogledao kolačić, kojeg je drski dječak smjesta smazao.

 

Drski je znao da ga nitko ne bi smio prijaviti, jer bi onda otišao u dom za besprizorne dječake. Tako je bilo svaki dan, od ponedjeljka do nedjelje. Jednog ponedjeljka u dom je došao liječnik s injekciju, a svi su pobjegli u kupaonicu. Od najslabijih do najjačih, svi su se sakrili, pa ih je upravnica morala zvati. Oni koji su bili najbiži dolasku na red su se tresli. Niko i Ništa je došao na red, primio je injekciju bez ikakvog straha i tako jednostavno, kao da mu je tračak sunčeve svjetlosti pao na mišić. Otišao je na stranu i vaticom je pridržavao mjesto uboda. U petak je nestalo vode u domu i morali su otići vani na studen umiti se i oprati zube, no Niko se skinuo i skočio u hladu rijeku i okupao se. Nakon ovih događaja, Niki su nudili svoje mjesto da sjedne ispred njih, no on im je na to rekao da samo ostanu sjediti na svojim mjestima. Tako je bilo i za večerom. Ostalim dječacima nije bilo pošteno što Niko sjedi na kraju stola. Željeli su da se svi drže pravila doma i da svi sjede na svojim mjestima, ali Niki je to bilo nebitno.

 

Nije obraćao pažnju na takve stvari, jednako kao što se nije ni zanimao za takve stvari. Bile su mu nebitne. Iduće sedmice su ga istukli i poderali mu košulju od siline udaraca, a Niko je samo povio svoje tijelo i šakama sakrio lica koliko je mogao. Mirno je pretrpio sve udarce i na kraju i poniženja koja su mu se dogodila nakon tučnjave. Bacili su mu četkicu za zube u smeće i papuče su mu bacili kroz prozor. Najviše zla mu je učinio dječak s čela stola, zvali su ga Krakonoš. Prije nego što je došao Niko, tukao je neke druge dječake. Tukao je sve nove, tražio ih da mu daju dio svoje hrane i obavezno kolač. To se saznalo i upravnica je nadgledala nedjeljni ručak. Slabiji dječaci su krili hranu i kolač pa su ih kasnije jeli. Krakonoš im je otimao kolače i ostavljao im samo mrvicu kako bi tek toliko okušali kolač. Opet je došla nedjelja i Niko je svoj kolač odmah smazao, u dva zalogaja. Krakonoš ga je gledao s vrha stola i zaprijetio mu. Svi su znali da će Krakonoša nakon ručka isprebijati sirotog Niku. Kada je došla noć i kada su se ugasila svijetla, Krakonoša je ušao Niki u sobu i tražio ga da se ustane, a prije toga su dekama prekrili prozore kako se bi vidjela svjetlost i počela je tuča. Niko i Krakonoša tukli su se šakama i mogli su upotrebljavati samo tijelo protiv tijela. Poderali su pidžamu jedan drugom i nastavili su tuču sasvim goli. Nitko nije spavao. Svi su gledali tuču i šutili kao nijemi.

 

Borba je potrajala oko sat i pol, a Niko i Ništa je tek nakon sat i pol oborio Krakonoša, sjeo mu na prsa. Krakonoši je tekla krv iz usta, a Niki iz uha zbog ujeda. Bili su zamazani krvlju, znojem i pljuvačkom. Sutradan se ova vijest pročula i saznali su da je Niko došao iz doma za besprizorne i da je došao u njihov dom da se smiri. Još nekoliko dana nakon toga, hrana je dijeljena istim redom, a onda se promijenio raspored. Hranu su počeli dijeliti s drugog kraja stola. Niko i Ništa je prvi dobio hranu, a slabiji su dečki ostali sjediti na mjestu pokraj njega. Ostali ga više nisu tražili kolače, a čelo stola je bilo na mjestu gdje je Niko i Ništa sjedio.

__________________________________

 

LIJEVE PRIČE

Dragi moji slušaoci,

 

Ja sam ljevak i pričat ću vam samo lijeve priče. Po­gledajte me! Pogledajte koliko mi je lijeva ruka ljevorukija od desne! Takva mi je i pamet – ljevoruka. Ja ću vam sada pričati, pričati. Hoću da se čuje muha. Hoću da se čuje sat u kuhinji. Hoću da se čuje šum vode u oluku. Hoću da se čuje češanje papagaja u kafezu, da se čuje kako prašina pada na obrisan parket. Hoću da se čuje mrak... I hoću da se ništa ne čuje. Samo...

 

Bila dva dječaka, Adi i Fari. To nisu njihova prava imena. Ko još danas nosi pravo ime! Staro, pomalo seljačko ime, teško ime na ramenima! Ime puno slova koja se danas teško izgovaraju. Ime pod kojim ne možeš hodati lagod­no!... Adi i Fari su skraćena imena, dva ljupka imena koja je njihova majka pronašla u nekom stranskom filmu. Jupi! Tu ste! Zinuli ste!...

 

Adi, ne diraj ga! Molim malo mira u ovoj lijevoj kući, u ovo gluho doba noći... Vidim, blehnuli ste u mene kao riba kad zastane u akvariju, a voda joj nije promijenjena. A riba zijeva, hoće da umre bez svježe vode, ali joj zijev pomaže da ne umre pred našim krupnim očima.

 

Mir, molim! Sada počinje ono glavno. Sada ću samo vama dvojici ispričati što se nikad nije dogodilo. Niti će se dogoditi. Niti se moglo dogoditi... Možda se moglo do­goditi u nekoj drugoj zemlji, na nekom drugom kontinentu. Kontinenti su veliki. Kontinent je kao... Fari, dogovorili smo se!

 

Dakle, dakle, ovo se nije nikome dogodilo. Ja izmi­šljam. Gledajte kako izmišljam! Ljevoruko! Pogledajte mo­je naočari. Moju kosu ne tako razbarušenu kao nekad. Moju kretnju lijevom rukom prema nebu... Dotičem oblak, a drugom rukom milujem vašu tršavu kosu... Ja to samo vama tako. I nikome drugome. Nikad!... I kome bih sada, ovdje, u ovo lijevo vrijeme?...

 

Mama je u pozorištu, reče Fari.

Ne prekidaj ga, reče Adi.

Šuti ti, Cviko!

Adi je nosio naočari, slične tatinim.

Mir!

Neka je mama u pozorištu, rekoh ja. Mama će doći.

Ti pričaj, mi ćemo zaspati, mama hoće doći...

Hoće.

Kad je mami premijera, dođe kasno iz premijere.

Uostalom, ja sam vas rodio. Zar Fari nije govorio da sam ga ja rodio?

Jesi, ali sutra sam plakao kad ode dan... a mama nije došla.

Sad si veliki!

Ugasi i pričaj, reče Adi. Neka se Fari prepadne.

Upalit ću malo svjetlo. Ovako, u redu?

Pričaj, već!

A noge vaše? A zubi?

Nismo. Joj!

Ne treba! Ma, tata!

Ništa! Pravac kupatilo! Pravac četkica za zube! Pravac tuš i voda!

Danas preskačemo...

Ako se ja pokrenem, onda ćemo hladnom vodom.

Danas imamo propust za pranje... Rekao si, reče Fari.

Rekao si, reče Adi.

Već si nas upričao, reče Fari.

 

O-kej! Večeras imate propust. To ne volim, ali – carska se ne poriče. Samo večeras. Jer...

Čistoća je pola zdravlja, a prljavština je druga polovina, rekoše sinovi. To je bila parola koju su oni razumijevali. I tata.

 

Dakle, počinje priča koja se nije nikada ispričala: Bila dva brata, Adi i Fari. Adi je imao mamu, a Fari tatu. I, ponekad, obratno. To jest, mama je glumila u ve­likom pozorištu i na televiziji, a tata je glumio doma, u kućnom pozorištu: kuhao mlijeko, drobio keks, razmazivao eurokrem. I svašta. Njegov radni sto bio je tamo, u onoj sobi, a mamino pozorište je u centru grada, u velikoj zgradi s velikim lusterima... Mama je tamo, noć je, gluho doba, ali tata je ovdje da vas čuva i da vam priča lijeve priče, prije spavanja. Tata je dobrodušni ljevak.

 

Dobro, tatura, snizi ton! Pričaj.

Ne znam pričati. Eno kasete. Trnoružica. Adi, ubaci!

Nećemo kasetu!

 

Hoćete kasetu! To je moderno. Današnja lijepa djeca ne traže da im roditelji pričaju svoje priče i svojim gla­som... Slušajte, sinovi, sokolići vrani, moj glas je hrapav, pun prijetnji, naređenja. Pun kratkih uskličnih rečenica po­slije kojih slijede neke radnje.

 

Tatura, kreći mozak po priči!

A, ne! Ko rasteže žvake, ko guta crtice i stripove, ko ide u kinoteku na kaubojske filmove, ne može gutati moju priču: Bili djed i baka pa djed imao horku a baka koku...

 

E, može!

E, ne može! Kakav je moj glas, ružan, a kakav glas ima Zike iz kasete!

Ne puštamo te, i dosta priče, reče Adi.

Sinovi su ležali – mlađi na donjem, a stariji na gornjem krevetu. Tata je sjedio na podu držeći rukama skupljena koljena.

Dobro, reče:

 

POŠLA KOKA NA PAZAR 

 

Pošla Koka na pazar, ukaljala nožicu.

Tari, Grme, ovu nogu!

Neću!

Pričekaj se, jedan Grme, ja ću tebi Kozu dovest, neka tebe Koza brsti!

I dovede jednu Kozu:

Brsti, Kozo, ovaj Grm!

Neću.

Pričekaj se, jedna Kozo, ja ću tebi Vuka dovest, neka tebe Vuk pojede.

I dovede jednog Vuka:

Jedi, Vuče, ovu Kozu!

Neću!

Pričekaj se, jedan Vuče, ja ću tebi Selo dovest, neka tebe Selo bije.

I dovede jedno Selo:

Udri, Selo, ovog Vuka!

Neću!

Pričekaj se, jedno Selo, ja ću tebi Vatru dovest, neka tebe Vatra pali.

I dovede jednu Vatru:

Pali, Vatro, ovo Selo!

Neću!

Pričekaj se, jedna Vatro, ja ću tebi Vodu dovest, neka tebe Voda gasi.

I dovede jednu Vodu:

Gasi, Vodo, ovu Vatru!

Neću!

Pričekaj se, jedna Vodo, ja ću tebi Konja dovest, neka tebe Konj popije.

I dovede jednog Konja:

Pij, Konju, ovu Vodu!

Neću!

Pričeka] se, jedan Konju, ja ću tebi Sedlo dovest, neka tebe Sedlo tare.

I dovede jedno Sedlo:

Tari, Sedlo, ovog Konja!

Neću!

Pričekaj se, jedno Sedlo, ja ću tebi Miša dovest, neka tebe Miš izgrize. / dovede jednog Miša:

Grizi, Mišu, ovo Sedlo!

Neću!

Pričekaj se, jedan Mišu, ja ću tebi Mačku dovest, neka tebe Mačka pojede.

I dovede jednu Mačku:

Jedi, Mačko, ovog Miša!

Neću!

Pričekaj se, jedna Mačko, ja ću tebi Hrta dovest, neka tebe Hrt izjede:

I dovede jednog Hrta:

Jedi, Hrte, ovu Mačku!

Hoću!

Stade Hrt Mačku jesti,

stade Mačka Miša jesti,

stade Miš Sedlo gristi,

stade Sedlo Konja trati,

stade Konj Vodu piti,

stade Voda Vatru gasit,

stade Vatra Selo palit,

stade Selo Vuka biti,

stade Vuk Kozu jesti,

stade Koza Grm brstiti – ode Koka na pazar.

Tišina. Mukla tišina.

Tata: Ode Koka na pazar!

Adi šuti, Fari šuti.

Gledaju bijelo.

Dobro, dobro, reče Fari tiho i pomalo podmuklo: Kako će Mačka pojesti Miša kad je nju pojeo Hrt?

Tata zateže usne i zašilji bradu. Otvara usta, hoće nešto da kaže i sve zamuckuje.

Pa, ovaj, kako da vam sada objasnim, ovaj Hrt je tek počeo jesti Mačku... Znate, u tom trenutku Mačka je još živa i može jesti Miša.

Ali, rekao si stade?, dočeka Adi tatu s boka.

Stade jesti u ovoj priči znači: poče jesti. To je to.

Onda je Hrt sve njih pojeo, reče Fari otužno. On je Mačku, Mačka Miša... sve ih je pojeo Hrt. Svi će stati u Hrtov trbuh.

Nije ta priča čemu, reče Adi.

Dobro, dobro, majka je u pravu. Ova priča ne valja. Ova priča je već dosadila. Adi, koliko si puta čuo ovu priču?

Milion miliona puta!

Dobro, idemo dalje.

Jupi!

Ide priča da se čuje cvrčak na ognjištu!

Molim?

Cvrčak na ognjištu, u mrklom mraku...

A-a, znam!

Dakle, idemo dalje!

Huraa!

Pst! Priča nije čokolada, priča nije da se jede, priča nije košulja džins, ali priča može da grije, može da ispuni uši, oči, srce... Priča može da uspava. Valja znati slušati... Tiho, tihonjko, tihonjko! Kako sam vam pričao ruske bajke kad je bio debeo snijeg u prozoru, vatra u radijatoru, bunda na čiviluku, sanke u hodniku, a čizme nisu još namazane kako treba!

Naše čizme od sedam milja!

Čizme od sedam milja, da odmah stignemo u Rusiju, gdje je snijeg toliko velik da sam se jednom golemo izne­nadio. Bio sam još mlad i dugo sam jahao do Jasne Poljane, konj se umorio, posrće, ja sjašem, svežem konja za obližnji kolac, umotam se u bundu i legnem na snijeg...

Na snijeg?

Ničeg drugog nije bilo osim snijega dokle oči vide. I sam sam bio golemo umoran i dugo sam spavao, a kad sam se probudio – imao sam šta vidjeti – snijeg se otopio, ja ležim na ledini pred crkvom, a moj konj visi na zvoniku, svezan za vršak crkve, za onaj kolac što je virio iz snijega...

Spava li vam se?

Hajde još!

Idemo: Nije pošla Koka na pazar, nije ukaljala nožicu i nije tražila da joj Grm otare kal, da je tražila Grm bi to uradio, makar preko svoje volje, i nije tražila Kozu da pojede Grm, nije bilo razloga, a nije bilo ni Koza, gdje su danas Koze, ko zna?

Koze su u filmu, reče Fari.

Odlično! Dakle, nema Koza, nema mlijeka, nema Vuk šta da pojede i, na kraju krajeva, nema ni Vuka. Gdje je Vuk?

Vuk je u Crvenkapici, reče Fari, brzo.

Bleso, nije Vuk u Crvenkapici nego je Crvenkapica u Vuku, zatim, tu je lovac Luka...

Tako, nema Vuka. I ne treba nam Vuk u priči. Nema ni Sela. Lažem, ima Sela, ali Selo neće da bije Vuka, postoje ljudi zaduženi za taj posao. Sve je već raspoređeno. Nema ni Vatre da pali Selo, ni Vode da gasi Vatru, ni Konja da pije Vodu, ni Sedla da tare Konja, nema ni Miša da gricka Sedlo, nema ni sedlara... A nema ni Mačke da pojede Miša.

Ima!

Ima na filmu. Ali ovo nije film. Ovo nije ni priča. Ovo je samo da znate da nema što nema. Otkud Hrt? Ko je još vidio Hrta?

Ima Hrt u crtićima, reče Adi.

Dobro, ali Hrt ne može doći iz crtanog fima u priču. U priču se dolazi sa sela, iz šuma. iz gora, iz mora. Što bude u crtanom – bude. I to se potroši!

Lagiš, tatura, ako se potroši, kupi video i taj se neće potrošiti!

Dobro, video! Toliko je to skupo da bi ga trebalo pisati velikim slovima. U koga si ti video video?

To je ekavski, pohvali se Adi.

Bravo! To je ekavski.

Adi podiže dva kažiprsta uvis, kao igrači kad daju gol. Dječaci su već sjedili na krevetima i očekivali nastavak.

Uvucite se, ispružite se, ako mama bahne, odoh ja na pazar!

Kad smo bili u Beogradu, ti si govorio: belo, mleko, a kad smo bili na Kalemegdanu i kad smo susreli onu ženu rekao si: Beograd je devan grad!

Samo sam se trudio da govorim kao Beograđani.

Nisam baš najbolje znao. Ona žena mi je objasnila da se ne kaže devan grad, već divan! To je zafrkana stvar. I Beograđanin, kad iznenada dođe u Sarajevo, kaže prijepelica umjesto prepelica, a jedan me neki dan pitao na Baš-čaršiji "Da li mi je kravata dobro svijezana! Ja sam rekao "Devno!" i obojica smo se smijali našem neznanju i ne­poznavanju. Smijali smo se do Kozije ćuprije.

Tatura, provaljuješ, reče stariji.

Dosta je bilo. Zaista. Eno vam Mačak u čizmama, ja odoh! Mlađi nešto opsova. Ne smijem ponoviti šta je op­sovao. Omaklo mu se. Onda je rekao:

Sad ću ti pokvariti tu kasetu od pod.

Fari, nećeš to dirati. Već si to kvario. To košta đavo i još pola đavola.

Baš me briga, reče Fari važno.

Djeco, morate se navikavati na kasete. Kaseta može zamijeniti tatu i mamu.

Mamu može, ali tatu ne može, reče Adi.

Pa, kako to? Šta sam ja ovdje?

Ti si živi pisac, reče Adi. To je rekao pomalo ponosan, pomalo posprdan.

Tata odmahnu glavom i poče brisati naočari:

Dobro: živi pisac, pa šta? Imam li ja pravo živjeti? Nema mame i mene ste najahali do pola noći. Nisam ja Napoleon da me jašu vlastita djeca! Ne mogu se s vama valjati po podu. Bole me kosti! Điha, điha, sve četiri kru­te!... Sve me boli. Vrat me boli od današnjega gombanja. Koljena me bole... Vi ne znate šta je to lumbago...

Lumbago su leđa kad su najvažnija na tijelu.

Lijepo od vas. Dosta sam danas pričao. I večeras.

Danas nisi ništa pričao, reče Fari. Samo si se zaknjigio u toj sobi...

Zaknjigio! Vi samo izmišljate nove riječi kojima ćete me dotući. Ta, i ja imam nekakva prava i neko vrijeme za sebe. Nekakav sam pisac.

Jesi! Pričaj svoju priču.

Tata protrlja koljena, protrlja ruke i protrlja svoje umor­ne oči.

Pažnja, ide kaseta! Prvo Zike i njegova pjesmica.

Nećemo više da gutamo kasete!

Majko, moja! Eno knjiga na polici. Neka čita mlađi starijem., pardon, neka čita stariji mlađem. Uvijek su stariji čitali mlađima... Kakva ste vi djeca! Eno Vinetua! Eno Orlovi rano lete! Eno ruske bajke koje vam je majka doni­jela iz Moskve! Eno gomila šarenih slikovnica na stolu!...

To nije domaća zadaća, reče Adi.

To ti je zadaća. Moja! Ja ti zadajem. Imaš mlađeg brata i lijepo je čuti kako mu stariji brat čita za peticu!

Učiteljica je rekla da je sramota kako čitam. A otac živi pisac!

Nije te stid to priznati!

Koje?

Da imaš samo jednu knjigu, kao što sam ja imao, čitao bi, čitao bi, svako slovo bi pozobao, knjigu bi pojeo.

Jesi li ti pojeo svoju knjigu?, upita Fari neučtivo.

Adi se tiho smjehuljio, ali nije smio postavljati takva pitanja.

Tona igračaka, tona knjiga, brdo slikovnica!... Sve je to pogrešno! Mi nismo dobri roditelji. Mi ne mislimo o vašoj budućnosti. Mislimo samo o vašoj sadašnjosti. Mi, roditelji, nismo svjesni posljedica koje iz toga neminovno proizilaze...

Adi i Fari se ponovo nasmijaše.

Tata je poludio, reče Fari. Govori kao tv-dnevnik.

Poludjet će. Pravo će poludjeti. Samo čita i tjera nas u igračke. A sad se buni, reče Adi, tiho.

Ne zna ništa drugo, reče Fari.

Hoću, poludjet ću s vama. Eno, Zike nije lud! Neka vam on čita!

Tata oštro pritisnu kasetofon, začu se krkljanje, Zike poče otezati riječi, ugasi se.

Opet ste ovo čudo pokvarili. Treći put.

Nisam ja, reče Fari.

Nisam ja, reče Adi.

Papagaj, kljunom!, dreknu tata.

Sinovi gledaju tatu u oči. Nasmijani su, svježi. Ne spa­va im se.

Ti si, reče Fari.

Ti si ga pokvario, reče Adi.

Spavajte, reče tata blago, najblaže što je mogao. Traka se ne vrti, Ziketu ste odrezali grlo i glas ugasili; dotukli ste ga... Uostalom, tražit ću da snime vašu majku na kasete. Neka vam ona priča. Kad ja vas uspavljujem, ona je uvijek na predstavi. A, neka malo i njenog glasa ovdje. U ovo doba. Kad ste ovakvi. I ona je glumica. Ima lijep glas, ljepši od Ziketa, nadam se. Umilan, naročito kad sa mnom razgo­vara.

Neću da se glas moje mame prodaje i da mama priča drugoj djeci, zaplaka Adi.

Neću da čujem glas, a mame nema ovdje, zaplaka Fari. Neću traku! Ne vidim mamine oči, ne vidim kako joj usne miču...

Dobro, dobro, smirite se. Mama će doći iz premijere. Ja ću vam pričati što znam.

Ko je bio Napoleon?

Napoleon je bio francuski car. Nije odmah bio car, ali je bio. Sve je pobjeđivao. Samo je jednu bitku izgubio, onda su ga drugi carevi, kao što se to obično događa, pro­tjerali na pusti, usamljeni otok i tu je Napoleon gajio kupus, sve do svoje smrti.

U sobi prividan mir. I papagaj se umirio

Je li sada dosta priče? Poklopite se očnim kapcima i spavajte.

Tatura, hajde nešto o partizanima, ti si partizanski živi pisac.

To je dosadno, reče Adi.

To nije dosadno. Vi, očigledno, imate pogrešan poro­dični odgoj. Ne znate ni šta je eN-O-Be?

To je to, reče Fari.

To je eN-O-Be što se uči u školi, reče Adi.

Slabo je to, reče tata.

Znamo, eN-O-Be je kad je Tito bio u partizanima.

To je već bolje. Ja sam živi pisac i sada ću vam nešto iz partizana.

Zašto ti nisi bio u partizanima.

Bio sam mali, bio sam dječak.

Vidio sam ja na televiziji, i dječaci su bili u partizanima.

Pričaj!

Bilo ih je.

Boško Buha je bio.

Poznavao sam dječake koji su bili pravi bombaši! Ja sam bio nekakav nikakav, sitan, omalen. Jedan brkati par­tizan rekao mi je, tada, "Nijesi ti ni za konjovoca!"... Konjovodac je onaj to vodi konja.

Pričaj!

Jednom si pričao mojoj učiteljici da si partizanski pisac, reče Adi.

Jesam.

Pisac s puškom?

S puškom.

Jesi li kada vidio Tita?

Vidio sam ga kao što sada tebe gledam.

A jesi li ga pipnuo? upita Fari.

Pipnuo? Nisam ga pipnuo. Kad Tita vidiš na slici ne možeš ga zaboraviti. Kad govori, ovako, malo, zabacuje glavu ustranu. I govori jasno, kao učitelj.

Ja bih ga ipak pipnuo, reče Fari.

Hajde nešto iz te borbe, reče Adi.

Nemojte se tako radovati, tako jednostavno. Tako u krevetu. Trebalo bi ustati kad se sluša ta priča, ali ja želim da vas uspavam. Bilo je u partizanima povuci-potegni. Bor­ba je teška, deset na jednoga u mrkloj noći, a mi smo umorni bili, bili smo gladni i bosi. Tako. Je li u redu?

Možeš: da se čuje muha, da ne dišemo, da se čuje mrak i da se čuje mrav pod zemljom i ptica u noćnom letu...

Ne, kad se priča o narodnooslobodilačkoj borbi ima toliko pucnjave da ne smeta ništa živo. Takvoj priči može samo tišina smetati. Slušajte:

"Neprijatelj je bio primoran da se žurno povuče sa svojih isturenih pozicija, zabijenih u partizanske položaje u obliku tupog klina i da se ponovo sređuje i priprema za novi napad. Zbunila ih je i začudila ovolika upornost par­tizana. Nije im ni na um padalo da su ovo posljednji zgodni položaji pred prostranom kotlinom iz koje su rodom većina partizana iz ovog bataljona. Kad bi se i odavde odstupilo, legiji bi bio otvoren put u donja sela. To je znao svaki borac i zato je jučerašnje naglo povlačenje odjednom zaustavljeno i svaki se partizan začeprkao u svome zaklonu osjećajući da se više nema kud odstupiti. To su bili oni, neprijatelju nerazumljivi, nagli obrti u situaciji i iznenadni, uporni protivnapadi još neprekaljenih jedinica odreda kojima je, od­jednom, položaj postao sam kućni prag, pa su borci zabo­ravljali da su se ikad povlačili i da je pred njima opasan protivnik. Zaglušeni vlastitim puškama, uzavreli od slijepe mržnje, oni su se borili i jurišali ne videći više pred sobom običnog neprijatelja, nego mrskog i grabljivog pljačkaša-lopužu koji je, poput halapljivog svinjčeta, grunuo da pro­vali u njihove rođene kuće."

Tiho u sobi.

Pomalo je dosadna priča, reče Adi.

Dosadna!? Da sam ti ja učiteljica, zadao bih ti cijelu priču, od korica do korica!...

Fari?

Ovo je priča da svako nešto doda i oddoda...

Sinovi se smiriše. Dok je tata ustajao, zapucketa mu lijevo koljeno. Učinilo mu se da je uspavljivanje okončano i da će moći za svoj radni sto. Taman je zakoračio u hodnik, ostavljajući otvorena vrata, kad:

Tata, je li Slovenac frižider?

Nije, sine. Slovenac nije frižider, Slovenac je mislena im..., ovaj – stvarna imenica muškoga roda na -ac. Kao Bosanac, Amerikanac, Kongoanac. Slovenac ne može biti frižider, ali Slovenac može napraviti frižider. Ovaj naš fri­žider je napravio. I neke druge korisne stvari.

Zašto svaka stvar nešto služi?

Ne znam, sine.

Može li Bosanac napraviti frižider?

Može Bosanac napraviti frižider.

Ali nije još napravio? nastavi Fari pitanja.

Nije. I ne mora svako praviti frižidere. Bilo bi ih pre­više.

Može li nešto drugo?

Može.

Može, ali nije napravio.

Nije da nije. Napravi ti nešto nenapravljeno.

Izmislit ću lijek da niko ne umre. Niko, niko da ne umre, i da uvijek bude dan... i sunce...

Šta ćeš još izmisliti?

Izmislit ću da se ne ide u obdanište. Samo ponekad da se poigram sa svojom rajom.

Vidim, sine, svašta ćeš ti izmisliti. Za sada si izmislio samo mene.

 

PRIČA O NASTANKU ZEMLJE

 

Molim te, izmlati me, reče Fari te večeri. Izmlati me da se smirim.

U pravu si! Gledam to tvoje divljanje i samo čekam da se dovoljno naljutim. Izmlati me da lakše zaspim.

Rado bih ja tebe izdevetao, ali može ti se to dopasti, reče tata. Ti ćeš biti sve jači, a moja ruka sve slabija. Kako ćemo se, onda, zaustaviti?

Šta znači izdevetati?

Ne znam, reče tata.

Svaka riječ ima svoj dobitak, reče Fari.

To znači: devet puta po tvojoj guzi tap-tap! reče Adi.

Vi znate kako ja nezgodno brojim, reče tata. A mame nema da se podboči na vratima i kaže "To, ruka ti se pozlatila!"

Lagiš, tatura, mama ne bi nikada tako postupila, reče Adi.

Da je ona ovdje mjesto mene, vidjeli biste to njeno postupanje praktično. Mama uđe u sobu: Ovdje sam ja!

Mislili smo da si već zdimila. Što si se tako dotjerala? upita tata.

Večeras igram Ofeliju, reče mama.

Oho! kliknu tata.

Oho! kliknuše sinovi.

Da li mi je frizura u redu?

Odlična je! reče tata. Ustade, nakloni se prema mami i poče glumatati: Ja se nadam da će sve biti dobro. Moramo biti strpljivi... Hodite, moje kočije! Dobru noć, gospođe. Dobru noć, mile gospe. Dobru noć, dobru noć!

Sinovima drago. Mama se smjehulji.

Nisi mi rekao da li je frizura u redu?

Super! Hajde, sinovi, pjesmu majci na rastanku noć­nom.

Žurim, reče majka-Ofelija.

Kratka je! Adi, gitaru u ruke. Pjesma!

 

MAJCI: LIJEVA PJESMA

Da si Eva bila bi sardina,

Da si "riba" rodila bi sina;

Da si pile tresla bi te struja,

Da si crtić ti bi bila guja;

Da si šešir ne bi bilo mjesta,

Da si ljepša bilo bi nas dvjesta;

Da si l'jeva to bi bila pljačka,

Da si desna ne bi bila "mačka";

Da nas voliš ne bi pošla za te,

Da umremo bi nas ostavila...

Kad smo tihi zašto padaš s uma,

Kad nas maziš čemu masna gluma?

Kad te nema zašto vr'jeme šušti,

Kad si marka što nas tata ljušti?

Kad smo sami što namještaj hoda,

Kad dođete zašto pljušti voda?

Ko te šiša što si tako ravna,

Da se peglaš već bi bila slavna.

 

Super! Dobaci mama s vrata i posla poljubac. Vidjelo se da joj pjesma nije legla koliko su sinovi očekivali. I koliko je tata očekivao. Stani da ponovimo! Mama je već trčala niz stepenice.

Nema veze, ponovit ćemo mi bez nje, reče tata tužno.

Lijepo smo pjevali, reče Fari.

No, dragi moji, dosta šale i dosta zbilje. Donio sam vam novu kasetu Đavo i njegov šegrt. Zike je u formi, ja sam naumio da se malo povučem u svoju sobicu... Do viđenja, lijepo sanjajte. Taj Đavo i šegrt će vam se dopasti pa ga slobodno obrnite nekoliko puta. Zike uživa kad ga obrćete. Topi se u kaseti. Čuli ste ovo njegovo uživanje Uh, što me obrnu! Ustvari, Zike bi umro od tuge da ga djeca ne obrću prije spavanja.

Tata ode u svoju sobu. Bio je zadovoljan. Čuo je kako se Zike trudi. To je trajalo neko vrijeme.

Ali, ubrzo se pokazalo da Đavo i šegrt i Zike nisu bili dovoljni. Tata je morao doći, sjesti na pod, sklopiti ruke preko koljena i pričati.

 

PRIČA O NASTANKU ZEMLJE

Znate li, djeco, kako je nastala naša Zemlja. Ne znate, dabome. Ne znam ni ja. Ne zna niko, počevši od one 5-milijardite bebe, nedavno rođene u Zagrebu, do predsjed­nika Ujedinjenih naroda!... Obratite pažnju: kad izgovaram riječ Zemlja, izgovaram je početnim velikim slovom. Jer, Zemlja je jedna u svemiru. A znate li šta je još ZEMLJA? Zemlja još može biti: zemlja oranica, pa svaka država je nečija zemlja, pa se kaže hodam zemljom, a plovim morem. I ona prašina na parketu je zemlja, a zemlja je i blato na vašim čizmicama u hodniku. Takve su riječi: mogu da se umnožavaju, a mogu da se skrivaju i da nas zbunjuju svojim raznim značenjima. Riječi se znaju pritajiti u ukrštenicama i križaljkama, znaju biti tajanstvene u kvizovima, znaju biti nacrtane u paroloma, znaju biti unižene u psovkama, znaju biti milozvučne u tepanjima majčinim. Riječi mogu biti svih boja i veličina, i svih oblika: ima ih okruglih, ima ćoškastih, debelih, mršavih, neobrijanih, nestašnih, masnih, nezrelih, slijepih, polumrtvih, gluhonijemih, pametnih, svakakvih... Ima ih toliko da ih niko ne zna sve napamet, a kome ne­dostaje koja riječ – samo otvori veliki rječnik i one sipaju iz rječnika kao indijanske strijele ili kao leptirići šareni. Ko ima više riječi na jeziku – bogatiji je.

Pričam vam, dakle, vragolanci moji, o Zemlji-planeti, vascijeloj Zemlji na koju stane sve što pripada ljudima – biljke, životinje, stijene, i svi ljudi zajedno – bijelci, crnci, žutci.

I crvenokošci!

I crvenokošci. Jeste li zadovoljni ovim početkom? Ja malo namjerno razvlačim i želim da budem dosadan jer mi je glavno da što prije zaspite, dakle – hoću da vam dosadno pričam.

Hajde!

Zamislite, pita nas nastavnik "Ko od vas zna kako je nastala naša Zemlja?" Bio sam tada peti razred, kao Adi. Tako. Sjedio sam u zadnjoj klupi, lijevo, pored prozora, a taj prozor je gledao na groblje i vitke čemprese. Moje oči su više letjele kroz prozor nego na tablu. Bio sam grozan đak. Nastavnik ponovi pitanje, moja raja u razredu vrpolji se – niko ne zna kako je nastala naša Zemlja. Ja sam već tada čitao sve što nije bilo u lektiri, čitao sam tih dana zanimljivu knjigu Od Sunca do čovjeka i javim se:

Ja znam.

Hajde, reče nastavnik obradovan i podiže desnu obrvu. Iščekivao je moj odgovor, sretan. Zna kakav sam đak i hoće da se obraduje mome znanju.

Ja znam...

Hajde, rode!

Ovaj, kažem ja.

Ne znam šta znači to "Ovaj", kaže nastavnik i podiže obrvu do plafona.

Ja progutam pljuvačku i krenem:

Otkinuo se komad Sunca i pao na Zemlju, i tako je nastala naša Zemlja, rekoh važno.

Oni bistroumni đaci prasnuše u smijeh zbog moje pro­vale, nastavnik spusti obrve, jednu pa drugu, svi se nasmijaše... Kad sam pogledao u treću klupu ispred mene i vidio kako se i Ema smije, zabolje me uho.

Što uho?

Moj otac, kad mu je bilo teško, govorio je "Boli me uho!"

Je li tvoj otac imao tako velike uši kao ti? upita Fari.

Lijevo uho mu je bilo ovoliko!

Lagiš, reče Adi.

Dobro, idemo dalje. Kako je nastala naša Zemlja? Liv jepo ću vam to objasniti. Ja ću pričati, a vi zamišljajte. Dogovoreno?

Dogovoreno, rekoše sinovi.

Ima u nas pisac koji se zove Branislav Nušić. Priča bolje od mene i sve same smiješne stvari. Da vam je on otac!...

Je li on živi pisac?

Nije.

Eh!

Njega jednom zapita učitelj "Jesi li ti, Nušiću, ikada vidio more?" "Nisam", veli Nušić. "Vrlo dobro", veli uči­telj. "Zamisli, dakle, more i zamisli lađu koja se još ne vidi. I zamisli dim koji se vije iznad lađe." Tako ćete sada vas dvojica zamišljati ono o čemu ja pričam. Bez obzira da li ste to vidjeli ili niste. Sve se može zamisliti, čak i ono što ne postoji. Divovi ne postoje, a vi ih zamišljate, vještice ne postoje, a vi ih crtate. Snješko Bijelić ne postoji, a vi ga pravite od snijega, i postoji sve dok se ne istopi. Tako i priča postoji sve dok se ne zaboravi.

Hajde, ne peglaj! reče jedan od sinova.

Prvo i prvo, ja namjerno peglam da vi što prije zaspite, a vi razrogačili oči ko cipoli.

Šta su cipoli?

Cipoli su ribe, ovolike!

Nemoj me udarati! reče Fari.

Zemlja nije uvijek bila okrugla, nije bila ovako tvrda, nije bila ovako lijepa. Drveće još nije rađalo slatke plodove, ribe još nisu znale plivati, ptice nisu znale letjeti, ljudi nisu znali hodati na dvije noge... Sve što danas hoda, trči, pliva, leti, roni, skakuće – sve je gmizalo na trbuhu, kao što smo i sami gmizali kao bebe. Noge još nisu bile izrasle, krila još nije bilo, oči su bile sitne, ko tačkice, a koža tvrda, tvrda.

Kako su ljudi hodali kad nisu hodali?

Sve što vidite u životu jedne bebe, a beba je također čovjek, budući čovjek, sve se to događalo ljudskom rodu. Davno, davno. Pogledajte bebu kako puže, zatim hoda na četiri noge, kao tele, ili kao cuko, jer – i dvije ruke su tada kao noge, tako su i ljudi hodali kao danas majmuni. Tek mnogo, mnogo kasnije, koliko mnogo teško je reći, kad je tome čovjeku-majmunu, tome majmunolikom čovjeku, ne­stalo hrane na zemlji, počeo se uspravljati da dohvati plodove s drveća. Tako je prednjim nogama počeo brati ba­nane. Koji od njih nije bio dovoljno visok da dohvati ba­nane – izumro bi, a oni viši i spretniji ostali su živi; a tako su se ponašala i njihova djeca.

I unučad njihove unučadi, reče Adi.

Jeste. To se sve skupa zove odabiranje vrste. Učit ćete to. Učit ćete i ime čovjeka koji je to prvi skužio. Zove se Darvin. Bio je Englez. Imao je ovoliku bradu!

Dobro to, ali kako je nastao prvi čovjek? upita Adi.

Neka Fari kaže, ako zna.

Šta?

Od čega su nastali ljudi?

Bila je kap žutog Sunca i onda je kap rasla... onda su izrasli Marsovci, reče Fari.

Kakvi su Marsovci! Prije nego si se rodio bio si zrak i mi smo te udisali, reče Adi.

Šuti ti, Cviko!

Fari, ovo je ozbiljan razgovor.

Pa ja sam ozbiljan.

Dobro, od čega su nastali ljudi?

Ljudi su nastali od Indijanaca.

Dobro, Fari, to nije loše smišljeno, samo si zaboravio da je i Indijanac čovjek.

Pa neka je čovjek, reče Fari odvažno.

Ovako ćemo, reče tata. Kad je Adi bio mali kao sada Fari...

Nisam ja mali!

Dobro, ispravi se tata.

Kad je Adi bio toliko velik kao danas Fari, ja mu pričam da je Zemlja okrugla, ali on meni ne vjeruje. Kaže mi: "Zemlja nije okrugla. Zemlja je jedna livada po kojoj ja trčim, inače bih se okliznuo i propao dolje, daleko." Tako su ljudi u stara vremena vjerovali da je Zemlja ravna kao ploča. Čak i danas, kad bismo sreli mrava kako hoda ok­ruglom crkvenom ili džamijskom kupolom, mrav bi rekao da je taj krov ravan kao crtaći sto. A taj kupolasti krov je okrugao kao Zemlja, a mrav je sitan i ne može sa svoje visine vidjeti šta mi vidimo, a mi ne možemo vidjeti šta se vidi iz satelita.

Tata uze globus sa stola.

Adi, primakni se. Šta vidiš?

Vidim globus.

Ne vidiš cijeli globus već njegov manji dio. Naša Zem­lja je ogromna a čovjek je malen kao mali mrav... Sada se izmakni. Šta vidiš?

Vidim globus.

Vidiš cijeli globus. Kad se udaljiš vidiš cijeli globus. Iz satelita se lijepo vidi da je Zemlja okrugla kao ovaj globus. Vide se i okeani. Vidi se Afrika, na primjer. Vidi se Grenland, kao šnicla u tanjim. Je li tako?

E, sada, ko je, kako se zove Čovjek koji je prvi vidio svojim očima da je Zemlja okrugla?

Gagarin, reče Adi.

Gagarin, reče tata. Kozmonaut Gagarin. Sjećaš li se, Adi, kako si ti zvao Gagarina kad sam ti onda pričao o njemu?

Ne sjećam se.

Zvao si ga otiskivač u svemir.

Zaboravio sam.

Gagarina je raketa zaista otisnula u svemir i riječ otiskivač mogla bi se prihvatiti dok ne izmislimo bolju. Po­kazat ću vam Gagarinovu fotografiju u avijatičarskoj uni­formi. Bio je mlad, lijep i hrabar. Imao je lijepe, zdrave zube koje je redovno prao. Išao je rano na spavanje, a to bih i vama preporučio, iz sveg srca svoga!...

E, sada gledajte! Stari ljudi su znali lijepo izmišljati: cijelu Zemlju drži na leđima Vo, Vo stoji na Ribi, Riba na Vodi, a Voda na Vjetru... Kada Vo mrdne uhom, bude zemljotres! Neki drugi ljudi, također u stara vremena, za­mišljali su i govorili da Zemlja ne počiva na Volu već na velikoj Kornjači. Kornjača se mrdne. Zemlja se makne!... A bilo je i takvih ljudi u stara vremena koji su govorili da Zemlju drži div zvani Atlant. Otuda ime Atlantski okean... U jednoj zemlji koja se zove Španija vidio sam tog diva Atlanta napravljenog od betona. Držao je kuglu zemaljsku na ramenima. Ovakvi mišići...

Kraja tome nema šta su sve ljudi mislili o nastanku Zemlje. U svako vrijeme su mislili nešto drukčije. Evo šta ja mislim da se zastvamo dogodilo:

Pogledajte nebo u vedrim ljetnim večerima. Svaki čas neka se zvijezda ugasi, a svaki čas nastaje neka nova. Sve­mir je toliko prostran da vam ovdje, u sobi, ne mogu o tome pričati. Ni sama priča o svemiru i nastanku planeta ne bi mogla stati u ovu sobu. Ono što sam ja onda rekao svom nastavniku kako je nastala naša Zemlja, nisam mnogo provalio. Naša Zemlja je nastala od Sunca. I sve Sunčeve planete su nam rod rođeni: Mars, Venera, Jupiter... Kako se to dogodilo, niko tačno ne zna. Meni se sviđa jedna priča o tome koja kaže:

Sunce je usijana žitka masa, slična užarenom gvožđu u topionici. Pored takvog Sunca projurila je neka, nama nepoznata zvijezda, veća od Sunca. Mnogo veća od Sunca. U tom strahovitom trenutku ta zvijezda je, po sili privlače­nja, povukla za sobom kroz svemir dio Sunčeve usijano-tečne mase. Manji površinski dio, kao kad jezikom brzo hapneš površinu sladoledne kugle! Da je ta zvijezda letjela malo sporije, ta masa bi se zalijeplila na njenu površinu kao vrela palačinka. Pošto je projurila prebrzo, prebrzo i za planetsku veličinu, ta otrgnuta masa je ostala ni-tamo-ni-amo: otkinula se od Sunca a nije stigla do zvijezde... Ako stojite na ulici kad pored vas projuri kakav autobus, a dobro bi bilo da ne stojite tako blizu, osjetit ćete kako vas snažno povuče zrak za autobusom. Što je autobus brži, taj cug je jači! Može vas, čak, zavrtjeti, i tresnuti o asfalt.

Zemlja, tako usisana u hladan prostor, počela se i sama brže hladiti, uslijed hlađenja počela se smanjivati, a uslijed smanjivanja počela se sve brže okretati oko sebe i oko Sunca. Sada je na ovoj putanji na kojoj smo mi zajedno s njom oko Sunca. Ne znači da će tu ostati. Sve se u prirodi mijenja. Zemlja će se smanjivati, još više udaljavati od Sunca i sasvim ohladiti. Tako će izumrijeti sve što je rođeno, sve što živi i raste, a na nekoj drugoj planeti, započet će novi živit.

Kako? pitat ćete.

Lijepo. Ljudi će sjesti u rakete, ponijeti sjemena raznih biljaka, ponijeti mladunčad raznih životinja i ponijeti svoju pamet. Ta pamet na nekoj drugoj planeti može biti pamet­nija.

Sinovi se zamisliše.

Dobro, tata, a gdje je kraj neba?, upita Fari hrabro.

Nema kraja, reče tata važno.

A kako bi onda počeli? upita Adi.

 

NIKO-i-NIŠTA

 

U jedan dječiji dom dovedoše novog dječaka koji reče upravnici da se zove Niko-i-Ništa. Bio je vaših godina, nešto mlađi od Adija i nešto stariji od Parija. Sve domce iznenadi njegovo ime, ali od svega više iznenadi ih njegovo ponašanje, njegovo držanje. Bio je onizak, čvrstih ramena, poveće glave, ošišan, s bijelim ožiljcima na glavi, podera­nog džempera, prljav. Svi su ga pažljivo gledali. On je bio neobično miran. Nije se bojao djece i nije se radovao što ih vidi. Izgledalo je kao da ih nije osobito zarezivao. I to je bilo prvo što se domcima nije dopalo.

Ručavalo se u dugačkom hodniku, i hrana se uvijek dijelila sa čela stola. Takav je običaj u domovima. Na čelu stola su sjedili najjači dječaci, te redom – slabiji i slabiji, do kraja stola. Kad je Niko-i-Ništa došao, bila je nedjelja i bilo je vrijeme ručku. Nedjeljni ručak je dobar i bude kolača, na kraju ručka. Pošto su domci posjedali po svome redu, svi su očekivali da će i novajlija: prvo stati sa strane, odmjeriti red i izabrati sebi mjesto koje mu pripada po jačini. Biranje mjesta za stolom je prirodan red stvari i svi su to znali, i svi su to već činili.

Kako zna svoje mjesto? vi ćete pitati.

Novajlija najčešće pogriješi u odabiranju mjesta i tada mora da se tuče sa onim ispred kojeg je sjeo. Ko pobijedi ide zajedno mjesto naprijed, prema čelu stola, prema mas­nijoj čorbi i većem komadu kruha. To se ponavlja sve dok nekoga ne pobijedi i zaustavi se ispred pobijeđenog. I mi se u obdaništu tučemo za pišanje, reče Fari. Ja pišam treći: Irhad, Slobodan Pavić pa ja.

To je to, reče tata. Tako je i u sportu. Prva savezna nogometna liga i onaj sto u dječijem domu – ista je stvar. To je odabiranje vrste i to sam vam već spominjao i to je prvi zapazio onaj bradati Englez koji se zove Darvin. Ko pobijedi protivnike bude prvi. I kad pođemo na selo mome prijatelju Čvori, i kad kupimo kokoš i donesemo je među njegove kokoši, isto će se dogoditi. Samo ne u odnosu na vrh stola ili u odnosu ko će prvi piskiti, već u odnosu na pijevca.

I šta je bilo s Nikom? pitat ćete.

Niko-i-Ništa jednostavno nije htio da se tuče za mjesto, sjeo je posljednji i strpljivo čekao da jelo dobiju svi prije njega. Tako je izgubio važnost i počeli su neki poslije ručka da ga tuku, čak i neki koji su bili manji od njega. Jedan drzak dječak oteo mu je i kolač koji je Niko držao u ruci, zagledao ga i pomalo grickao, kao da mu je bilo žao kolača ili kao da je želio da što dulje uživa u jedenju.

I?

Ništa. Nikoje tužno pogledao za kolačem, drski dječak je smjesta smazao cijeli kolač i nije se više obazirao. Samo je krajičkom oka pogledao da li ga upravnica gleda. Znao je da ga niko od djece ne smije prijaviti. Da ga je neko prijavio dječak bi otišao u dom za besprizorne dječake, ali bi taj prijavilac dobio batine. To je zakon i tog zakona su se pridržavali.

I?

Tako je bilo i ponedjeljkom, i utorkom, i srijedom...

Jednog ponedjeljka dođe u dom hitna pomoć i Ijekar pripremi igle za davanje vakcine. Svi domci su se manje-više pribojavali injekcije, i oni najjači, neki su bježali u zahod pa ih je upravnica zvala, a oni najbliži očigledno su se ustezali. Niko-i-Ništa se zadesio blizu, Ijekar ga pozva i Niko primi injekciju tako jednostavno kao da mu je zračak svjetla pao na mišicu. Niko se izmakao ustranu i samo je ovako držao prst na komadiću vate koja je zaustavljala krvarenje. Domci su to vidjeli.

U petak je nestalo vode u domu i upravnica izvede domce da se umiju hladnom vodom i zube operu. Tada je bio kraj novembra, studena voda, a Niko skinuo košulju, izuo cipele, zagazio u rijeku i oprao se ledenom vodom.

Poslije ovakvih događanja neki domci, koji sjede pri kraju stola, nudili su da Niko sjedne ispred njih. On reče "Samo vi sjedite na svojim mjestima". Ništa više nije go­vorio. Takvih ponuda bilo je i za večerom. Nekim dječa­cima nije bilo pravo što Niko sjedi na kraju. Željeli su da se poštuju pravila domskog ponašanja, da svako bude na mjestu koje mu pripada, ali Niko-i-Ništa ostade miran.

Iduće nedjelje trojica su ga udarala šakama po glavi i plećima, jedan mu je potrgao spavaću košulju, a Niko je samo povio svoje tijelo, stavio krupne šake uz lice i mirno otrpio sve udarce i ponižavanja koja su nastavljena i poslije tuče. Bacili su mu četkicu za zube u kantu za smeće i papuče kroz prozor.

Najviše zla u tome činio je dječak sa čela stola, zvani Krakonoš. Dok nije došao Niko, on je tukao druge dječake. Prvo je tukao svakoga novajliju i tražio da mu daju dio svoje hrane, a kolač obavezno. To se saznalo i upravnica je nedjeljom nadgledala jedenje kolača, ali slabiji dječaci su folirali da jedu, krili su kolače i krišom stavljali u male kesice vezane oko pasa. U tim kesicama, skrivenim među nogama, ti jadni dječaci su iznosili kolače i davali ih Krakonošu ili nekome drugome koga on odredi. Dječaci koji su uredno donosili kolače mogli su se nadati da Krakonoš ponekad ostavi koju mrvu i njima, tek toliko da probaju. Krakonoš je mogao pojesti stotinu kolača.

Kad je opet bila nedjelja i kad su podijeljeni kolači, Niko je svoj odmah smazao u dva zalogaja. Krakonoš ga je gledao s vrha stola kako jede i zaprijetio mu. To su bile domske grimase i sitne, nevidljive, ali značajne domske kretnje. Svi su znali da će Krakonoš poslije ručka isprebijati neposlušnog Niku.

Krakonoš nije odmah krenuo. Sačekao je spavanje, sa­čekao je da upravnica pogasi svjetla u sobama i tada je ustao i rekao Niki da ustane. Prije toga su dekama zastrli prozore da se ne vidi svjetlo i počela je tuča među kreve­tima. Krakonoš i Niko tukli su se šakama i mogli su upotre­bljavati samo tijelo protiv tijela. U okršaju su poderali jedan drugome pidžame i nastavili tuču sasvim goli. Niko nije spavao. Svi su sjedili na krevetima i gledali. Niko nije izustio nijednu riječ. Samo se čulo stenjanje dvojice boraca u hrvačkim zahvatima i potmuli jauci od bolova. Poslije borbe koja je trajala neodređeno dugo, možda čitav sat i po, Niko-i-Ništa je oborio Krakonošu, i to plećima na pod, i sjeo mu na prsa. Krakonošu je tekla krv iz usta a Niki je krvarilo uho od ujeda. Bili su još umazani krvavim plju­vačkama i znojem.

To je bio kraj borbe i kraj Krakonoševe vladavine.

Sutradan se to pročulo u domu i domci su tada saznali da je Niko-i-Ništa došao iz doma za besprizorne u njihov dom da se popravi i da bude kao ostali dječaci.

Još nekoliko dana je hrana dijeljena kao ranije, a onda – u nedjelju, kad je kuharica potegla prvu kutlaču nad prvim tanjirom u dugačkom redu – dječaci sa vrha stola, i sam Krakonoš, prevrnuli su svoje tanjire i to je bio znak da se od tog trenutka hrana počinje dijeliti s drugog kraja stola.

Od tada je Niko prvi dobijao jelo, slabiji dječaci oko njega ostali su na svojim mjestima i niko više nije tražio, nije ni smio tražiti, da mu drugi daje svoj kolač ili dio svoje hrane.

Tako čelo stola nije bilo tamo gdje je bilo nego tamo gdje je sjedio Niko-i-Ništa.

_________________________________

 

Niko-i-Ništa je išao u dom. U domu na čelu stola je sijedio najjači dječak, pa tako sve do najslabijeg. Prvi su hranu dobivali jači dječaci .kada je NIKO-i-NIŠTA došao u dom, sjeo je na zadnje mjesto. Hrakoniju najačem dječaku svi slabiji dječaci su davali kolače, i dio hrane. Samo nije Niko, pa su se počeli biti Krakonoš Niko. Niko je pobjedio, ubio je Krakonošu. Pa sada prvo se dijeli hrana najslabijim dječacima, a zadnje najjačim, i ne trebaju da dijeli dio hrane onim koji sjede na čelu.

 

Tema - Dječak koji se neboji ničeg.

Likovi - NIKO-i-NIŠTA , Krakonoš, Upravnica

 

Alija Isaković - Lijeve priče - verzija 2

_________________________________

 

Alija Isaković (1932-1997), završio je Geološku tehničku školu u Beogradu i Filozofski fakultet – jugoslavenske književnosti i srpskohrvatski jezik u Sarajevu. Promijenio je mnoga zanimanja prije nego je počeo pisati, Bio je tvornički radnik, istraživač urana (prospektor), tehničar u geofizici, tv-scenarist, urednik časopisa za književnost "Život", urednik edicije Kulturno nasljeđe u "Svjetlosti". Ovo mu je prva knjiga namijenjena mladima.

 

U književnost je ušao romanom Sunce o desno rame, zatim je objavio više knjiga proze, knjigu drama Krajnosti, knjigu putopisa Jednom i knjigu Neminovnosti, koja donosi Isakoviceve tekstove o baštini i našem jeziku. Bavio se i književnohistorijskim radom i priredio prvu antologiju muslimanske književnosti Biserje, izbor bosanskohercegovačkog putopisa Rodoljublje, priredio zbornik radova Hasanaginica, 1774-1974, i brojne druge knjige starijih pisaca.

loading...
70 glasova
Koristilo vam je ovo prepričavanje? Kliknite like
ili podelite sa prijateljima

Postavite ovu prepričanu lektiru na Vaš sajt ili forum

Link
Za web stranicu
Za forum
Nazad Alija Isaković - Lijeve priče

Najbolji citati

Najpopularnije lektire RSS

Ivo Andrić - Prokleta avlija

Ivo Andrić - Prokleta avlija   Vrsta djela - romanVrijeme radnje - neodređeno, turska okupacijaMjesto radnje - turski zatvorTema djela - život zatvorenika… >

William Shakespeare - Hamlet

William Shakespeare - Hamlet Viljem Šekspir - Hamlet   Jedne večeri na straži dogodilo se nešto neobično, Horaciju, Marcelu i Bernandu se ukazao… >

Dobrica Ćosić - Koreni

Dobrica Ćosić - Koreni   Koreni su drugi roman Dobrice Ćosića. Objavljen je 1954. godine. Roman Koreni je tematski slojevit, moderan i po tematici… >

Meša Selimović - Derviš i smrt

Meša Selimović - Derviš i smrt   Ovo je priča o pokušajima derviša Ahmeda Nurudina, šejha mevlevijskog reda, za vrijeme Otomanske vladavine u… >

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera Johan Volfgang Gete - Patnje mladog Werthera   Mladi pravnik Werther dolazi u gradić u koji ga je poslala… >

Lektire na društvenim mrežama

Lajkuj Lektire.me na Facebook-u