Alija H. Dubočanin - Lađarski put lektira

Alija H. Dubočanin - Lađarski put

Alija H. Dubočanin - Lađarski put

 

ZELENI LED

 

Možda je Savi pod ledom toplije. Ribe, sigurno, teže dišu, i ne mogu u igri iskočiti iz vode i na trenutak svojim ribljim okom otkriti novi svijet. Već cio mjesec rijeka je okovana. Februarsko inje ne opada sa vrbovih grana. Bijeli se brdoviti kraj, na studenom suncu sjaje se ritovi, samo se sredinom rijeke proteže modrikasta traka najtanjeg leda. Ljeti tom prozirnom trakom plove brodovi jer je tada rijeka najdublja. Nedjelja je. Mirna i besposlena. Neko je viknuo:

– Da odigramo jednu!

– Gdje?

– Na ledu.

– U šta igramo?

– U sanduk piva. Gornja protiv Donje mahale.

I već je tu bila lopta. Nova. Od kože. Momci su skupili novac. Kupili su sanduk piva. Ožujskog. Odnijeli ga na obalu uz ledeno igralište. S pištaljkom u malorjekim ustima na njega je sjeo Ćamil. Ribar. Sada naš sudija. Njegovim odlukama niko ne smije protivriječiti. Uz igralište pocupkuju djeca. I svi koji u ovo studeno prijepodne nemaju toplijeg posla. Ali, od naše zagrijanosti, može i led početi pucati.

 

Navijači se grupišu. Grudvama će kažnjavati slabe poteze. U ekipi Gornje mahale, jer nema boljih, igramo Dženis i ja. Šerif, vođa Gornjaka, komanduje:

– Hune, na lijevo krilo! Ti si najlakši...

Biti na lijevom krilu znači biti najbliži onoj modrikastoj liniji i najtanjem ledu. Pristajem, jer će me, inače, izbaciti iz igre.

– Ko loptu napuca tamo, sam ide po nju! – Šerif poka­zuje maticu rijeke. Počinjemo.

 

Da ne bi cvokotali od studeni, navijači skaču i galame. Pod našim gumenim čizmama led biva sve zeleniji. Lopta klizi. Bježi. Mi padamo. Ustajemo. Pri najmanjem sudaru letimo na led. Leđima sam okrenut matici rijeke. Sve više se povlačimo nazad. Dženis to primjećuje i daje mi znak da više idem u sredinu. Šerif vrišti. Nemamo krila. Niko ne drži lijevu stranu. Izglednu priliku za gol izgubismo zbog moje kolebljivosti. Razmahnuh se. Ne smiju primijetiti da se plašim. Moramo pobijediti. Ako izgubimo, s nama će čak i babe iz Donje mahale tjerati šalu. Ko će čekati drugu priliku. I to još ovakvu. Na ledu. Otopliće. I, zbogom naše igralište. Istopiće se. I naše stope postaće voda. A ako izgubimo mojom krivicom, nikada me više neće uzeti u tim. Moramo se sada dokazati. I ja, i Dženis. Nabacih mu jednu loptu. Nisku. Dženis leti. Podbacuje svoju kudravu glavu. Ništa. Promašaj. Ipak, zahvaljuje mi. Navijači mu vikom nagrađuju trud. Evo Šerifa. Prelazi jednog, drugog, neprimjetno udara visokog Resu i on pada... Pratim igru. Trčim koliko god mogu. Šerif nabacuje na lijevo krilo. Lopta je moja. Hvatam je lijevom nogom. O, majko mila! Obrukah se. Svi zvižduci, kao snop ledene svjetlosti, sastaju se u mom strahu. Lopta odletje do same modrikaste trake. Sad ću morati po nju. Kako ću? Tražim pogledom Dženisa. Ali, ovo je moj prob­lem, moja borba. On mi sada ne može pomoći. Tresem li se? Strah je, ili studen!

 

Okrenuh se lopti. Daleko je. Ispod nje valja se ledena Sava.

– Ne dajte mu da ide! – čujem glas starog Čamila.

– Čekaj, Hune! – viče Dženis. – Donijeću konopac, pa ćemo te vezati oko trbuha.

 

Dženis otrča kući po konopac. Samo da što prije stigne. Gledaju me. Osuđivački. Kao da sam, nezasluženo, dobio pomoć. Gledam njihova lica. Podrugljiva su. Vidim loptu. Daleko je. Daleko... Zakoračih prema lopti. Polako. Nesi­gurno. I, jedna ruka, ščepa me za vrat, povuče nazad, a pijan glas zahropta:

– Ti, Hune... hoćeš da se junačiš. Niko od njih to ne bi smio. Gledaj ih... Dobro ih pogledaj!... Ko smije, nek krene za mnom... A ti, kući i knjigu u šake! I tu se pokaži...

 

Bio je to stari Bardan. Otkud se on stvori? Pijan. S flašom u jako čvornovatoj ruci. Oči su mu bile ledenije od leda. U bujnoj kosi, sijedoj i raščupanoj, zapetljale su se slamke i jedno kokošije pero. Uz njega je stajao, takođe star i raščupan, pas neobičnog imena. Riba. Uz tog Ribu vezane su mnoge neobične priče. A Bradan je sam bio jedna živa nedopričana bajka. Nedostajala je samo njegova debela Žiža. Ali, i ona je tu. Eno je na obali. U buketu govorljivih žena. Bardan krenu prema lopti. Mlatarao je rukama. Sunce se katkad lomilo na njegovoj boci. Pijanim korakom po ledu odmicao se od mene i ostalih igrača. Za njim je, sasvim mirno, koračao Riba. On je, kao i njegov Bardan, cio život proveo na vodi. I sad su bili veoma blizu vode. Tu, ispod njih, Sava je mnogo duboka. Sa obale povremeno bi dolijetao Zizin raspukli glas. Osim tog glasa, za Bardanom i Ribom niko ne krenu. Ni ja.

– Evo konopca! – ču se Dženis.

 

Trčao je prema našem igralištu, i kad vidje izmijenjenu sliku na ledu, na časak zastade, onda se sjuri niz obalu. Brzo se nađe pored mene. U očima sam mu vidio tihu radost što ja sada nisam tamo gdje je Bardan i njegov pas. A Bardan je već bio blizu lopte. Saginje se. Pruža ruku da je dohvati. Lopta bježi. Bardan tetura za njom. Jednom rukom ne može je podignuti, a druga mu je zaposlena bocom. Uspjeće. Pas je uz njega. Neće. Pas je uznemiren. Lopta leti prema nama, ali ona više nikog ne zanima. I Bardan svu težinu prenosi na jednu nogu, i led puca. Svi dobro znamo taj zvuk cijepanja. Bardan pada. Boca mu ostade u ruci. Raširenih ruku i nogu leži na ivici raspukline.

– Bardane, drži konopac! – povikne Dženis i baci mu vješto ribarski konopac sa željeznom trokukom na kraju. Zazveča metal na ledu, ali ne dođe do Bardana. Konopac je kratak. Dženis i ja krenusmo malo naprijed. Ali, konopac se više nije mogao baciti.

 

Riba je zaklonio Bardana. U poderani rukav Bardanovog kaputa Riba je zario svoje zube, i krećući se natraške vukao je Bardana od ledene ivice. Svi smo ušutali i gledali šta radi pas. Nisu se čule ni žene na obali. Bardan je jednu ruku pružao psu, a iz druge nije puštao flašu. Nikad ovo nismo vidjeli. Riba se okliznu, ali brzo raširi sve četiri noge i ponovo povuče Bardana. Pas je znao šta radi, a Bardan se nije trudio da ustane jer bi se led opet provalio. Riba vuče. A mi, kao da i mi svojim zubima držimo za Bardanov rukav i vučemo ga prema sebi. Vilice nam se stežu. Čuje se škrgutanje. Ako se mišlju može vući i pomoći, onda smo svi grizli taj prljavi i poderani rukav. Tek kad se na sigurnom Bardan uspravi, raskreči noge i sve nas opsova, iz svih grla proli se urlanje. Pas ne reče ništa. Utakmica više nije imala smisla.

 

Skriveni iza velike klade na obali, Dženis i ja čekamo da se ljudi raziđu. Otišla je i Žiža, lomeći svoje otekle debele prste. Odvukli su se igrači i njihovi navijači. Svi ohlađeni. Na leđima su nosili Bardanov plavi pogled. Niko se ne sjeti da se posvađa oko dijeljenja sanduka piva na kom je sjedio ribar Ćamil. Pored Čamila sjede i Bardan, a kraj njegovih nogu nađe se Riba. Starci se kucnuše. Ubrzo, počeše letjeti čepovi pivskih boca. Pred njima se nađosmo Dženis i ja. Htio sam nešto reći Bardanu. Ne znam šta. Ni kako bi se to trebalo reći. Stajalo mi je u grlu. Naviralo iz srca. Moram to učiniti. Ali, kako?!

 

Bardan me gleda u oči, koje me bole, pa će reći:

– Čovječe, potegni! – i pruži mi onu svoju bocu koja je s njim bila na sredini Save. Potegli smo.

I ja.

I Dženis.

Onda smo skakali trudeći se da iz stomaka izbacimo nešto kao vrelo ugljevlje. Gledajući nas kako poskakujemo, Bardan se grohotom smijao, i kroz smijeh govorio:

– E, još vas neću ženiti!

 

ZLATNA NARUKVICA

 

Bijele se brežuljci iznad Save. Februarski dan pun snje­žne bjeline i kratkotrajnog raskošnog sunca. Cakli se stvr­dnuta kora. Čista i lijepa zima. Bijeli se voćnjak, bijele se vrbaci, pod ledom grgoću stanjeni potoci. Cijeli kraj liči na fantastičnu sliku koja će trajati još samo časak, zato je upijaj, gledaj, zapamti tu kristalnu svjetlost, jer će se uskoro sva istopiti.

 

Dva lovca, Dedo i Nisvet, sa čudnim oružjem u promrzlim rukama, gaze prema velikoj Nikolinoj njivi. Oni ne pamte da je ta njiva ikada orana. Prvi put se to dogodilo jesenas. Uzorao Nikola staru ledinu, priprema je za bostanište. Ispod golemih brazda, sigurno, ima suhe trave. Zato je njihovo oružje kojim će loviti zečeve zaista čudno. To su obične vile. Zečevi u snijegu ostave trag kad se sakriju pod brazdu i grickaju suhu travu. Po snijegu će bosti vilama. Vjerovatnoća da će pogoditi baš zeca sasvim je mala, ali nikad se ne zna. Izazov je velik. Uspiju li, eto doživljaja o kom će se pričati.

 

Vile su spremne. Po kori snijega čitaju cijelo pismo ispisano troprstim nožicama, većim i manjim šapama, a tu su i cijeli nizovi "dvotački" koje su utisnule srne lakim skokovima. Budi se u njima nešto strašno i staro, neki kosmati lovac naoružan lukavstvom i svim lovačkim vješti­nama, sijeva očima po blještavom snijegu, njegovom čulu mirisa ne može promaći ni vjetrom zameteni jučerašnji trag psa lutalice. Njihove vile se zarivaju u snijeg. Na oštrim šiljcima vila vide tragove zemlje. Sloj snijega spira zemlju sa metalnih šiljaka, pa iza njih ostaje čudan trag. Četiri tačke boje zemlje na bijeloj podlozi snijega. Ponekad, vilama izvade i cijelo grumenje stajskog đubreta. Prije nego što je uzorao, Nikola je staru ledinu dobro pođubrio.

– Ha, eno ga! Drži ga! – Dedin glas potrča za krupnom zečinom. Uzalud. Iskočio je tu ispred njih, ispod nagnute brazde, i lijepo ga je vidjeti kako gipkim skokovima grabi preko snijega i nestaje u gustoj šikari. Ostavio im logu, još toplu od svog tijela. Eto, sad je bio tu, onako krupan i lijep, sav od zategnutih mišića i divljeg mirisa. Da su boli dva koraka lijevo...

 

Vile se s novim žarom zariše u snijeg. Nije on sam. Gdje vidiš jednog zeca, tu je negdje i drugi. Njegova ženka ih odnekud baš sada posmatra uplašenim očima. Mogla je ostati sama cijele hladne zime.

– Nisvete, gledaj! Vidi ovaj ulov! – Dedin glas je ponovo drhtao od uzbuđenja. To uzbuđenje je bilo one vrste koju doživljava dječak željan svega, kada iznenada, na praš­njavoj cesti, nađe krupnu narukvicu.

– Narukvica! – Nisvet se zapanji.

– Zlatna!

 

Na snijegu, kliznuvši sa šiljaka vila koje su je izvukle ispod snijega, uprljana đubretom, blještala je masivna zlatna narukvica. Nisu je odmah podigli. Gledali su je. Uživali u iznenadnom otkriću. Pogledaju se. Jest. Istina je. Pred njima je žut zlatan krug. Taj sjaj vrijedi mnogo bombona, nožića, kupovnih skija, olovaka, pištaljki, kožnih lopti, torbi, vrijedi cio čamac koji bi mogao biti njihov, samo njihov, ničiji više, najljepši čamac na Savi. San je trajao kratko. Dosjećali su se. I hladili. Želje se istopiše, a umjesto njih pojavi se jedno lice, neobrijano, ćutljivo, sasvim mirno, puno blage tišine. Pogledaše se.

– Nešan? – reče Nisvet.

– Nešan – potvrdi Dedo.

 

U cijeloj priči o Nešanu, koja se začela jesenas, prvo šapatom, stidljivo, a onda sve življe i glasnije, ništa se ni sa čim ne slaže; tek, jedno je sigurno: Nešan je nestao. Niko ne zna dokle je stigao, i hoće li se vratiti. Ako ga gdje stigne glas o ovoj narukvici, možda ćemo ga opet vidjeti.

 

Nešan je star čovjek, mnogo star. I mnogo sam. U Dubočcu nema nikog svoga, osim djece. Načulo se da negdje ima ženu, i djecu, i da je bogat tamo gdje se seli svakog proljeća. Čim zamiriše zemlja i napupaju vrbe, Nešan se izgubi, otputuje bez pozdrava, i već se zna, neće ga vidjeti do prvog žutog lišća i hladnih vjetrova koji ga odnekud vrate, tihog i neobično mirnog. Priča malo, gotovo nikako. Ima nešto između njega i Nikole, jer zime provodi u jednoj kućici naslonjenoj na veliku Nikolinu staju, punu krava, teladi i konja. Čim dođe, brigu oko Nikoline stoke preuzima Nešan, a plata mu je hrana i stan. Kažu, rođen je ovdje, pa se ne može sasvim iščupati i primiti se tamo gdje je presađen; kažu da od nečeg bježi ovamo nama, a onda opet od nas bježi tamo, ne zna se gdje. Kažu, bolestan je, od našeg ljeta liječi se tuđim, od tuđe zime liječi se našom. Kažu, u povjerenju, šapatom, nisu u pitanju ni zime, ni ljeta, od drugih bolesti boluje ta selica. Ljubav... to je! I još tiše: Nikolina Vera. I to Nikola zna...

 

Nešan šuti. Morao je načuti šta se sve plete oko njegovih jesenskih dolazaka i proljećnih odlazaka, ali, niti šta osvje­tljava, niti zatamnjuje. Miran je i nejasan kao Sava kad priznaje svoje obale. U rijetkim trenucima otvara se djeci. Iznenada, češući svoju sijedu čekinjastu bradu, progovori tihim, jedva čujnim glasom. Onaj ko čuje taj glas, a Dedo i Nisvet su ga čuli više puta, i krene za njim, putovaće pustim daljinama, veraće se na snježne vrhove planina, ploviće rijekama većim i od Save, loviće velike ribe po beskrajnim morima punim čudnih ljudi i čudnih jezika, spavaće pod vedrim nebom na toplim kame­nim pločama, pokrivaće se zvijezdama i plavim zavjesama daljina, naučiće da svugdje ima ljudi i vode, i da čamci mijenjaju svoj oblik, a namjena im je vrlo stara... Djeca su ga voljela. I Dedo, i Nisvet...

 

Jesenas, tek što se pojavio, tih kao kućni prag, puče za njim teška optužba. Lopov. Star, a krade, kako ga nije stid. Ukrao je Nikolinoj Veri zlatnu narukvicu. Ko je, zapravo, on?! Ništa mi ne znamo o njemu. Pritegnućemo ga. Progovoriće. Nisu s njim čista posla. Ne šuti on uzalud. Krije nešto... Riječi osude krenule su od Vere. I Nešan nestade. Zlatna narukvica još je ležala u snijegu. Dedo baci vile, uze je, pa je opra bijelim snijegom. Sjajila se.

– Njome ćemo oprati Nešanov obraz – reče Nisvet.

– Opraćemo – potvrdi Dedo opraštajući se sa svojim djetinjim željama.

– Gdje li je sada on?

– Ko zna...

 

Dječacima, uznemirenim težinom ulova, učini se da narukvica ne sija svojini sjajem. Taj bljesak je ukraden s Nešanovog lica. Vraćajući se kući, razmišljaju kako da taj sjaj, što brže, vrate na njegovo mjesto... Da vrate Nešana. I s njime izgubljeni svijet.

 

ZIMSKA NOĆ

 

Zimska noć puna ledenih zvijezda. Modro nebo i stude­na tišina. Na strehama rastu goleme ledenice. Čuje se kako od studeni pucaju grančice u voćnjaku.

– Noćas će zec tražiti svoju majku – reče glasno sasvim gluha Mica i velikim makazama rasiječe poderanu nogavicu dječijih hlača.

– De, potegni – ponudi je baba Kaja prinoseći joj pod nos skoro ispražnjenu bocu rakije.

– Zzzar ja da iiidem iiiz kuće?! – jedva sastavi mucava Ana.

 

Iz otvorene rerne mirišu pečeni krompiri. Babe sjede na podu. Pred njima je gomila krpa, starih i iznošenih komada odjeće. Te izlizane komade platna babe sijeku u tanke trake, namotavaju golema klupka od kojih će ove zime otkati nove ponjave. Sve što je zdravo i mlado davno je pospalo. Budne su još jedino babe i njihove makaze.

– Mmmladossst joj se ne ssskratila – pokušava početi priču Ana, a u toj mucavoj priči pripita Kaja zna svaku riječ, što se ne bi moglo reći za gluhu Micu, koja već godinama razgovara sa svojim pokojnim Andrijom.

– Moja rrrođena snaha mmmene iz kuće.

– Rekla sam mu, sestro moja, kako da nisam. Sto puta sam mu rekla: ne idi, Andrija, u rat, djeca su nam sitna – odgovara joj Mica.

 

Kaja šuti. Teče studeno vrijeme. Mirišu krompiri. Ani dršće šiljata brada, i jedna krupna suza, zapala u duboke bore, razliva se po suhom licu. Troje makaze ujedaju gomilu krpa.

– Oooženih jesenas mmmoga Vladimira...

– Zameli se putevi mome Andriji.... Ni traga, ni glasa...

– Aaa lijepa je, oooči na njoj da ooodmoriš...

– Sudbina, moja Ana!... Otišao za svojom sudbinom. Sama sam djecu na put izvela...

– Voda – polako i tvrdo reče Kaja, kao da se sva mudrost i nesreća ovog svijeta slivaju u tu riječ, i ponovo se zatvori u svoju tišinu. Na dnu boce zamućka rakija.

 

One su znale šta za nju znači riječ voda. Lađar joj je muž bio. I sin lađar. A na rijeku se spustila magla. Gusta, siva, neprozirna savska magla. Lađa teretna, puna drva koja su natovarili pod Motajicom, u Kobašu. Na lađi samo njih dvojica, otac i sin. Sve što je Kaja imala. U punom zaletu, drvena lađa je naletjela na podvodno kamenje. I raspala se. Magla je trajala danima. Savom su plivale cjepanice, odva­ljeno kormilo raspukle lađe, i čamac koji su uhvatili drugi lađari. Tražili su ih. Lađari i ribari. Mlinari i lovci. Kad se magla podigla, vidjelo se sve, osim njih. Kasnije, mnogo kasnije, našli su sina, sahranili. Oca nisu nikada.

 

– Lijepa, i zzzla. Ssssedam lica zzza sssedam dana pppromijeni.

– Nek mi svi kažu da ga nema, ja neću! Ima! Ima negdje moga Andrije. Nije pravo da ga nigdje nema.

– Voda...

– A mmmoj Vlado... izzzmeđu dva dooobra... Šššuti... Danju vene. Noću cccvjeta.

– Tri unuka nose njegovo ime... I ovoj kući je ime Andrija, i bunaru pred kućom, i vodi u bunaru, i onim šljivama, i zemlji koja nas hrani... Ima Andrije. Ima! U proljeće izbehara ime Andrijino, pa nam drago što smo živi.

– Gdje ima ljepppote... tttu nema mmmira. Saaad ja to zzznam.

– Vodaaa – razvuče Kaja.

 

Huknu vatra u peći. Gladne makaze jednako grizu plat­no. Debljaju se šarena klupčad. Kad god Mica ispruži tešku nogu, zapucketaju kosti u koljenu. U prozorima se odslikava modrikasta boja zimskog praskozorja.

– Ooomilila mu... dddušu uzela... pppa ne pppušta.

– Ima neko doba, druge moje, ne čulo zlo, kako ga sanjam. Kao, stoji Andrija, isti onakav kakav je otišao, na nekom brijegu, iza leđa mu sunce, i maše mi onom svojom jakom rukom. Zove me da se njemu na brijeg popnem. I ja krenem, ali svaki put, prije nego što stignem do njega, probudim se, sva u ledenom znoju. Dok idem uz brdo, prema mome Andriji, djeca se skupe iza mene, pa me očima drže, ne daju mi da idem. Vuku djeca sebi, vuče Andrija na brijeg. I žao mi kad se probudim.

– Aaa... ja joj sssmetam...

– Voda – i opet se nad Kajom sklopi tišina. Kukuriknu pijetao. U okviru prozora jutarnje bljedilo.

 

Sviće. Iz susjedstva odgovoriše pijetli. Budi se svijet.

– Teeeška je ljepppota...

– I svaki put sam mu, u snu, sve bliže...

 

Mica ustade, škripnuše kosti, ugasi golu sijalicu, i na vruću peć stavi lončić vode za prvu jutarnju kafu. Troje makaze, koje su svu noć putovale, miruju na starim krpama. Šuti noć namotana u šarena klupka.

 

LICE S PROZORA

 

Mart je. Bolesno i modro vrijeme. Kašljucaju starci. Proljeće se sporo i mučno izvlači ispod prljavih krpa snijega. Zimske igre su završene, a proljećne se ne mogu započeti. Po praznim klupama u parku vuče se dosada. Jedno dijete pade, i svojom mliječnobijelom bundicom, kao upijačem, posuši tamnu lokvicu na izlokanom asfaltu. Njegova majka, sa krikom kakav čine ptice kad im se ptiče nađe u opasnosti, doskoči, podiže ga, sa bundicom krenu i lokvica, onda ga poče ljubiti u rumene obraščiće. Dječačić zaguguta...

 

Skitam. Iziđoh da mi se nešto dogodi. Možda susret, pogled... Po ulici se razvuklo dugo poslijepodne. Zrak je pun vlage. Koraci spori. Besciljni. Iz izloga zuri u mene krupnooka plastična lutka. Pozdravih je smiješkom. Ali, njen ukočeni pogled već je mirovao na tuđem ramenu. Umalo ne udarih u golo stablo lipe. Osjetih miris kore. Zastadoh. Krenuh po­gledom uz potamnjelo drvo. Između vitkih grana, iz upadlji­vo čistog stakla velikog trokrilnog prozora i razvučenih zavjesa, ugledah lice nalik lutki iz izloga. Krupne plave oči, kosa svijetla, obrazi bijeli... Sve je to bilo živo, naglašeno živo, samo je pretjerana bjelina lica bila neprirodna.

 

Odmakoh se od lipe. Sa velikog prozora na prvom spratu sive starinske zgra­de, kao suncokret, prati me lice djevojčice. Pogledam okolo. Moje zadržavanje pod prozorom nije izazvalo pažnju pro­laznika. Podigoh glavu prema prozoru. Gledamo se. Nešto se čudno događa. Ona ne sklanja pogled. Što da radim? Te oči me vežu. Poletjeću gore i nestati u njihovom plavetnilu. Smanjujem se. Ne znam što ću s rukama.... Međutim, ubrzo saznadoh što ću sa nogama, jer se na prozoru, desno od djevojčice, pojavi lijepa, ali ozbiljna žena, te šmugnuh za prvi ugao zgrade znajući da ću već sutra biti pod prozorom, gurati se s lipom da bih zauzeo što pogodnije mjesto.

 

Da bih ostao sam, zavarao sam drugove iz ulice, i evo me opet pod velikim čistim prozorom. Ona čita. Plava kosa joj raščešljana po sredini tjemena. U kosu joj upletena tamnomodra mašna. Učini mi se, to je krupan leptir, sad će odletjeti. Valjda je osjetila da je posmatram, podiže glavu. Bljesnu lice u okviru prozora, zatalasa se nemirna kosa. Primače se prozoru isturajući ramena na­prijed, čineći kratke trzaje kao da vuče stolicu za sobom. Kad je licem skoro dotakla staklo, usne joj se oblikovaše u ružu, i ona huknu. Nekoliko puta. Staklo se zamagli. Tankim prstićem na zatamnjenom staklu nacrta veliko N. Pođoh za prstom. Sričem: N a d a... Sa posljednjim slovom postade mi bliža. Krenula je prema meni. Dala mi je svoje ime. Šapućem ga. Usne mi imaju oblik njenog imena. I ja počeh, širokim potezima po zraku pisati: Vinko... Usredsređeno je gleda­la moju ruku, na slovo o. Nada se nasmiješi. Osmjelih se, napravih još jedan znak rukom. Ona se zbuni. Misleći da nije razumjela znak, već sasvim ohrabren, ponovih ga. Moja ruka ju je zvala da iziđe. Tu pred zgradu. Samo časak. Ali, ona se rastuži, i jasno vidjeh, dvije krupne suze klize niz lijepe obraze. Objema rukama navuče tešku zavjesu. Sakri se.

 

Ne razumijem. Čime sam je povrijedio? Da nisam prenaglio pozivom da iziđe? Ništa ružno nisam mislio. Stvarno, ništa ružno... Lutka iz izloga blizu Nadinog prozora smije mi se ukočenim osmijehom, kao da se ruga... Ponovo pod prozorom. Sipi sitna kišica. Podupirem lipu. Ona se ne ljuti. Kao sestra, iznad moje nemirne glave drži svoju najdeblju granu. Čuva me. A na prozoru nema nikog. Beskrajno dugih dvadesetak minuta u okviru prozora slika se ne mijenja. Šute zavjese. Navučene. Ni da se zanjišu... Zvjeram okolo. Odšetam, kao, prolazim ovuda slu­čajno. Vraćam se. Gledam. I vidim: ruka mi daje znak da dođem. Lijepa odnjegovana ruka ukrašena prstenjem i narukvicom. Kako ću? Pokret ruke prati širok ženski osmi­jeh. Njena majka.

 

Krećem. Hrabrim se. Smišljam šta ću reći, a da ne ispadnem nekakav. Reći ću... već sam na stubištu. Uzvlači me moja želja da čujem Nadin glas.

– Dođi, slobodno. Ti si Nadin drug – zvučnim i punim glasom pozva me njena majka. Stajala je ispred vrata njiho­vog stana.

 

Pozdravljam, ko zna kako. Ulazim. Preparirani orao, u predsoblju, raširi nada mnom ogrom­na krila, a veliko ogledalo mi reče da skinem s lica izraz djeteta uhvaćenog na kažnjivom djelu. Žena, još joj ne znam ime, otvori jedna vrata, i cijela soba se ispuni Nadinim licem. Nešto reče ona, nešto spetljah ja, ostadosmo sami, i ponovo mi se javi slika suncokreta sa tamnomodrim leptirom. Nada se držala očima za moje oči, i dok me tako gledala, ni u šta drago nisam mogao pogledati. Kad mi pogled krene naniže, ona ga vrati na visinu svojih očiju. Ipak, vidjeh, Nada sjedi u invalidskim kolicima... Već je lipanj. Prozor je stalno otvoren. Miriše rascvjetala lipa. Sjedim s Nadom kraj prozora. Sređujemo njenu zbirku lutaka. Donosim joj knjige, i cijele grane proljeća. Čitamo. U njenoj sobi miriše cijela šuma. Nada ponekad zajeca. Zadrhtim i ja s njom. Onda se oboje smijemo. Grlato. I lutke se s nama smiju, i knjige plješću koricama... Miriše lipa pod prozorom.

 

KUĆA U ČAMCU

 

Miriše proljeće nad razlivenom Savom. U vodu su za­gazile i razbeharale šljive. Čudna slika pod plodnim aprilskim suncem. U vodi je i dio glavne ceste. Ritovi, njive sa pšenicom, voćnjaci, naši skriveni putevi kroz neprohodne vrbake. Sve je pod vodom. Naš čamčić upravo plovi preko igrališta. Dženis ga potiskuje zamasima lakog vesla. U poplavljenim njivama voda je mirna. Tamnozelena na travna­tim poljanama, a na oranicama ima boju zemlje. Dženis u čamac ubacuje sve što misli da će mu trebati. Ili ono što će nekog obradovati. Plastične lutke. Letvice. Kutije različitih oblika i veličina. Lijepe daščice. Nađe se tu i poneka cjepa­nica. I cijela stolica. Sava diže i nosi sve što može plivati, i ne pita šta je i čije je.

 

– Gdje ćeš staviti baba-Neru ako natrpaš pun čamac drangulija? – upitah ga radosno. Jer, bili smo dio nestvarne slike sačinjene od vode, zemlje i sunca.

– Baba nije teška – odgovori Dženis loveći veslom neobičnu limenu kutiju.

 

Sinoć je Sava naglo nadošla. Dženisov otac je dežurao sa ostalim ljudima. Nije mogao nagovoriti svoju majku, Dženisovu babu Neru, da napusti svoju staru kuću okruženu vodom. Njena okućnica postala je malo ostrvo. Voćke oko kuće već su do koljena u mutnoj Savi. Iz nakrivljenog odžaka, s kapom koju čini rodino gnijezdo, izvija se i odmah ka vodi pada plavičast vrbov dim. Otvoren je i prozor, okrenut suncu, i u okviru se vide bijeli jastuci. Baba prozračuje svoju posteljinu. Ugledasmo je. Povijena, ali oštra u pokretima, svojim dvjema ovcama nudi nešto u velikoj kanti.

 

Prije Dženisovog oca, krenusmo da babu prevezemo do njihove kuće. Približavamo se. U dvorište uplovismo čamcem. Dženis bira mjesto na kom će se najviše približiti kući. Baba se pretvara kao da nas nije primijetila. Kao da se ne raduje našem dolasku? A veliki pas, sav rundav i star, laje ozbiljno, domaćinski. Dženis iskoči iz čamca, navuče ga na iznenađenu travu, okrenu se baki, pa će s primjetnim ponosom:

– Kako si, bako? Mi došli!

 

Iz blata se izvukoše muške gumene čizme na bakinim nogama, kanta pade pred ovce, a suha usta zašuštaše:

– Gdje ti je otac?

– Radi.

– Hm... Radi!

 

Baka pogleda u ruševnu kuću. Podiže oči prema odžaku. Na njemu je stajala roda sa grančicom u dugom kljunu.

– Pa, hoćemo li? – oprezno će Dženis.

– A kuća! – Nera će oštrije.

– Neće kući ništa biti. Vratićemo te čim se voda po­vuče.

 

Baka šuti. Okreće se ovcama. Nešto traži.

– Prvo ovce! – zapovjedi nam.

– Bako, mi ćemo dolaziti hraniti ovce! – buni se Dženis.

– Rekla sam: prvo ovce! Ni rat mene od njih nije odvojio, neće ni voda.

 

Ne znaš ti, sinko, šta je ovca.Nema druge. Moramo voziti i ovce.

– Da im vežemo noge? – umiješah se i ja.

– Tebi ću ja jezik zavezati! – odbrusi Nera.

 

Valjda su i ovce shvatile da se ne vrijedi opirati, pa su sasvim poslušno ušle u čamac. Mi smo im samo malo pomogli jednim štapom, kad baka nije gledala. Kad ovce legoše među Dženisove naplavine u čamcu, on zadovoljno viknu:

– Hajdemo sada, bako! Žurio je, da iznenadi oca.

– Sad uvedi Kasana – baka će mirno.

– Ne može pas sa ovcama. Neka on čuva kuću. Donosićemo mu hranu – buni se Dženis, ali uzalud.

 

Uvedosmo psa u čamac. Ovce ga se nisu nimalo plašile. I pas ih je gledao sasvim prijateljski.

– Hoćemo li sada krenuti? – ponada se Dženis.

– Nećemo. Nađi mačka.

– Mačka? Misliš li da Kasan nema ništa reći mačku – zavapi Dženis.

– Nema.

 

Rastrčasmo se po ostrvcetu. Nema ga u kući, nema u šupi, u staji, na tavanu, pod krevetom... Baka se nasmija kad ga nađosmo u čamcu. Ležao je pored Kasana. Grijao se njegovom olinjalom bundom. Dženis gleda Neru i ne smije ništa reći. Čuje se duboko nadiranje vode. Iz potopljenog vrbaka oglase se vrbe.

– Kokoši – reče baka tiho, a lice joj se rascvate na suncu – povežite im noge.

 

Na jednoj šljivi nađosmo komad kanapa i povezasmo noge kokošima. Čamac je već bio pun. Dženis izbaci neko­liko daščica i kutija. Nikada se u ovom čamcu nije našao čudniji teret. I začudo, ne bune se ni ovce, ni kokoši, ni pas, ni mačak, iako im je već tijesno. Šta će biti kada u čamac uđemo još nas troje?

– Pričekajte – baka će odlučno, i ode u kuću. Dženis nemoćno širi ruke:

– Šta li će joj sad pasti na pamet?

 

Nismo dugo čekali. Jedva da smo pogledali oko sebe. Voda. Oko nas moćna tamna voda. Učini mi se da je i Nerino ostrvce krenulo niz Savu. Plovi cijela kuća, i mi s njom.

– Ovamo! – viknu baba.

 

Utrčasmo u kuću. Šta li to baba želi ponijeti? Pored neravnog zida stajala je golema škrinja od drveta. Lijep predmet. Oblik škrinje umanjivao je njenu veličinu. Izrezbarena je. Ubrzo saznadosmo da je i teška. Krupne ruže i loze obavijale su bakinu škrinju. Mirisala je na dunje. Baka je pazila da škrinju ne oštetimo. Kad je nježno naslonismo na vrh čamca, Dženis jeknu:

– Bako, neće moći! Potopićemo se!

– Hoće, hoće – Nera će mirno.

 

Nekako namjestismo škrinju na sredini čamčića. Pod nju podbacismo stare vreće. Na lijepi poklopac odmah se popeše pas i mačka. Ovce su se mirno pribijale jedna uz drugu. Voda je utišala i kokoši. Ali, čamčić je već svom težinom ležao na zemlji i teško će se moći pokrenuti. Dok smo pokušavali da ga pomjerimo, baka je ponovo otišla u kuću. Neće, valjda, još nešto nositi? Upinjemo se. Uzalud. Čamac se ne miče. Moramo nešto izbaciti da ga olakšamo.

– Djeco! – zove nas.

 

Dženis poblijedi. Znao je dobro svoju baku. Kad ona što zakači, to se i otkida. Ako je naumila da ponese cijelu kuću, ona će je i ponijeti.

– Ja ne smijem. Idi vidi šta je – Dženis će obeshrabren.

 

Sanduk. Ogroman sanduk. Pun posteljine i posuđa i stvari koje samo Neri nešto znače. Pored sanduka stoji Nera i suhim ručicama stišće neobičnu kutiju okovanu srebrom. U vratima se ukaza iznenađena Dženisova glava. Pogled mu skače sa sanduka na kutiju.

– Nismo uspjeli. On je tu – Dženis će glasom u kom se moglo razabrati i olakšanje.

– Ko je tu?

– Otac.

 

Istrčasmo u dvorište koje se očito smanjivalo. Sa svih strana, kao okrugli kolač, nagrizala ga Sava. Sa istočne strane kući se približavao Dženisov otac. Snažnim zamasima vesla vozio je njihov veliki čamac. Kad ugleda Dženisov pretovareni čamčić, poče se smijati. Pored nas se nađe i Nera. Oči su joj pjevale. Blago, ali pobjednički, naredi nam:

– Iznesite sanduk.

 

Izbeharale šljive su sve dublje gazile u vodu. Kuća i baka dugo su se opraštale.

 

VESLO

 

Na talasićima se prelamaju svjetlosne trake majskog sunca. Sava se vratila u svoje pjeskovito korito. Vrbak je buknuo. Svijetli se vedrozelena boja lišća. Šûme sokovi u mladim stablima. Raskriljuje se, raspjevava, cio vidik. Bro­dovi sijeku maticu rijeke, bruje snažne mašine, pjene se vrhovi teretnih šlepova. Mogli bismo naš čamac vezati za posljednji šlep, odvesti se uz vodu koliko želimo, pa se odozgo spustiti, polako, mirno, mijenjajući vidik pred očima, do naše obale. Kažem, mogli bismo, ali nemamo vesla. Ostavio sam ga sinoć u čamcu, i sad ga nema. Bilo je to lijepo veslo. Lako. Jasenovo. Izradio ga stolar Emin. Obojio plavom bojom.

 

Ribari su izvukli čamce na šljunkoviti sprud. Čiste ih. Krpe. Limenim trakama zatvaraju raspukline. Miriše vreo katran. Čamci se njime premazuju. Ribari galame. Pričaju svoje ribarske priče pune velikih neulovljenih riba. Oko njih se vrzma Vedan zvani Tica. Taj dječak zaista ima na licu nešto ptičije. I to ne pitominu i raskoš ptice pjevačice, već nešto grabljivo.

– Tica! – zovnu ga Dženis u naš čamac bez vesla.

– Šta hoćeš? – Tica će nepovjerljivo.

– Da te nešto pitam.

 

Tica ide prema nama. Ne žuri. Takav korak imaju lisice dok se približavaju plijenu. U svakom trenutku spremne su odskočiti nazad, ili ustranu. Izbjeći iznenadni napad. A baš takav prepad spremao je Dženis.

– Šta je? – upita Tica oprezno.

– Da nam posudiš jedno veslo. Može i dva. Hune je svoje veslo sinoć ostavio u čamcu, i sad ga nema. Dženis govori sporo, gledajući Ticu pravo u oči.

– Nemam vesla. Dao sam ga Luki. Otišao u Brod.

– Onda ništa – Dženis će kao nezainteresovano.

– Poigraj se s nama. Hune misli da ti ne bi izdržao...

– Šta ja ne bih izdržao?! – junači se Tica.

 

Ništa ne razumijem. Dženis otpočinje neku svoju igru.

– Hune i ja smo se kladili da ti ne bi mogao šutjeti ni pet minuta – Dženis će lukavo.

– Zašto da šutim pet minuta?

– U tome i jest stvar. Jednostavno, da šutiš! Dženis oko njega plete svoju mrežu. Nije mi jasno šta hoće. Ne miješam se, da šta ne pokvarim.

– Dobijaš ovu novu čakiju.

 

Dženis mu ispred nosa maše novom ribarskom čakijom. Izaziva ga. Na nešto navodi.

– U šta se vi kladite?

– To za tebe nije važno.

– Samo da šutim? – Tica će glasnije.

– Da šutiš – Dženis odgovara mimo.

– A vi ćete pričati?

– Hoćemo.

– Nećete me zasmijavati?

– Ne.

– Nek Hune donese sat.

 

Donesoh sat od jednog ribara.

– Stavi škljocu ovdje da je gledam!

 

Na dasci, pored sata, nađe se Dženisova ribarska škljoca sa drškom okovanom sedefom.

– Spreman?

– Jesam.

– Sad!

 

I nastade tišina. Talasići ližu stranice čamca. Tica izbečio oči. Stišće usne. Gleda sat, i čakiju. I ja sam tih. Ne znam šta se događa. Dženis, pretvarajući se da mu je dosadno, gleda tamo preko rijeke u ušorene slavonske kuće. Na Ticinom licu sve je više čuđenja. Ni on ne zna u šta je upao, kakvu igru igra, ali, lice mu se opušta dok gleda u novu čakiju. Još malo, pa će biti njegova. Onda Dženis progovori obraćajući se meni:

– Hune, otiđi do Ticine kuće. U ovo doba njegov otac obično spava na sećiji u kuhinji. Probudi ga. Polako. Nemoj čovjeka da prepadneš...

 

Ticine oči sve više krupnjaju. Grize svoju donju usnu. Samo što ne progovori. Počeo sam razumijevati Dženisovu igru. Pošto je napravio pauzu da Ticu smori, on nastavi:

– Sinoć se njegov otac napio. Možda je zle volje. Budi pažljiv. Zamoli ga da ti da plavo veslo od jasenovine. Sinoć ga je Tica donio. Možda je u šupi...

– Ne!... Prebiće me! – prasnu Tica. Dženis se nasmija. Čakiju stavi u džep, a sat prinese Tici pod nos.

– Šteta. Ostalo ti je manje od minute. Mislio sam da si tvrđi.... Hoćeš li sam donijeti veslo, ili više voliš da nas dvojica pođemo s tobom?

– Sam ću – procijedi Tica.

– Požuri.

 

Tica ode uz obalu. Okreće se i gleda nas. Kao da ne može vjerovati šta se s njim dogodilo. Ode čakija. Ode veslo. Izbruka se.

– Kako si znao? – pitam Dženisa sa zbunjenošću i oduševljenjem.

 

I sam se čudeći neobičnoj igri, on odgovori:

– Nisam znao.

 

Talasi snažnije zapljusnuše naš čamac. Opet će s njima igrati plavo veslo.

 

TRI PUTA

 

Svi su već nešto uradili. Nešto veliko. Juče je Grdan preplivao Savu, bez pratnje. Sam. Mihajlo je šlepom, sa svojim stricem, plovio čak do Dunava. Stalno im priča o selima i gradovima koje je vidio na dalekom putu. Irfan je skočio sa najviše skakaonice. Pravo na glavu. I ništa mu nije bilo. Isplivao je. Rifo se, neki dan, popeo na vrh džamijske munare. I nije pao. Kaže da se sa one visine, tamo preko rijeke, vide plavi vrhovi planina, a iza njih, u sivim maglama, širi se daleki svijet. Opet će se popeti. I gledati. A on, Eso Kos, devetogodišnji dječak, ništa nije uradio čime bi se mogao pohvaliti kad se predveče sastanu pod velikim topolama na obali Save.

 

Četvrtak. Pijačni dan u Derventi. Jutro čisto kao malo dijete dok spava. Prema gradu kreću se cijele kolone seljanki u bijelim narodnim nošnjama. Zveckaju zvončići na konj­skim grivama. Skiče prasići u zapregama. Na glavama žena iz Slavonije njišu se pune pletene korpe. Pomiješan sa nepoznatim ljudima, konjima, zapregama i kamionima, ovcama i mekim jutrom, ide i Eso Kos. Preko leđa prebacio đačku torbu. U njoj ima hljeba, mesa, sira, i dvije rumene jabuke. Jutros su prema gradu otišle njegova majka i tetka. Rekle su mu da čuva kuću, da nahrani psa i kokoši. Krenuo je i on s namjerom da što dalje stigne, da vidi svijeta. Na stolu u njihovoj kući leži presavijen papir, list istrgnut iz njegove sveske, i na njemu piše: - Ne brinite se. Ja ću se vratiti.

 

Ide Eso Kos. Već je na vrhu uzvišice s koje puca širok vidik. Vrh fabričkog dimnjaka izranja iz doline. U strani, po blagim padinama brežuljaka, svijetle se kuće. Sunce se lomi na staklima. Primiče se gradu. Rijeka, mnogo manja od njihove Save, teče ravnicom i dijeli grad na dva nejednaka dijela. Njena voda jednom će biti Sava. Susreće sve više nepoznatih ljudi. Stranac dugih svijetlih brkova pogleda ga pitomo i začuđeno. Kud je krenuo ovaj dječak s đačkom torbom na leđima, i dokle će stići? A čarobne slike daljina smjenjuju se pred Esinim očima, san ga vuče naprijed, u nove vidike, pred lica nepoznatih ljudi i krajeva.

 

Miriše grad. Huči. Vika i žurba. Niko ne ide polako. Osim staraca, i Ese. Na sajmištu, prije mosta, uz lijevu obalu rijeke, neobično šarenilo. Konji, volovi, krave, telad, sve vezano za željezne stupove i grede. Na uzdignutim drvenim postoljima prodaje se odjeća, obuća, drangulije i užad, alat i pletene čarape. Ima svačega. I svakakvih ljudi. Jedan čiča, velik kao brijeg, ogromnog stomaka, sitnom i mršavom seljaku daje novčanice, ovaj ih prebrojava, zagleda kao da im ne vjeruje, trpa u njedra, pod prljavu košulju, a onda daje uzicu u šake ogromnom čovjeku. Eso ide pogledom uz uzicu i dolazi do lijepe konjske glave. Konj rže kao da zna šta se događa. Neće da se rastane sa ovim mršavim čovjekom.

 

Krenu dalje. Da nađe izlaz iz grada. Prelazi most. Rijeka teče. Plitka je i brza. I nijednog čamca na njoj nema. Esogleda po licima koja mu dolaze u susret. Traži ono koje smije upitati gdje se izlazi iz grada. Mora dalje. Ni noge ga još ne bole, a oči se nisu zasitile.

– Bako, gdje se odavde izlazi! – obrati se jednoj starici.

– A gdje ti ideš, sinko?

– Idem daleko!

– Daleko se može na sve četiri strane.

– Četiri puta?! – začudi se Eso.

– Četiri – potvrdi starica.

– A kojim se putem može stići najdalje?

– Eh, kojim.... Pravim. Pravim se putem može stići najdalje.

 

Jedan je put znao. Onaj kojim je došao. Pođe da pogleda tri nepoznata puta. Probaće jedan, onaj pravi, i njime će krenuti dalje. Prije toga, odluči iznenada, da pored mosta siđe na rijeku, pojede nešto od onoga što ima u torbi, da se napije vode sa česme iz koje je neprestano tekla voda. Bistra. Hladna. Zvala ga. Prvi put koji je vodio iz grada bio je sasvim blizu onog kojim je došao. I zato nije njime krenuo. A bio je i previše ravan. Sasvim ravan, prav, i vruć. Asfalt se razmekšavao i sijao na suncu. Mnogo je kamiona tutnjalo njime. Desno od toga puta nizale su se zgrade kasarne. Eso se vrati na most.

 

Drugi put je krivudao kroz grad. I na njemu je izgubio najviše vremena. Mamile su ga slastičarne. Mirisali kolači. A on novca nema. Ni paricu. Stajao je pred izlozima. Gledao neobične i skupe predmete. Naročito su ga privlačili izlozi sa ribarskim priborom. Maštao je o velikim somovima i štukama posmatrajući lijepe štapove sa namotanim "silkom" na metalnom koturu. Tu su i varalice, neobični mamci. Plastične ribice izgledaju kao žive. Teško se otkidao od tih izloga. Lopte, kopačke, dresovi, mreže, hlače sa mnogo džepova, knjige pune čuda, sjajnih korica, kožne đačke torbe... Prema ovim u izlogu njegova torba liči na zgužvanu krpu. Izvuče se iz ulice, teško i sporo, i nađe se na otvorenom putu S lijeve strane tog puta je velika bolnica. Od nje dopiru bolesni mirisi. A s desne strane je groblje. Vrati se. Da pogleda i treći put.

 

Treći put stere se pored velike fabrike. Stabla topola u pravilnom rastojanju čine hlad duž cijelog puta. Ovo je najlakši put. A on hoće onaj kojim se stiže najdalje. Vrati se na sajmište. Već je opustjelo. Smanjile su se i gomile lubenica. Kako brzo prođe dan. A on još nije izabrao put. Privuče ga zelen zaravanak uz rijeku. Tu će se odmoriti, razmisliti, a onda će krenuti dalje. Da se nagleda svijeta. Isprazni torbu. Slatko pojede preostalu hranu. Mogao bi se malo i okupati. Oznojen je, umoran. I noge ga bole. Spusti se do vode. Svuče odjeću. Zagazi u vodu. Plitka i topla. Nije kao Sava, ali odmara. Niže njega kupaju se neki dječaci. Rado bi se s njima upoznao, ali ne zna kako.

 

Vrati se do torbe. Obuče se. Opruži po travi. Svijet mu se magli pred očima. Zaspaće. Ispod teških očnih kapaka vidio je tri puta. Jedan od njih mora izabrati. Onim četvrtim, jednom će se vratiti. To je put za vraćanje. Kroz san čuo je glasove. Dolazili su iz daljine. Njega su zvali ti poznati glasovi, puni brige, i iznenađenja. Bio je to glas njegove majke, i tetke. A on je putovao preko rijeka i planina. Gledao čudne ljude i predjele. Plovio je bijelim brodom po najplavljem moru iz kog izrastaju kamena stabla. Čudno. I ribe imaju krila, i lete iznad vode. Probudio se u svom krevetu. Sunce je već odskočilo. U sobi je puno svjetla. Prozor je otvoren. Njiše se bijela zavjesa.

 

Glava mu je bistra, ali kako? Nešto se tu ne slaže. Svašta je sanjao. Potraži svoju torbu. Tu je. Sjeti se poruke na stolu. Jurnu u drugu sobu. Tu je i papir. Ni pomjerio se nije. Brzo ga strpa u džep. Iz dvorišta dođe majčin glas:

– Jesi li se probudio, Eso?

– Jesam, mama!

– Sanjao si nešto lijepo? – mati je već govorila s vrata.

– Da. Mnogo lijepo.

 

I to bi sve. Mati ne reče ništa više. Eso uze torbu. Otvori je. Na dnu su mrve. Ponovo vidje tri puta. I nasmiješi se. Jednom, tačno će znati koji je pravi. I njime će krenuti. Daleko.

 

RIBNJAK

 

Bilo je to prošlog ljeta. Dva dječaka, Edo i Mašo, bili su susjedi, i u igri prijatelji. Edo je povisok, jake građe, nikad do kraja otvoren. Od oca trgovca naslijedio je strast za trgovinu. Prodavao je sve što se u našim prilikama moglo prodati. Sličice, igračke, jeftine romane, kutijice, nožiće, olovke... Ni iz jednog posla, ni iz igre, nije izlazio oštećen. U svakoj razmjeni, i prodaji, neo­bično je uživao. Najobičniju stvarčicu, bez namjene i bez ljepote, znao je tako nahvaliti i precijeniti da su se lakovjerni otimali za nju. U takvim prilikama držao se kao da ti čini golemu uslugu dok za bezvrijednu stvar prima pretjeranu cijenu. A Mašo? Mršav i bolešljiv. Bez oca. Uvijek se osjećao zbog nečega krivim. Mogli smo ga bez velikog truda ubijediti da je on kriv što danas pada kiša, što je Sava poplavila ritove prije vremena... Rastuživalo je to lice vječ­nog krivca.

 

Nagovori Edo krhkog Mašu da zajednički naprave dobar posao. Okretan i preduzimljiv, lukavo škiljeći, gledao je Mašu:

– Moći ćeš sebi kupiti knjige. I na vašaru ćeš se provesti kao niko tvoj.

– Šta ćemo raditi?

– Skoro ništa. Treba se samo sjetiti – reče Edo kucka­jući se prstom po čelu.

– Kako? – pita Mašo već preplašen od iznenadne sreće. Edo šuti. Gleda ga. Pravi se važan.

– Otvorićemo ribnjak – reče polako, uživajući u svom glasu.

– Ribnjak?

– Da. Ribnjak.

– Kako? Gdje?

– Pođi sa mnom. Pokazaću ti.

 

Brzo skrenuše sa glavne ceste. Udariše utrtim kolskim puteni prema potoku koji se uliva u Savu. Potok je zarastao u stare vrbe, trnje i ostruge. Kad dođoše do prvog izvora, prođoše kroz stari voćnjak, pa se uputiše prema napuštenoj kući. Naprijed ide Edo dugačkim sigurnim koracima, za njim poskakuje Mašo, zadihan i uzbuđen.

– Ovdje, – pokaza Edo staro, napušteno pojilište.

 

Jedva se probiše do velike jaruge. To je živa voda, sa izvorom koji ne presušuje ni za vrijeme najvećih vrućina, ali zapuštena. I kuća je takva, nagnuta jednospratnica od cigle, i velika drvena šupa, i voćke oko kuće. Sve nagnuto, bez ljudske ruke. Stakla na prozorima su polupana, a krov pro­valjen.

– Ni ove godine ovdje se niko neće pojaviti. Njih više nema, a sin živi u Kanadi – reče Edo zadovoljno.

– Moramo očistiti pojilište. Plitko je – reče Maso kao da se izvinjava što je pojilište plitko.

– To ćeš ti učiniti, a ja ću nabaviti mlade šarane.

– Ako me neko vidi?

– Reci da tražiš rovce. Snađi se.

– Ko će ti dati mlade šarane?

– To je moja briga. Ti samo očisti jarugu. Iskopaj što dublju, i šira. Donijeću mnogo šarana. Priznaj, ideja je dobra. Tu će rasti, debljati se, krupnjati, onda ćemo ih zajedno povaditi i prodati gostioničaru Fiki. Ne mogu nam pobjeći, ne treba ih čuvati, a niko se neće sjetiti da tu ima riba, i to mnogo. Ti ćeš im ponekad donijetu šaku pšenice i kukuruza. Dogovoreno?

– Dogovoreno – potvrdi Mašo.

– Onda, sutra počni kopati, a ja ću, kad ti završiš, donijeti ribice.

 

Vratiše se. Mašo je danima uređivao budući ribnjak. Lopatu je skrivao u visokoj travuljini. Bježao je u napuštenu kuću kad se pojavi slučajni prolaznik, ili nijemi Matan, vječna skitni­ca. Edo je donio mlade šarane, i nikad se više nije pojavio. Bavio se drugim poslovima, i igrama. Znao je da se Mašo ne odvaja od njihovog ribnjaka. Sjedi Masšo kraj vode, sam, širok vidik puca od na­puštene kuće. Sanja. Množe se želje. Kako će se mati obra­dovati kad joj pokaže knjige za novi razred. A tek sestra! Ako dobiju dovoljno novca (pri toj misli dječak ustaje, prilazi vodi, da mu je vidjeti kolike su ribe, jesu li porasle?), kupiće sestri bijeli šal. Lanjske zime je željela bijeli šal. Ali, tek je kraj maja. Ima još mnogo dana do vađenja ribe. Kako sporo teče vrijeme. Sporije od Save, po kojoj, eno, plove lađe i čamci, i djeca se već kupaju, od jutra do mraka. I niko se ne pita gdje je on.

 

Kad god je mogao, iskradao se iz kuće, donosio ribama komade kruha. Bacao je u vodu grumenčić za grumenčićem, i lica puna nade gledao kako već porasli šarani izranjaju na površinu i otimaju se za hljeb. U vodi je vidio plavi odraz neba. Jedan bijeli oblačić je ličio na mlado slonče. Takvih će biti na vašaru. A preko svega, kao tanka zastava, lepršao je sestrin šal, bijel, lak i topao.

 

Jednom, dok je sam obilazio ribnjak, znatiželja ga po­vuče prema napuštenoj kući. Bi li? Smije li? Priđe raspuklim vratima. Otvorena su. Vjetar ih godinama otvara i zatvara. Sa niskih tavanica visi paučina. Po podu tragovi ptičijih pera. Sove. I sad su tu. Skrivaju se. Možda u tami odžaka. Iz razobličenog predsoblja drvene stepenice vode na sprat. Miriše na samoću i tugu. Pamti Kovačeve, naročito sijedu ženu s preslicom u rukama. Kao da je živjela samo u toj slici. Ruke srasle s preslicom. Krenu uz stepenice. Škripe. Jedna daska je trula. Na tom mjestu prokišnjava. Pogleda gore. Kroz strop i krov vidi se komadić neba u obliku lista topole. Rêže daske pod bosim nogama kao da grde uljeza. Vrata na gornjim sobama nema. Neko poskidao i odnio. Komadi starog kreča pali su po drvenom krevetu bez posteljine. Pomjeri se krilo jednog prozora. Ne, sve miruje, samo se nevidljivo stropoštava prema zemlji. Priđe prozoru. Uplašen od onoga što je vidio kod ribnjaka povuče se dublje u sobu. Srce lupa. Trese se stara kuća. Vrati se prozoru. Virnu. On je. Edo. Voda mu iznad koljena. U rukama naročita mreža za hvatanje riba. Možda neće. Hoće. Mreža je u vodi. Traži ih. Podiže mrežu. U pripremljenoj vreći nađe se nekoliko šarana. Još dva puta Edo zahvati mrežom. Onda, sakri mre­žu, vrati se po vreću, baci je na leđa i krenu u pravcu Save. Mašo vidje kako njegovi snovi pucaju i ruše se kao ova napuštena kuća.

 

Istrča napolje. Nešto se u njemu pokrenulo. Prvi put ne osjeća se krivim. Sve je vidio. Pratiće ga.

Iste večeri i Mašo je, poslije silne borbe sa svojim stidom, otišao gostioničaru Fiki. Fiko je nekad drugovao s njegovim ocem. Neće ga odbiti.

– Čika Fiko – drhtao je i blijedio Maso – da li vam je danas Edo prodao šarane?

– Jest, sine, jest! A što pitaš?

– To su i moji šarani...

– I tvoji. Ne razumijem... Sve ti meni polako ispričaj.

 

Uz grcanje, crvenjenje, ali s nadom da će spasiti svoj san, Mašo ispriča debeljuškastom Fiki sve od početka do kraja, i ovako završi:

– Nemojte mu davati pare, nego mu kažite da će sav novac dobiti pred vašar. Onda pozovite i mene, i njega, i moj dio mi dajte pred njim. Hoću da mu tada vidim lice.

– Vidi ti njega – nasmija se gostioničar – isti otac. E, da znaš, spremićemo mu pravo iznenađenje. Ne brini, i pazi na majku.

 

Mašo se umiri. Odlazio je na rijeku, kupao se s vršnja­cima, radovao se svakom danu, popravljao očev stari čamac, i samo majka na njemu primijeti promjenu. Kratak smiješak u uglu njenih usana, i ništa više. Šutjela je. Događalo se da Mašo, iz daljine, primijeti Edu sa vre­ćom na leđima. Sklanjao mu se s puta. Da se ne sretnu. U igri, Edo je znao iznenada se približiti Maši, i smiješeći se upitati:

– Kako naš ribnjak? Još malo, pa ćemo vaditi ribu. Samo, nikom ni riječi.

 

I jednog jutra majka mu reče:

– Mašo, nešto te zove gostioničar Fiko. Kaže da dođeš večeras. Mašo se okrenu na drugu stranu da mu mati ne vidi lice. Ako ga vidi, sve će pročitati. Dječak otrča na rijeku. Sjede na čamac i zagleda se u vodu. Vidio je svoje, i Edine šarane. I opet se bijeli šal razvi po nebu, i razlista se nova, čudesna knjiga.

 

Sporo prolaze sati. Vuče se dugi dan. Ne zna kud bi, i šta bi sa sobom. Glavnom cestom začu se jeka. Trube kola hitne pomoći. Na bijelim kolima sjaji se crveni krst. Kola se zaustaviše pred Edinom kućom. Eno, vode Edu prema kolima. Kupe se ljudi. Raspituju. Šta se dogodilo?!

– Mašo, Edu je strašno izujedao bijesan pas! – reče mu sestra.

– Kako? Šta?

– Nosio je punu vreću riba. Pas je išao za njim. Bio je gladan.

 

Kola hitne pomoći opet jeknuše. Izgubiše se na prvom zavoju. Ljudi se počeše razilaziti, a s njima i priča o dječaku, psu, i ribama. Mašo ode na Savu da razgovara sa vodom.

 

SAN OBUĆARA RAMIZA

 

Na klupi pod lipom opet je živnulo. Bardan je bučan. Sa svojim susjedom, obućarom Ramizom, odigrao je partiju domina. I pobijedio. Dva starca, ribar i obućar, gledaju se kao pobjednik i poraženi. Iz kafane "Štuka" dječak im done­se kafe. Po kazni plaća Ramiz. Razmakoše se da naprave mjesta starom bakarnom pladnju.

– Kako tvoja radnja? – upita Bardan.

– Dobro, radi se...

– A cipele? Pet pari cipela?

– Pa...

– Nisi prijavio krađu?

– Nisam.

– Oštećen si.

– Može biti.

– Čudan si. Zar nećeš kazati ni starom Bardanu? Ima tu nešto.

– Ima – potvrdi Ramiz.

 

Bardan čeka da Ramiz progovori, a Ramiz čeka da mu se domine slože. Progovori li, opet će biti naveden na gubitak. Bardan zna da njegov susjed govori kao da ekserčiće zakiva u tvrd đon. Tu ni riječi ne smiju propuštati vodu, i ne smiju se raspasti pri prvom prelaženju kroz posavsko blato.

Ramizu se čini da će izgubiti i ovu partiju, ali ne može uzmaknuti.

– Možda i nisam pokraden.

– Pa gdje su cipele?

– Otišle niz cestu sa drugim cipelama.

– Ne razumijem.

– Ni ja.

 

Ramiz malo pošutje, pa se otvori:

– Bila je noć. Mjesečina. Da igle bereš. Sjedim kraj prozora. Sam. Gluho doba. Ne čuje se ni pas, ni čovjek. Nebo došlo duboko. Miriše tišina. Raskrilim prozor, onaj iznad radnje. Sobu ispuni svježina. Ne spava mi se. Nesanica. A možda i sanjam.

 

Onda sam ih čuo. Dolazile su od čaršije, preko mostića. U njima su morali biti vojnici, cijela kolona vojnika. Huk ravnomjernih koraka se približavao. Škripao je šljunak. Zatutnjale su ispod mojih prozora. Bez vojnika. Prazne. U ko­loni po jedan. Desna. Lijeva. Prolaze prazne vojničke cokule kraj moje obućarske radnje. Otišle su dolje, niz Savu. Na pravilnim razmacima, izvan stroja, išle su oficirske čizme, visoke, oštrog pokreta. Sve prazno. Zanijemio, iza pritvore­nog prozora, ja gledam. Pune mjesečine jedne su hramale, zaostajale, kidale stroj. Primakoše im se one lake, komandirske, nešto im rekoše, pa i one uhvatiše korak. Na kraju kolo­ne bilo je i rasparenih. Išla je lijeva bez desne, desna bez lijeve, napornim zamasima, kao da se vojnici, koje ja ne vidim, naslanjaju na štake. Iza njih su, zatvarajući kolonu, prošle još jedne visoke čizme, nisu im dale da se odmore.

 

I, opet se sve utiša, osim u meni. Dolje, u prizemlju, u mojoj radnji, čujem korake. Uzne­mirile se. Sišle sa polica. Hoće napolje. Pogledam prema tvo­joj kući, komšija si mi, tvoj se prozor ne otvara. Nad cijelim krajem tišina. Ni pas da zalaje, ni pijetao da kukurikne. A gore se smiju zvijezde. Ne znam jesam li budan, ili sanjam. Polako, da ne povrijedim tišinu, opet raskrilim prozor. Mir na krovovima. I Sava šuti. Samo se ja sa sobom razgo­varam, i dozivam se šapatom. Da se ne izgubim.

 

Opet čuh, i vidjeh. Od Pjevalovca prema čaršiji idu dva para gumenih opa­naka. Idu, pa zastanu, a onaj desni par, kad korača, zanosi se i naginje. Smio bih se zakleti da sam ih poznao. Onaj što se u hodu zanosi, i ti znaš ko je, a ovaj od mene, bliže mome prozoru, sigurno je njegov drug Martin. Odoše prema čaršiji, a mene ostaviše da se čudim, i sam računam šta se to događa. Ne potraja dugo, na glavnu cestu, sa Save, pomoli se grupa ribarskih čizama. Do kukova visoke, mokre. Jedne skrenuše u tvoju avliju. To si bio ti. Pomislih, šta će biti ako ja više ne mognem vidjeti ljude, nego samo njihovu obuću. A i to može biti. Priznaj da može. Napregnem se, gledam, ne varam se, u tvoju avliju ulaze prazne čizme, a tebe u njima nema. Htjedoh doći do tvojih vrata, probuditi tebe i Žižu, vidjeti šta je s tobom, ali se ne pomakoh. Noge me ne drže.

 

Samo da svane, mislim. Biće opet ljudi u obući, samo da svane. Od čaršije se opet nešto pomoli. Idu u grupi, ne žure, jedne dobre muške cipele, od prave kože, one teško koračaju kao da čovjek nosi kofer. Uz njega su ženske cipele, oštrih peta i lakšeg koraka. Između njih, između dvojih dječijih cipelica, staračkim korakom idu meke platnene cipele. U njima je morala biti neka starija žena. Cijela porodica. Poku­šavam razabrati ko se to kući vraća, jer mi se činilo tako, da se vraćaju. Ti to, može biti, nisi primijetio, drukčije ide obuća koja se vraća, a na svoj način ona koja odlazi. Ispred njih iz jedne avlije iziđoše stare nanule, stadoše časak s njima, pa presjekoše cestu, odoše u drugo dvorište.

 

Nešto kasnije, pod mojim prozorom, zaustaviše se žen­ske sandale, i nove cipele kakve danas nose mladići. Stoje, pa se pokrenu, nagnu se, ženske sandale oslone se na prste, pa im se težina opet spusti na pete. Jedne uz druge, kao da su ljudi u njima, zagrljeni, odoše prema Savi. Buka u mojoj radnji opet se pojača. Sišao bih da ih smirim, ali ne mogu. Vidim, nikog nema, a vrata se otvaraju, izlaze napolje cipele koje sam popravljao, i odlaze prema kućama svojih vlasnika. I kako da ih pitam jesu li im se cipele vratile. Šta će ljudi misliti o meni. Sutradan, baš one cipele koje sam vidio da odlaze, nisam našao u radnji. Obradovah se kad u obući ugledah ljude. Ne mogu se te ljepote nagledati. Bardan šuti. Gleda u svoje poderane cipele.

– Da odigramo još jednu? – upita Ramiza.

 

Na izlizanoj dasci klupe pod lipom domine opet počeše tražiti svoj par.

 

BANICE

 

Milanu Brujiću

Toplo veče kod moga druga iz zavičaja, arheologa Adema Šančića, završilo se neobičnim darom, koji ću, evo, s vama podijeliti. Otprilike u ono doba kad je vrijeme djeci da spavaju, u neveliku sobu, pretvorenu u kućni muzej i biblio­teku, utrčala je Ademova kćerka Denisa, desetogodišnja djevojčica, sva razigrana kao majski leptir, a leptiri su najnježniji smijeh prirode, uskočila u očevo krilo, čupnula ga za krupan, već posijedio brk, i rekla:

– Došla sam po svoju priču...

 

U tom trenutku otkrio sam da je Adem naučio svoju djevojčicu da svako veče, ili bar kad god može, uzme svoju priču. A to uzimanje i predavanje priče, između oca i kćerke, vršeno je tako prirodno, kao kad pada topla ljetna kiša na cijelu njivu rascvjetalog lana, kiša od koje se dobija nova snaga i svježina.

– Počeli smo pričati priče o zanimanjima – reče Adem kćerki.

– Sinoć su kovali kovači – zacvrkuta Denisa.

– A večeras?

– Večeras... će biti priča o tvom zanimanju – i tanki prstići zamrsiše drugi brk.

– Ja sam po zanimanju tvoj tata – našali se Adem.

– I šta još?

– Arheolog.

– Ti radiš u muzeju, a tamo je sve staro.

– I lijepo – dodade Adem.

– Kad si ti to počeo raditi?

– E, to je duga priča.

– Neka je – reče djevojčica odlučno, i udobnije se namjesti u očevom krilu.

 

I sam se, oponašajući djevojčicu, promeškoljih u naslo­njači, probudi se i moja znatiželja, pogledom ohrabrih Adema, mada njemu moja pomoć nije bila potrebna.

 

Priča je mogla početi.

– Kad se niz brežuljke Bukvice, širokom makadam­skom cestom, spušta u Dubočac, na onom mjestu s kog se otvara širok vidik sa dubočkim kućama grupisanim u dolini, sa vijugavom Savom koja izranja iz ravnice, očeše bosanska brda, i tiho nastavi put prema Brodu, sa širokim pojasom slavonskih žitnica, ispresijecanih kanalima, s tog mjesta koje nam oči napuni ljepotom, može se primijetiti nevelika viso­ravan iznad Save, sada pošumljena borovima i jelama. Sre­dišnji dio te nevelike visoravni zauzima nogometno igralište. U cijelom kraju nema igrališta na tako neobičnom mjestu. To brdo koje se talasasto veže s drugim bregovima zove se Banice. Nekada su Banice bile ničija zemlja, mada je i u vrijeme mog djetinjstva postojalo igralište, sa živim, često tragičnim utakmicama. Istočna strana tog brda, prije nego što je oplemeniše jele i borovi, bila je obrasla grmovima divljih malina i cijelim šumarcima glogova i trnja. U samom podnožju te strane Banica ima lijep izvor pitke vode, a oko tog izvora ispletene su posebne priče. Banice, a naročito njihova istočna strana, bile su, pored ostalih, mjesto naših igara. Privlačila nas je ta zadivljenost ničije zemlje, nedirnutost cijele strane brda koju smo mogli do mile volje istraživa­ti i razviti svaku igru u koju bismo se upustili. Banice su imale samo jednu manu: na brežuljku prislonjenom uz naše "igralište" bilo je veoma staro groblje. To groblje nas je plašilo, i privlačilo, i opominjalo, skupa sa Savom koja ga skoro dodiruje, na mnoge stvari koje tada nismo razumjeli. Ali Banice su za sve nas bile mnogo više od običnog brda, ravno odsječenog u najvišem dijelu, jer su nas privlačile svojom velikom tajnom. A gdje su tajne i nedirnuta mjesta, gdje plamti mašta mnogih generacija ribara i lađara, gdje se u svakom času može dogoditi čudo, tu su i djeca. I mi smo bili tu na Banicama, raspaljivali smo priču koja stoljećima tinja, niti se gasi, niti bukti pregolemim plamenom, očekivali smo da mi budemo ti sretnici koji će jednom zauvijek otkriti punu priču o Banicama, i dati joj konačan oblik.

 

A priča, onim svojim najtanjim plamičkom, tek tolikim da se može održati u životu, kaže: to neobično brdo iznad rijeke zove se Banice, dakle sasvim neobično za naš kraj koji nikada, bar koliko pamte naše glave, nije imalo ni banova ni banica, ni careva, ni carica, a kraljevi su ovdje prolazili samo u pričama i legendama, ali priča kaže da su baš ovdje, u ovoj zemlji, brdu, ispod ostruga i trnja, sahranjeni ban i banica. Prije nego što su njih sahranili, ban i banica su zakopali, tu negdje, sasvim blizu, svoju zlatnu kočiju. Ta zlatna kočija zakopana pod gustom travom Banica predmet je starih ma­štanja i želja, i nema čovjeka u cijelom kraju koji bar jednom nije poželio da uzme lopatu u ruke i da preturi cijelo brdo. I još više: priče o zlatnoj kočiji su se raširile i namnožile, i stoljećima su održavale vedar duh i nadu i onom najsiromašnijem dubočkom ribaru, u trenucima kad mu je kuća bila prazna, a Sava zaleđena. Sve se moglo zalediti, svega je moglo biti i nestati, samo je priča o zlatnoj kočiji uvijek bila raskošna i mlada, i neprolazna.

 

I mi uzesmo lopate i krampove, da prekopavamo Banice, da tražimo zlatnu kočiju.

– Udarićemo ovdje – reče Milkan sa žarom u očima, i pokaza tvrdo mjesto ispod grma glogova.

– Potkopaćemo grm. Ko zna na čemu su ovi glogovi izrasli – prihvatam i podupirem Milkanove riječi.

– Ademe, moja baka kaže da su tu gore nekada bile kuće, nekoliko velikih kuća opasanih visokom drvenom ogradom. Sve su nastradale u požaru, i onoga koji je pod­metnuo vatru, a bio je to sluga kod Kazanferovih, narod je prokleo u jednoj pjesmi koju moja baba zna...

 

U to avgustovsko predvečerje, a bili su prvi dani avgusta i odlučili smo kopati cio mjesec, da bismo se iskrali neopaženi sa Save, rekli smo drugim dječacima da ćemo otići na pecanje s onu stranu rijeke, na kanale gdje u ovo doba ima malih somića. Milkanu sam vjerovao. Bez ostatka. I čudio sam se tom našem tihom sporazumu, jer mi Milkan u svakodnevnim igrama nije bio najbliži, ali je to postajao u svakoj važnijoj situaciji. Nismo još znali kako ćemo našu tajnu sačuvati od dječaka iz Donje mahale, jer su Banice uvijek bile njihov teren, i kad je dolazilo do razmirica i obračuna, niko od nas Gornjaka po Banicama nije skitao bez straha.

 

Milkan pljunu u šake, zamahnu teškom krampom, i odvali se prvi grumen tvrde baničke zemlje. Iznenadi se stara gusta trava jer ne pamti kad je posljednji put, na ovaj način, neko remetio njen zeleni mir. S lopatom u još nezaposlenim rukama stojim iza Milkana. On uzmahuje s nesmanjenom žestinom, sijevaju iskre pri dodiru željeznog lista krampa i kamena. Kad god udari u nešto tvrdo, a to su najčešće neveliki kameno vi, oba se obrađujemo, jer tu, u toj tvrdoj zemlji koju načinje naša dječačka snaga, tu je skrivena golema tajna, i svaki udar krampa može je dokučiti. Mi ne znamo koji će to udar biti, i da bi se dogodio onaj pravi, moramo učiniti hiljade praznih zamaha.

 

Zadihan, obliven prvim znojem, Milkan se sklanja da ja lopatom izbacim zemlju. Još se nismo kako valja ukopali u brdo, još miruje glogov grm, i grebemo sasvim plitko, po površini naših želja, a već saznajemo da je mnogo lakše maštati i sanjati nego stvarno potkopavati Banice. Zemlja je tvrda, danima nije vidjela kišu, i ona će stalno ispitivati tvrdoću naše namjere. Hrabrimo se pogledima iz kojih po­lako nestaje prvotni žar, curi znoj niz kičmu, prsa se nadi­maju, kramp i lopata govore sve tiše. Zurimo u načeto brdo, u njegovu tamnu dubinu. Jednom, vjerujemo, dogodiće se bljesak.

– Vruće – reče Milkan i majicom obrisa svoje vruće čelo.

 

Za drage igre predvečerje je sasvim prijatno, i onome ko ne radi naš posao, vruće nije bilo.

– Još ćemo malo – dašće hrabreći nas – pa ćemo se odmoriti. Sutra ćemo nastaviti. Moramo zaći ispod ovog grma.

 

Milkanov kramp opet sijevnu, ali ga sada nije nosio silan polet, nego umirena i jasna volja. Snaga se poče sama raspoređivati. I kao da je sreća htjela da nas malo ohrabri, da nas nagradi za naš trud, kramp udari u nešto tvrdo, odskoči iz Milkanovih raku, zapali se ramena iskra, i brzo nestade. Prvo trnci radosti prostrujaše kičmama. Uplašismo se naših misli. Nije moguće. Lopata i kramp otkopaše neveliku že­ljeznu kuglu.

– Topovsko đule – zadrhta Milkan. Uzeh ga u rake, pa ga dadoh Milkanu da ga i on malo drži.

– Niko nam neće vjerovati.

– Nikom nećemo ni govoriti.

– Gdje ćemo ga sakriti?

– U našoj šupi – rekoh. – Sutra ću očistiti našu šupu. Mati mi već dugo govori da to uradim. Tamo ćemo ga sakriti.

– Ovdje se nekad pucalo. Zamisli, Ademe, da naiđemo na cijeli top!

– Ko zna šta zemlja čuva.

– Kako ćemo ga donijeti do kuće? Vidjeće nas.

– Zamotaćemo u moju košulju. Smrkava se.

 

Još se rumeni zapad, mada se sunce više ne vidi. Umorni, ali vedri, noseći kramp i lopatu, i svoju ojačalu nadu, silazimo s Banica. Milkan se trudi da ide pravo dok nosi, u košulju zamo­tano, teško topovsko đule. U uznemirenoj mašti gruhaju stari topovi. Ovog časa neko pobjeđuje a neko gubi presudnu bitku. Prošavši kroz nemirnu noć punu fantastičnih slika ispu­njenih nevjerovatnim oblicima kakve može izgraditi samo zatalasana djetinja misao, ustao sam ranije nego obično, i našao se u staroj šupi. Šupa je izgrađena od cigle i drveta. Zbog starosti, kao da ih više nije vezivala zajednička svrha, cigle su bježale od direka i drvenih makaza u zidovima, a drvo se izmicalo od cigle, pa se sva šupa šarenila od rupa i duguljastih praznina kroz koje je sjeklo jutarnje sunce. Mlazevi svijetlih traka presijecali su šupu. Začepio sam ono što sam mogao, ispravio što je bilo nagnuto, izvezao troja kolica smeća, oprao veliku drvenu stalažu na kojoj su zveckale staklenke. Dođe i Milkan noseći na licu tragove nemirne noći.

 

– Gdje je? – upita s vrata.

– Ko?

– Đule!

– A, evo ga.

– Ovdje će mu biti dobro – reče Milkan, i namjesti đule na najnižem pregratku stalaže.

– Danas nastavljamo.

– U isto vrijeme.

 

Kopali smo. Pao je glogov grm. Zemlja se odronila, i malo je nedo­stajalo da me zatrpa. Iskopali smo dva duboka poprečna kanala, načinili mali lavirint. Tri dana nismo ništa našli. Smjenjivale su se crnica i crvenkasta ilovača, pa mekša pjeskulja, u ispitivanju naše snage. Četvrti dan, sjedimo kraj izvora u podnožju Banica, još je vruće, alat miruje u travi, nismo ni počeli raditi, a Milkan me gleda, i vidim, bez riječi me pita: vjeruješ li još uvijek? Šutim i ja, a moje mu lice odgovara da vjerujem. Gledam u brdo presvučeno travom i grmovima, i vidim, ali ne očima, nego ubjeđenjem koje je satkano od priča i snova, vidim zlatnu kočiju izgrađenu od najfinijeg zlata očvršćenog mojom nadom i desetinama priča koje je opisuju. Te priče vide svaki njen detalj. U zimskim noćima okreću se četiri velika zlatna točka, svijetle se rumenkasti paoci, i glava točkova glatko klizi oko snažne osovine. Okreću se četiri zlatna točka, prolaze kroz mutno vrijeme, izranjaju iz guste savske magle, neukaljani i neošte­ćeni sijeku debelo martovske blato. Njihov bljesak osvjetlja­va cijele vjekove mraka.

 

– Ademe, vidi! – gurnu me Milkan. Niz brijeg, prema izvoru, išla je Dina, naša vršnjakinja. Nosila je limenu kanticu. Dina je imala novu haljinicu posutu crvenim cvjetićima. Ona je uvijek više činila nego što je govorila, pa se ne iznenadismo kad nam reče:

– Ja ću vam donositi vodu.

– Šta će nam voda? – odgovori Milkan čineći se kao da ne zna o čemu je riječ.

– Znam šta radite. Donosiću vam vodu.

 

Nije vrijedilo skrivati se. Dina je znala. Nismo se mnogo protivili. Naprotiv, bilo nam je drago, mada to nismo rekli. Ona je naše trenutke slabosti prekinula na najljepši način. Ulila nam je novu snagu. Tako je Dina ušla u igru ulažući u nju svoj dio.

– Možda ćeš nam ti donijeti sreću – rekoh Dini. – Odredi mjesto na kom ćemo kopati.

– Tamo – Dina pokaza rukom grm divljih ruža.

 

Krenusmo prema grmu, a ona nam odmah donese hladne vode. Horni i osvježeni udarismo ispod ružinog grma. Frcaju kamenčići, odvaljuju se komadi ilovače, uranja­mo u zemlju, u njena nedirnuta mjesta. Svako ulijetanje krampa u sve vlažniju glinu doživljavam kao skidanje sloje­va neke stvrdnute tišine. Nailazimo na tanku vodenu žilu, ne deblju od prsta. Miriše vlažna zemlja. Dina, sa svojom haljinom od bjeline i cvjeća, kao leptir kruži oko grma, napaja nas i vodom i onom uznemirenošću koju osjeti dječak u blizini ženskih pokreta i mirisa, još nedokučenih i tajnovi­tih, pa i oni mame i zovu, traže da se osvoje i dožive. Vrh krampa zakači za nešto što nije zemlja. Metalni dodir. Po zvuku udara i Dina osjeti da se nešto događa.

 

Uzbuđeni odgrćemo. I alatom, i golim rukama. Ukaza se alka boje zemlje. Sve što je u zemlji prima njenu boju, osim zlatne kočije. Opkopavamo. Izrasta polulopta velika kao najveća bundeva. Već se javljaju znaci straha. Bomba. Šta ćemo ako ovo bude bomba? Otkopavamo samo rukama i drvenim klipovima. Šta god bilo, širi se zvonasto. Sve pažljivije, i nježnije, odgrćemo zemlju.

– Zvono! – kliknu Dina.

– Jest, zvono! – Milkan će sa olakšanjem.

– Šta je pod njim?

– Izvalićemo ga krampom.

 

Pažljivo, zabih list krampa pod ivicu zvona. Prihvati i Milkan. Povukosmo. Izvalismo ga. Znoj kapa niz lica. Zvono je puno zemlje.

– Pazite na klatno. Nemojte ga oštetiti. Odoh po vodu da ga operemo.

 

Dina odleprša prema izvoru, a nas dvojica počesmo drvenim klipovima odvaljivati komadiće zemlje iz kruška­stog zvona. Kad smo ga olakšali, iznesemo ga na travu. O uzbuđenja! Na baničkoj travi stoji iskopano zvono. Čistimo ga, ribamo, kupamo. Ukazuje se bronzani sjaj. U ušima odjekuje mjedeni zvuk. Milkan ga podiže za alku, zaljulja ga, klatno poče da udara, i naša se tajna istog časa rasprsnu. S tragovima zemlje, razliježe se glas probuđenog zvona. I nismo dugo čekali. Sa Save, i sa igrališta, dotrčaše dječaci. Čuđenje. Objašnjavanje. Raspričala se i Dina. Zarumenjela se. A i oni cvjetići na njenoj haljini oživjeli i zamirisali. Milkan i ja kroz alku provukosmo dršku lopate, pa između sebe ponesosmo zvono niz Banice, u našu šupu. Klatno je povremeno udaralo u metalnu krušku, pa su ljudi izlazili iz dovorišta da vide šta se događa, a djeca su pristajala za nama.

 

Cijelim Dubočcem razliježe se glasna priča o iskopanom zvonu. Iste večeri jedna priča reče da je to zvono s kule Kazanferovih. Sutradan, nismo kopali sami. Oko nas su se vrzmali znatiželjnici, upućivali nas gdje ćemo kopati, a bilo je i onih koji se prihvatiše lopata. Primijetili smo, nedaleko od nas, kopaju dvije grupe dječaka. Nadali su se zakopanom blagu starog Kazanfera, jer, gdje je zvono, tu bi se moglo još štogod naći. Međutim, poslije prvih znojeva, odustajali su, i odlazili na rijeku da se kupaju. Dina nas nije napuštala. Sljedećih nekoliko dana u našoj šupi, našem prvom muzeju, nađe se zarđala sablja, kovane verige koje smo morali dovući na kolcima, dvije starinske sjekire, cijev duge puške, golema čaura od topovske granate iz ovog posljed­njeg rata...

 

Onda se naglo okiša. Danima lije. Ne misli prestati. Raskvasiše se Banice. U kanale i hodnike koje iskopasmo uđe voda. I voda je imala boju rđe. Nad rijekom je sijevalo i gruhalo. Letjele su grane krhkih vrba. Klizilo je zemljište u stranama. Mi se povukosmo u šupu. Tu je bilo suho i mirno, a taj neobični mir dolazio je od starih predmeta kojima je šupa bila ispunjena. Takve predmete nismo više tražili samo pod zemljom. Donosili smo korijenje neobičnih oblika, stare i odbačene poljoprivredne alatke, ribarske mreže koje više nisu mogle uloviti ribu, one stvari nejasnih oblika i namjene koje je voda oblikovala i izbacila na obalu... Dina se ponašala kao domaćica naše šupe... I najednom, raznoliki svijet pred­meta oko sebe počeli smo posmatrati drugim očima. Otkri­vali smo vrijednosti i značenja tamo gdje ih naše oči prije nisu vidjele. Nebrojeno puta stajao sam u šupi, u tom zatvo­renom svijetu tišine, a on mi je govorio da hiljadama godina spavaju čudni predmeti pod zemljom i čuvaju čudesne priče koje još niko nije čuo, i nije po njima tumačio naš život na ovoj lijepoj zemlji, punoj skrivenih kočija i nedosanjanih snova.

 

Zlatnu kočiju nismo iskopali, ali i sada vjerujem da ona postoji, i da će je jednog dana, ko zna kada, otkopati neki dječak i djevojčica, i voziće se u zlatnim kočijama mašte i čežnje za boljim životom. Ili je, možda, bolje da se to nikad ne dogodi. Tišina. Slična onoj u Ademovoj šupi. Njegova kćerka Denisa, po čijem je djetinjem licu priča ispisala svoje svježe znakove, pogleda me kao neko strano tijelo greškom zalutalo u ovu sobu, a onda sa pojačanim svjetlom na lijepom licu, reče mi:

– Dina je moja mama!

 

PREKO SAVE

 

Podne. Junsko. Nad krajem se plavi pitomo nebo. Grupice ošišanih glavica vire iz vode. Kupaju se djeca. Čamci iza sebe ostavljaju trouglast trag. Odozgo, iza starih mliništa, pomalja se brod.

Svoj čamčić Neven svlači sa pijeska. Vraća se u Bosnu. Žuri da rijeku pređe prije broda, i da ga malo vidi, iz blizine. Preko Save je krenuo s poslom. Da staroj susjetki kupi malo šećera, i još manje kafe. Iznenadi se kad podiže glavu s čamca i pred sobom, tu, sasvim blizu, ugleda Karamana.

– Povuci jače mali, i ja ću s tobom – zabrunda Karaman.

 

Nevenu ne bi pravo. Ništa ne odgovori. Ni hajde. Ni nemoj. Pogleda brod. Primiče se. Brza "Kozara" sa dva šlepa. Karaman uđe u čamac i njegova strana dobro potonu. Uđe i Neven, ali se pod njegovom težinom ne stvori ravno­teža. Prihvati veslo, iskosi čamac, kradom, ispod oka, pogle­da Karamana. Težak. Čvrst. Onizak. Kratkih jakih nogu. Sjedi čvrsto, kao stari panj, i velikim šaketinama drži se za stranice čamca. Niz snažan, debeo vrat, curi znoj. U cijelom kraju nema jačeg čovjeka od njega. Kavgadžija i prznica da mu nema ravna. Gdje je on, tu je rusvaj i pokora. Kupe se po prašini nedužni zubi. I zanimanje mu je neobično. Bavi se preprodajom konja i goveda. Po selima, na prevaru, kupi jeftinije, a onda na gradskoj pijaci proda što može skuplje. Pun je prašine. Upravo se vraća iz neuspjele trgovine. Dva sitna oka uvukla mu se duboko pod čeonu kost.

– Nek prođe brod! – naredi Nevenu.

– Da ga pogledamo iz blizine...

– Nek prođe – Karaman presiječe dječakov glas.

 

Ispravljajući čamac, Neven zagrabi vodu snažnije, pri tom se nagnu, čamčić se zaljulja, malo vode se uli u njega, i skvasi se Karamanova nabusitost. Plaši se vode. U dječakovim očima niče smiješak i brzo se izgubi. Sad je sigurniji. U njegovim je rukama. Brod se primakao. Velik i lijep. Vidi kormilara. Ravnomjerno bruji jaka mašina. Siječe Savu po sredini. Čamac se njiše na valovima. Na šlepu, žena u bijeloj haljini, po zategnutom konopcu širi rublje. Kao zastave njišu se bijele košulje. Prolaze duge lađe.

– Sad kreni – reče Karaman mekše.

– Je li istina, Karamane, – ohrabri se dječak – da si ti najjači čovjek u cijelom kraju?

– He, heee, istina je – isceri se on. Pitanje mu je, očito, prijalo.

– A znaš li plivati?

Šutnja. Pogleda Nevena, pogleda vodu, pa reče:

– Ne znam.

– Nimalo?

– Nimalo...

– A zašto si bolesnog Irfana izbacio iz kafane, kroz staklo?...

 

Karaman opet živnu, godi mu:

– Da ga naučim pameti.

– Došao je kući sav isječen i poderan. Osramoćen.

– Kako znaš?

 

Neven šuti. Čuje se veslo. Onda će čvrsto:

– Irfan je moj otac.

– He... he... – Karaman se glupo iskezi, htjede nešto reći, pogleda u vodu, pa u obalu, prešuta.

– Skidaj se! – naredi dječak i zaljulja čamac. Uli se voda. Čamac oteža i dublje leže u Savu. Karaman ne vjeruje svojim ušima. Zar ovo dijete da mu naređuje?

– Skidaj se! – ponovi Neven čvršće, zaljulja čamac, i još se vode uli u njega.

 

Polako, kratkim debelim prstima, Karaman otpertla ci­pele. Svuče ih. Neven ih zakači veslom, i jednu po jednu, baci u Savu.

– Dalje! – i opet zaljulja čamac. Karaman gleda oko sebe, ima li odakle pomoći. Svuda voda. Nema. Nikakvo lukavstvo ne pomaže. Utopiće se. Nespretno, zbunjeno, svuče kaput i košulju.

– Bacaj!

 

Karaman baci u vodu kaput i košulju. Primicali su se obali. Čovjek zaškrguta zubima. Neven se naježi. Pomisli na oca, pa opet zaljulja čamac. Sad se već Karaman nije smio naglo pomjeriti. Učini li nagao pokret – potopiće se!

– I hlače – reče dječak praznim glasom. Nije uživao u svojim naređenjima.

 

Karaman se jedva izvuče iz prljavih i mokrih hlača. I one se nađoše u vodi. Gledao je dječaka, stiskao vilice. Ličio je na zvijer spremnu za skok. Neven usmjeri čamac na ono mjesto gdje glavna ulica izlazi na rijeku. S tog mjesta vidi se razvaljen prozor na kafani "Štuka". Ta slika mu uli novu hrabrost. Ljudi su se okupljali na obali. Primijetili su da se nešto čudno događa. Znajući šta će mu se dogoditi ako čamac dotakne obalu, dječak zaustavi čamac dovoljno daleko od plićaka, i reče:

– Iskači.

– Duboko je – zareža Karaman.

– Nije. Ima dna.

 

Karaman pogleda dječaka, okrenu se prema obali, ugle­da ljude kako ga gledaju bez riječi, pa urlajući iskoči iz čamca. Duboko je. Voda se sastavi iznad njegove glave. U zraku mu se grče dvije šake. Dotakao je dno. Pjeni se voda oko nejga. Hvata se obale. Baulja četveronoške. Guta vodu. Izašao je. Dašće. Pun je vode. Otežao, pruži se po šljunku. Nikad ga niko u tom položaju nije vidio. Ne vjerujući svojim očima, ljudi se spustiše niz obalu da mu pomognu. Dok su jedni ispumpavali vodu iz Karamana, drugi su pomagali dječaku da se sabere. Štitiće ga, bude li trebalo. Karaman se pribrao. Kosmata prsa snažno se nadimaju. Sjede. Oko njega i Nevena ljudi zatvoriše krug. Gledali su se.

 

Neven, slabašni dječak, i Karaman, najjači čovjek u cijelom kraju. Karaman ustade. Sporo. Teturajući. Priđe dječaku u kom je srce gruhalo iako je na mršavom ramenu osjetio zaštitničku ruku ribara Ćamila. Pružajući svoju tešku ručetinu prema Nevenovoj ručici, Karaman reče:

– Čovjek si.

 

Svi su čuli. Tišina. I Sava šuti. Krug se rastvori. Karaman se sporim koracima uputi svojoj kući. Ljudi odahnuše. Nagnuše Nevenov čamac da iz njega izliju vodu.

 

FILIP

 

– Filip!

– Filip!

Vijest se pronijela školom.

– Zove nas nastavnik Reljić.

 

Onu riječ niko nije izgovorio, mada smo svi znali šta se dogodilo. Njen smisao više smo slutili i osjećali, a malo, ili nikako, razumjeli. Poplašeni i uznemireni pred prisustvom te riječi, kao ptice kad osjete opasnost, jatili smo se, zbijali jedno uz drugo, gledali unezvijereno oko sebe kao da će se obličje te riječi upravo pomoliti na vratima, i baš nama, koji još ništa s njom nemamo, očitati lekciju. Mnogi su se Dubočani mogli pohvaliti neobičnim mo­ćima i vještinama u različitim poslovima ali ono što je činio Filip nije mogao niko. Kad god je to želio, mogao je navesti ljude da rade ono što on hoće. I sama njegova pojava, i držanje, još iz daljine su uočavani. Visok i koščat, odjeven čisto i uredno, s naročitim smiješkom starijeg čovjeka koji se u životu nije mnogo smijao. Pričalo se da je bolestan.

 

U Dubočcu, gdje su promjene male i rijetke, pojavio se iznenada, bilo je to prije tri godine, pored Save kupio komadić zemlje i tu sagradio skromnu, ali ukusnu kućicu. Nije imao ni žene, ni djece. Kasnije, kad je kuća bila završena, i još mirisala na svjež kreč i boju, došla je za njim sredovječna žena da mu pere i kuha, i drži red u kući. Mi, djeca, o njemu nismo znali mnogo. Načuli smo da je rođen u Dubočcu, da je veći i bolji dio života proveo po bijelom svijetu baveći se čudnim poslovima, i da se u rodno mjesto vratio da umre.

– Filip!

 

Sad ga je puna škola. A prvi, i jedni put, prije mjesec dana, u razred na čas maternjeg jezika, doveo ga Reljić. Filip je izbjegavao duge razgovore s ljudima. Šetao bi sam pored rijeke, ili bi sjedio pred svojom kućom, na samoj obali, listao knjige, ili bi jednostavno šutio zagledan u neke svoje slike i puteve. Mnogi su mu se, bez uspjeha, pokušali približiti. Pokušali su i preko žene. Ali, u izmicanju, i tajanstvenom skrivanju, Jozefina, tako se zvala, bila je vješta kao i on. U njihov svijet se nije moglo ući, a to naši ljudi nikom ne opraštaju. Krenuše o njima dvoma svakakve priče. Ni iz jedne Filip nije gledao svijetla lica.

 

I, najednom, evo ga u našem razredu. Smiješi se. Gleda nas. I mi njega gledamo. Sve je na njemu mirno i spokojno, i vitka uspravna figura u crnom odijelu, i snježno­bijela košulja sa zlatnim sjajem pod grlom, i dugoprste šake sastavljene na prvom dugmetu kaputa, i srebrenasta kosa, samo su oči kojim nas gleda, žive. Oči u koje se nije moglo gledati, a da ne osjetiš kako te one vuku, vuku, uvlače te u sebe, i osjetiš kako im se predaješ, sasvim poslušno, bez najmanjeg opiranja, postaješ ono što one hoće. Shvatili smo. Priča o njegovim moćima nije izmišljena. Čudno smo se osjećali. Oduzeti. U šta će nas pretvoriti? Reljić ga je predstavio:

– Čika Filip će nam pokazati neke svoje vještine.

 

Progovorio je. I tom glasu smo odmah povjerovali. Slijedili smo svaku njegovu riječ, i pretvarali je u djelo. Nasmiješi se, raskravi nas, oslobodi, pa reče:

– Svi izvadite čakije, nožiće... Djevojčice neka uzmu češljeve, ili olovke...

 

On je govorio. A mi smo išli za njegovim riječima. Tonuli u čudan san. Dopirale su do nas riječi o kobasicama, o gladi... Osjećao sam u ruci tu kobasicu koju, vrlo gladan, moram zarezati i pojesti... Ali, on je naredio da niko ne smije odrezati ni krajičak. Probudi nas. O, čudne slike! Svi se držimo za noseve, a blizu noseva spremne su čakije i nožići, linijari i češljevi... Trenutak zbunjenosti. Gledamo se. Nosati Ivo bi se najviše najeo. Prasak smijeha. Teče radost. Tu je i vidljiv trag straha. Šta bi bilo da je neko, ipak, zarezao? Ruke lete prema nosevima. Čitavi su. Pun razred veselih noseva.

– Ti, djevojčice, dođi ovamo!

 

Za Filipovom rukom krenu mršava Rina. On uze dvije stolice sa naslonom. I već se pred nama događalo novo čudo. Opirući se tjemenom i svojom debelom pletenicom o naslon jedne stolice, i vrhovima peta o naslon druge stolice, sasvim mirno, vodoravno, ležala je Rina. Gledamo. Ne vjerujemo. Filip pozva i debelu Dadu. Šta će sad? Dada se nije ni sabrala od uzbuđenja, a već je sjedjela na trbuhu mršave Rine. Puknuće. Prelomiće se Rina. Neće. Siđe Dada. Probudi se Rina. Ne zna šta je činila. Odahnusmo.

– Ti, dječače, ovamo!

 

Izađe Šerif, lukav dječak, jak i pun iznenađenja. Sjede na jednu stolicu. Na drugu stolicu Filip pozva Slavka, kao da je znao da baš njega treba pozvati. Taj Šerif ni u čemu ne popušta. Tišina. Gledaju oni Filipa, a on gleda njih. Na Šerifovom licu vidimo promjene, sav se raznježio, dok mu Filip govori o vrbaku, Savi, toploj večeri i samoći, o djevojčici koju voli, o vrbama koje nikom ništa neće reći... I Šerifova ruka, sva uzdrhtala, nježno miluje Slavkovu ruku. Gruhnu smijeh. Trese se učionica od smijeha. Crvene se stide obrazi. Slavko se uzalud otima. Šerif je jači. Zagrli ga desnom rukom, a lijevom ga miluje po kosi. Filip nam učionicu napuni čudima. Ljulja se zrak od kikotanja, cilika, uzdaha... Šerif se osvijesti. Ne zna gdje je bio, ni šta je radio. Filip nam se pokloni do zemlje. I kao što radnici sa nove zgrade uklone skele i drvena­riju, pa se zgrada ukaže otkrivena i lijepa, tako se nama ukazao Filip, otkriven i blizak, sa svojim čudnim vještinama.

– Filip!

 

Udaraju naši glasovi u školske zidove. Dok smo čekali Reljića da čujemo zašto nas zove, Nisvet reče ono što je u nama narastalo:

– Možda nije istina. To je njegova nova vještina!

 

MARKA

 

Ispred pošte u Derventi, među biciklima, autima i ka­mionima, kao da su zalutala iz prohujalog vremena, stoje i jedna zaprežna drvena kola. Stara kola, iskrivljena i sasušena, a ispred njih, upregnut omalen konj poderana repa, ispalih kukova i dlake bez sjaja. Taj konj i kola godinama se ne rastaju, to se odmah vidi. Kola su sva u raspadanju, uvezana žicom i konopcima, a takva je i konjska oprema, u skrpljenim komadima. Kolima prilazi starčić, sitan i pogrbljen, nosi poštansku vreću u kojoj su pisma i novine, pažljivo je namješta uz pakete uredno složene na starom ćebetu. Izgled starca je u skladu sa kolima i konjem. Bezo­bličan šešir, sijeda brada zamršena, crne zakrpe na nekad plavom odijelu ušivene bijelim koncem. Starac nešto reče konju, konj klimnu čupavom glavom, kola zaškripaše. To je kočijaš, i po svojoj želji poštar, Rahim Konačić zvani Marka. Konj se zove Putko.

 

Ljeto je. Julsko jutro. Dan će biti vruć. Već žeže. Iz obližnje pekare dopire miris svježih kifli. Putko se zakreće na tu stranu. Neće krenuti dok sa Markom ne podijeli rumenu kiflu. Naučio ga starac, navadio, i Putko čeka svoj dio. Sporim korakom, koljena izbačenih na stranu, starac ode do prozora pekare, i opet polako, u svom ritmu, vrati se do kola. Prelomi kiflu nadvoje, i jedna polovina nađe se među Putkovim starim zubima. Kad se zasladiše, krenuše... Tandrču kola niz sporednu derventsku ulicu. Marka nemarno drži kajase, dva umašćena konopca, a Putko se trudi da na cesti probere ravniju stranu. Marka već može dremnuti. Putko zna put do Dubočca, zna sam izići iz grada, zna se zaustaviti u hladovini kraj puta da odmori i sebe i svoga pospanog kočijaša. Glave oborene na uska prsa Marka je sjedio na naročit način. Samo je Putko znao da li starac u tom položaju zaista spava, drijema, ili je sasvim budan.

 

Prešli su most. Pred njima je ravan i krivudav put do Begluka. Tamo ih čeka prva uzbrdica. Putku dobro poznati Postranac.

– Putko, brate – promrmlja starac – hoće tvoga Marku poništiti.... I tebe sa mnom. Tik! Pukne pečat, i Marka je poništen. Ne može se više upotrijebiti... Još ovaj mjesec, i nikad više. Nikad... Ti si jedan, da kažemo, učen konj, vidio si i ljudskog i konjskog svijeta, naderao si se potkovica, a tereta si se navukao više nego što važe ova varoš, pa ćeš i mene stara razumjeti...

 

Putko korača polako, zavrće uši unazad da čuje šta će Marka još reći.

– Neće nas više. Upravnik kaže da je naše prošlo. Spori smo, veli, a nije nas lijepo ni vidjeti. "Pošti su čestito služio, i mi ćemo te lijepo zbrinuti, dati penziju, i sve što uz to ide", kaže on. Biva, posljednje tri godine, držao nas na svoju ruku, mimo zakona i napretka. "Ovo je novo, moderno vrijeme. Našim kamionom pošta će brže stizati, a i ti si zaslužio da se odmoriš. I tvoj Putko." Tako reče.

 

Niz ulegnuće na putu Putko trže jače kao da se ne slaže sa upravnikom. Marka pripali zgužvanu cigaru. Povuče dim. Zakašlja se.

– Ono jest – starac zašuta s glavom na prsima, a cigara mu se u suhoj ruci sama skraćivala, pa će iznenada probuđen – a i nije... Ne zna kamion šta je pismo. O paketu da ne govorim. Eto, puna nam kola radosti. Stižu bijele vijesti iz šarenog svijeta. Ako ćemo po istini, ima i poneka tuga. S kamionom, onako brzo, bez duše, tuga će biti još teža, a i radost će prepadati jer će stizati iznenada.

 

Bili su pred uzbrdicom. Putko sam uspori, ali ne stade. I kola se utišaše da mu olakšaju. Na trenutak nestadoše u oblaku sive prašine. Pored njih je protutnjao teški kamion. Kad se prašina sleže, a zrak zaplavi, Marka će življe:

– I jučer je dolazio Slavko da te obiđe. Pazi te kao svog najrođenijeg. Zobi ti donosi. Za zdravlje pita... Život si mu spasio. I u pjesmu su te one godine stavili. Bio si jedna ljepota, a ni ja za tobom nisam daleko zaostajao. I naša su kola pjevala. Kolar Lojza nikada nije ljepša kola napravio... Eh, Putko, trošimo se, brate, i mi, i drvo...

 

Kao i ti, Slavko je onda bio dijete. Mati ga donijela umotanog u deku, i s kapije viče: "Pomagaj, Rahima, zmija mi dijete ujela!". Bacim naviljak sijena u kola, pokrijem kabanicom, sjedne žena s djetetom u rukama, pa krenemo u derventsku bolnicu. Tada sam vidio da si ti jedan duševan konj. Mlad si bio, rosa, vršnjak unesrećenog Slavka, a kao da si znao da od tebe sve zavisi. Nije te trebalo ošinuti, ni glasom, ni kandžijom. Ti jak, ja u snazi, kola nova... Frca kamenje ispod novih potkovica. Letiš, pravo u pjesmu. Evo nas, na baničkom brdu, ti ne posustaješ. Sklanjaju se ljudi, kakvi kamioni... Nikada nije­dan konj kroz Bijelo Brdo nije protutnjao takvom žestinom. Na okuci pred Beglucima umalo se ne prevrnusmo. Uletjesmo u grad, pola zemljom, pola zrakom. Bježe ljudi, sklanjaju se, ali ne grde, vide u kolima ženu sa djetetom. A u djetetu radi otrov. Svaka sekunda odvlači ga od života, svaki tvoj skok vuče ga među žive.

 

Dignusmo prašinu pred bolnicom. Odnesoše dijete. Spasiše ga. Tebe obliva sedam znojeva. Drhti ti svaki mišić. Ispod remenja pjena udarila. Razumio si, priznaj da jesi, i oveselio se na svoj način, kad si ponovo vidio dijete. Živo. Žena te svojom maramom istimarila. Marka priča zaneseno. Putko šuti. Vuče. Kola škripe, poskakuju. Pisma u poštanskoj vreći taru se jedno o drugo kao da razmjenjuju adrese. Kad izbiše na uzvišicu iznad Dubočca, pred njima puče širok vidik s plavom trakom Save provučenom kroz zelenu ravnicu. Tu su. Treba se samo spustiti. Putko zakaska živahnije.

 

POKLON

 

Čudna slika. Oko spomenika, koji se isprsio u centru čaršije, jure se dva starca. Pijani Gano vitla praznom tepsi­jom. Goni hromog Nazifa. Nazif dobro bježi. Lupka njegova štaka. Zvekeće Ganina tepsija. Ljudi se okupljaju. Navijaju.

– Drži ga, Gano!

– Ne daj se, Nazife!

– Hune – trže me Dženis za rukav i umalo ga ne otkide – Nazif je brži. Bježi mu dva kruga.

– Tiše. Ako te čuju, letjeće za nama i štaka i tepsija.

 

O tepsiji se, zapravo, i radi. Prolazimo sinoć, Dženis i ja, pored Nazifovog kućerka, uputili se na naše zborno mjesto – klupu pod lipom, i na trenutak zastadosmo. Na pragu kućerka sklepanog od starih dasaka, komada limova, i nabijene zemlje, sjedi Nazif. Šuti starac. Podvio kraću nogu, a pored one zdrave noge ispružio grabovu štaku. Prazno mu dvorište. Ni pileta da pijukne, ni psa da zalaje, djeteta za zaplače, preskoči staru ogradu i pobjegne na Savu. Nazif sjedi mirno. Kao kućni prag. Gleda negdje iznad naših glava. Mi se okrećemo ne bismo li vidjeli u šta starac tako ukočeno zuri. Komad predvečernjeg neba zapeo za vrhove topola. I tri ptice koje nekud žure.

 

Krećemo prema čaršiji. Šutimo. Nikada o Nazifu nismo ovako razmišljali. Ni sada ne smijemo glasno. Dženis tiho raspliće svoju misao, a ja svoju. A one, kao da se poznaju. Razlile se po našim licima.

– Vidi – zasijaše Dženisove oči, crne i pametne.

 

Naslonimo se na spomenik i gledamo. Stara jednospratnica sa verandom. Nekada je imala lijep krov na četiri vode. Sad se taj krov od starosti, i nebrige, sručuje u praznu utrobu kuće. Na spratu, nijedan prozor nema stakla. Sva su porazbijana. U prizemlju živi Gano. Eno ga, otvara prozor okrenut prema ulici, i na okvir prozora stavlja veliku tepsiju. Punu. Kokoš i krompiri. Miriše. Sad će se na prozoru naći i boca puna rakije. Tu je i Ganina ruka koja će je milovati sve dok se Gano ne napije, i svali na ležaj pored prozora. Prozor će ostati otvoren. Prazna boca, i tepsija. Gano ima lijepu penziju, ali najviše zarađuje trgujući stokom. Taj će unovčiti sve što ima četiri noge. Svaku veče sjedi pored prozora, pije, i dobacuje prolaz­nicima. Ako nikog nema koga bi mogao zadirkivati, Gano pjeva. Zapliće jezikom. Niko ne zna šta pjeva.

– Hune, odvuci ga u dvorište – reče mi Dženis.

– Kako?

– Kako znaš. Snađi se. Nije ti prvi put.

 

Iza Ganine kuće mrak je gušći. Nigdje svjetla. Sakrijem se iza poderane drvene ograde i kamenčićima gađam vrata. Nekoliko kamenčića dovedoše Ganu. Škripnuše vrata, Gano opsova, i mrak se sklopi nad njim. Potrčah prema Savi. Dženis je već obavio svoj posao. Ukrao je Ganinu tepsiju, pokrio je košuljom, pa trkom do Nazifa. Našao je starca u istom položaju. Nije mrdnuo ni nogom, ni štakom.

– Nazife! Nazife! – viče Dženis daščući, a nagluhi starac se ne miče. Povrati ga miris pečene kokoške i krompira.

– Gano ti poslao – viče Dženis, i jedva čeka da spusti vruću tepsiju.

– Gano? – čudi se starac.

– Da, Gano... I rekao je da mu sutra vratiš tepsiju.

– Gano? Sjetio me se – viče i Nazif unoseći tepsiju u kućerak bez svjetla.

 

Dženis me nađe na Savi. Jutros kružimo oko Ganine kuće. Čekamo da se pojavi Nazif sa praznom tepsijom. Po kući se čuje lupa. Na otvore­nom prozoru stoji velika čaša. Do vrha napunjena. Eto i Gane, stavi na prozor pladanj sa kafom. Sjede. Zapali jeftinu cigaru. Crne mu se podočnjaci. Vodnjikave plave oči ne vadi iz fildžana. Doklepeta Nazif sa tepsijom. Teško se uspentra na verandu. Gleda Gano starca, gleda tepsiju, štaku.... U čudu zinuo.

– Fala ti, Gano... – zamuckuje Nazif raznježeno. Sad će mu suze udariti iz umornih očiju.

– Šta?! Kome fala!? – zakrešta Gano.

– Pa... tebi...

– Odakle ti moja tepsija?

– Pa... ti mi poslo... – zbunjuje se Nazif.

– Sad ću ja tebi poslati šta treba! – riknu Gano, i zgrabi čašu da gađa starca, ali, vidje da je puna, pa se predomisli.

 

Nazifu iz ruku ispade tepsija. Zazveketa na betonu. Štaka je pokuša smiriti. Eno ih! Tutnje oko spomenika. Posmatrača je sve više. Klade se. Urliču. Hrabre onog koji bježi, pa onda onog koji goni.

– Hajdemo! – trže se Dženis.

– Kuda?

– Pod Ganin prozor.

– Zašto?

 

Dženis se nasmija. Široko. Sav se strese od smijeha, pa reče lukavo škiljeći:

– Možda će poslije ove trke Nazifu trebati jedna dobra kafa.

 

KOLIBA

 

Još samo da očistimo teren oko nje, i naša koliba je gotova. Radili smo danima. Poslove je vodio Dženis. Sjedosmo da se odmorimo. Umorni. I zadovoljni. Ali, Dženisu će, sigurno, još nešto pasti napamet. Na lijepom je mjestu. Blizu vode. Tu riba grize bolje nego na drugim mjestima. Puhne li košava, udari li kiša, ili se, možda, hoćeš osamiti, i sređivati račune sa sobom, i svijetom, samo uđi. Vidi kako je lijepa. I topla. Niko te tu neće tražiti.

 

Odabrali smo lijep zaravanak među vrbama na samoj obali. Udarili smo visok topolov stup, a oko njega, kružno, mnogo manjih kočeva. Pruća imamo u izobilju. Pobodeno kolje upleli smo vitkim i glatkim prućem. Vrata, dovoljno široka, gledaju u Savu, a prozor, zastrt najlonskom vrećom, okrenut je glavnoj cesti. Za kupasti krov, kakav se može vidjeti u filmovima o Africi, pobrinuo se Dženis. Vješto je zakivao letve za vrh središnjeg stupa i za vrhove kočeva u pletenom zidu. Isturao je letve izvan zida, pa je oko cijele kolibe načinio strehu. Kad su rebra krova bila gotova, ispleo ga je najljepšim štapovima. Najlonske vreće i komade lima, koje smo nakupili po vrbaku, vješto je pričvršćivao novim letvama. Dok je on radio krov, ja sam gazio po blatu. Gnječio sam ilovaču u koju sam miješao pljevu od pšenice. Time sam oblijepio zidove. Nek udari vjetar kakav hoće – nema pro­maje. Ilovača sa pljevom dobro drži.

 

S najvećom pažnjom, unoseći u posao cijelo svoje umi­jeće, Dženis je od probranog pruća ispleo vrata. Kad su bila gotova, sva ravna i laka, vezali smo ih debljom žicom za ivični kolac od klena. To je tvrdo drvo. Ne trune brzo. Malo radimo, pa se izmaknemo, gledamo svoje djelo. Tu bi čovjek, u nevolji, mogao provesti cijelu zimu. Ispred kolibe, u kosini obale, usjekli smo peć. Pokrili je pločom koju smo skinuli sa odbačenog kuhinjskog štednjaka. Došla je Dena. Loži vatru. Peče krompire. Jesenje. Navukla je raznih namirnica. Skrijem se u vrbinu, pa ih gledam. Dena peče krompire i ribe koje Dženis lovi svojim udicama. I njih dvoje mi se čine kao neki praljudi, davni stanovnici ovih pitomih predjela uz Savu. Dok me Dženis ne zovne na posao, ne vraćam se. Gledam ih, i vidim davno prohujala vremena čovječanstva. Čovjek lovi ribu i plete svoju kolibu. Nedo­staju samo djeca. Mokra i golotrba. Sava je ista. Vrbe su iste. I nebo s prvim mirisima jeseni.

 

Sve više vremena provodimo u vrbaku. Ribarimo. Uređujemo kolibu. Pod smo napravili od vrbovih oblica i lišća. Može se leći. Nije hladno. Oko kolibe, već je izdržala jednu dobru kišu, iskopali smo kanale. Voda otiče u Savu. Od daščica i kanapa Dženis je napravio neo­bične police. Na njima ima riječnih školjki, kamenova za­nimljivih oblika, pribora za kuhanje, starih udica, a najviše kaubojskih romana. S naslovnih strana sijevaju koltovi.

– Sutra – reče Dženis zaneseno – nas dvojica ćemo naloviti ribe. A naveče, pozvaćemo svu našu bratiju. Dena će biti domaćica. Ostaćemo svu noć. Naložićemo veliku vatru...

 

Jutro je. Još ima magle u granama vrba. Natovareni konzervama, štapovima, mrežom i gunjevima, probijamo se kroz vrbinu. Pucketaju grančice pod bosim nogama. Tu je, sasvim blizu, naša koliba.

– Vatra – Dženis će drhtavim glasom.

 

Iz naše peći dizao se dim. A možda je... Ne! Ne može to biti! Zbacismo prtljag. Neko je tu. Prikradamo se kolibi. Sakrismo se iza stare raspukle vrbe. Dženis se uhvati za glavu. Mogao bi vrisnuti. Preko njegove kudrave glave pogledah prema kolibi.

– To je Nijemac – prošaputah.

– On je.

 

Zapravo, nije to bio nikakav Nijemac. Dubočani su tako prozvali gluhonijemog Matana. Bio je to on. Odmah se vidjelo da je noć proveo u našoj kolibi. Na vratima visi njegov poderani kaput. Uz vodu je zaboden Dženisov ribar­ski štap. Gori vatra. Miriše pečeni kukuruz. Matan sebi sprema doručak. Svalismo se uz vrbu. Šta da radimo? Dženis izgleda kao da će istovremeno i zaplakati i nasmijati se. Razorno. Grlato. Tužno.

– Šta radi Matan? – pitam ga.

– Uživa... Kida moj roman, i sebi zavija cigaru. Vidi ga. Kao kod svoje kuće.

 

Svoje kuće Matan nikad nije imao. Niti je imao ikoga svoga. Sve što ima, bilo je na njemu, i u njemu. Uvijek je bio u ovom kraju. Tih. Gluhonijem. Ko zna šta je čuo u svom carstvu tišine. Zna ga svako dijete, i on zna svu djecu. Pravio je najljepše pištaljke od vrbe. S proljeća, njegova krpena torba napuni se vrbovim pištaljkama. Dijeli ih djeci za komad kruha.

– Ne mogu ga više gledati – reče Dženis neprirodnim glasom.

– Zašto?

– On je sretan.

 

Šutimo.

Dženis se bori s vjetrovima u sebi. Na vršikama vrba igra se sunce. Nešto bućnu u vodu. Možda se štuka igra s bjeli­cama. Dženisova prsa se šire, šire...

– Idemo! Zdravijim glasom Dženis presiječe tišinu.

 

Gledam ga.

Lice mu došlo blaže i pitomije. Nešto je u njemu puklo, a nešto se s nečim sraslo. Progovori oštro, kao kad se mahne veslom po nemirnoj vodi:

– Napravićemo mi sebi drugu kolibu!

 

Vrbovo lišće zašumori. Kao da se smije.

 

MANGO IZ KENIJE

 

Na autobuskom stajalištu, ispred otkupne stanice, u ljetna predvečerja je živo. Okupe se dubočki besposličari, dangube, penzioneri i pričalice. Čekaju da prođu posljednji autobusi. Sa autobusima doći će i posljednje vijesti koje će se iste večeri raznijeti selom. Neko će doputovati iz bijela svijeta, neko će otići, veseo ili tužan, i oni će imati vijest kojoj će dodati ono što joj nedostaje, pa će do ponoći pojedini događaji narasti do nečuvenih razmjera. Pričaće se u "čitao­nici" uz domine i karte, pričaće se u kafani "Štuka", raspaljivaće se strasti uz toplu Savu, znaće se ono što nikom ne treba i što će sutra biti zamijenjeno novijim vijestima. Te dubočke "usmene novine", kako ih je nazvao student Besim, stizale su redovno i u najzabitije kuće i kućerke. Međutim, jedna stvar je živa već cio mjesec, i ne silazi sa dokonih usana.

 

U jedno takvo predvečerje, koje se ni po čemu nije razlikovalo od drugih, dogodilo se čudo. Ljudi su čučali uz zidove koji su nosili tragove mnogih besposlenih leđa, ras­predali svoje nogometne i ribarske teme, izvodili šale i nepodopštine razumljive samo u toj zatvorenoj grupi, čekali da prođe i posljednji autobus. I, kad se autobus spustio niz Banice kovitlajući pustu ljetnu prašinu, svi su poustajali, približili se vratima kao da će se u njima ukazati neko koga čekaju cio život, i ako baš sada ne dođe, vratiće se kućama prazni i nesretni. Napeto gledaju u razjapljena vrata vozila, izlaze žene natovarene kesama i tašnama, iskače napolje i njima poznata momčadija, i svi se okreću prema autobusu kao da su u njemu nešto zaboravili. Razlog tog okretanja pojavi se na vratima.

 

Visok i vitak mladić povi se izlazeći i na dubočku cestu spusti svoj skupocjeni kožni kofer. Mladić se široko nasmija kao da time daje na znanje da je miroljubiv i da nema zlih namjera. Ljudi se izmakoše i oko njega, na pristojnoj uda­ljenosti, napraviše krug koji se neprekidno stezao i razvlačio. Autobus ode. Mladić ostade sam sa otvorenim ustima dokonjaka i njihovim začuđenim očima na svom umornom tijelu. Počeše se zgledati, gurkati, primicati se mladiću koji je mirno stajao, neko se nakašlja, dotrčaše i djeca. S djecom smo dotrčali Dženis i ja. Baba Kata koja je cio svoj vijek provela u Dubočcu i svoja najduža putovanja završavala kod bjelobrodske pilane, kad vidje mladića, sasvim lijepog i mirnog, onesvijesti se i ljohnu u prašinu. Mladić je bio crn. Sasvim crn. Crnac.

 

Zaprepaštenje se pojača kad mladić našim jezikom, tečno i jasno, naročitom bojom glasa, uljudno upita:

– Možete li mi reći gdje stanuje student Besim Čanak?

– Aaaa... – ote se iz mnogih grla. Cijela grupa, koja se stalno širila i bivala sve zanimlji­vija, krenu za mladićem. Čudo neviđeno. Afrikanac traži Besima. Otkud on doletje u ove naše krajeve. Žamor se pojačava. Popušta prvo iznenađenje. Jezici se razvezali. Dirkaju ga, trče ispred mladića da bi mu bolje vidjeli lice, pokazuju njegov kofer. Ko zna šta može iz tog kofera izaći. Jedan krokodil. Mali. Pa će narasti da nas ganja po Savi. Nije vjerovati ovim svjetskim vucibatinama. Otvaraju se vrata na avlijama, klepeću krila prozora, dovikuju se žene, vijest se širi i plavi cijeli Dubočac. Doputovao je posve crn čovjek. Ogroman je. Ruke su mu do koljena. Kofer od zmijske kože. Teško Besimu, njega traži. Zapaljena mašta pričalica obli­kovala je mladića po svojoj želji. Nije ni stigao do Besima, a već je činio čuda. Klepetuše i brbljivci dobili su temu kakva se ne propušta. Crnac. Zamisli!

 

Iz dvorišta okrenutog Savi istrča Besim i na cesti stade kao ukopan. Na trenutak mu se oduze moć govora. Pola sela je pred njegovom kućom. Sabra se, pokrenu, raširi ruke te se izljubi sa mladićem, a masa se zatalasa. O, naš Besim ljubi crno čeljade! Srećom, izgubiše se iza velike, i što je sad važno, jake kapije. Šarena masa se ne raziđe brzo. Jedni posjedaše uz cestu, zapališe, rasturiše priču u kojoj su se smjenjivali fantastični detalji. "Izvedi ga!"... "Da ga vidimo, Besime!"... "Kako mu je ime?!"... Vikali su oni najuporniji. Besim se pojavi na prozoru, i moleći ih da se raziđu, baci među njih mladićevo ime:

– Zove se Mango. Mango iz Kenije!

 

Zadovoljni tim malim poklonom, a i time što znaju više od drugih, raziđoše se i najgrlatiji. Tu noć cio Dubočac je brujao. Nikad se više o dalekoj Keniji nije pričalo i nagađalo. Eto, i tamo ima naroda. Ne može se reći da ovaj nije lijep, samo je, brate, nekako čudan. Govori kao da je svaku riječ oprao u rakiji, pa mu riječ čista i ne miriše. Kojim li poslom dođe ovamo? Bude li s Besimom u veterinarskoj stanici, baš će se naše krave iznenaditi. Ja mu, bogami, svoju Zekulju neću voditi. Nikad se ne zna. Može biti da one njihove afričke krave nisu kao ove naše. Prvo ćemo mi izviditi stvar. Opet, da je kakav, ne bi ga Besim nama dovodio. Svašta ćemo mi doživjeti od ovih studenata.

 

Već sutradan, pred improvizovanom veterinarskom sta­nicom rikale su naše krave i volovi. Vidjeli smo i poneku ovcu, a jedna snaša u sepetu je donijela tri kokoši. Nisu tu krave bile od svoje nevolje, već zbog onih koji su držali konopce u tvrdim rukama. Umirivali su svoju znatiželju, drugačije nisu mogli doći do Manga. A kad se istog dana Mango pojavio na Savi, sa svojim bijelim kupaćim gaći­cama, i još bjeljim osmijehom, sve staračke, i dječije, i djevo­jačke oči, bile su uprte u njega. Veseo neki momak. I sve razumije šta govorimo. Zna i veslati. Kad je sa Besimom preplivao Savu, na onu stranu i nazad, postao nam je mnogo bliži.

 

Prolaze topli ljetni dani. Topi se znatiželja. Pred veteri­narskom stanicom sve je manje krava. Ljudi se navikavaju da na cesti, u prodavnici, u kafani, u savskom vrbaku, sretnu izenanda crnog Manga i da ga toplo pozdrave. Da je ostao s nama, on bi malo pobijelio, a mi malo pocrnjeli, i još bismo se hvalili da nam je rod rođeni. Ali, o Mangu se raznese nova priča.

 

Bilo je nekakvo čudno poslijepodne, puno nade u zraku, i tihe sjete u šumorenju vrba. Na obali Save sjede Mango i Besim i raspredaju svoje studentske teme. Iza leđa im je lijepa livada obrasla pitomom djetelinom. Kroz tu djetelinu, polako, dogovarajući se, s leđa im se približavaju naši doma­ći snagatori. Njih dvojica i dalje pričaju, sasvim mirni, kao da ne znaju šta ih čeka. Izgleda da su s Mangom i Besimom imali neke nesređene račune oko djevojaka. Niko se nije pomjerio, niko osvrnuo, samo je naš vršnjak Ništan iz čamca viknuo svojim piskavim glasom:

– Eto ih s leđa!

 

Mango je dobro pogledao dječaka, mahnuo mu u znak zahvalnosti. Krajičkom oka uhvatio je kavgadžije iza sebe i počeo zviždati. Oni iza leđa to zviždanje su shvatili kao uvredu. On ih, znači, još i izaziva. Zviždi im. Besim je šutio. Mango zviždao. Ti zvižduci su bili čudni. Kao da je njima dozivao daleke rijeke svoje rodne Kenije. Tu posebnost u zvucima oni iza njegovih leđa nisu primijetili. Približavali su se. Sašaptavali. Kovali plan. Onda su naglo stali. Možda su tada razumjeli da to zviždanje nije uvreda, ali bilo je kasno. S Mangovim zviždanjem miješalo se šištanje u viso­koj djetelini. Svi se zbuniše. Čudni i neobjašnjivi žmarci sijevali su im kroz zdrava tijela. A Mango jednako zviždi. I u djetelini zviždi. Onda je jedan kriknuo. Ne od snage. Bio je to strah. Golem strah. Trava je bila puna zmija. Mango ih je zvao upomoć. Išle su prema njegovom glasu. Uz mučno urlanje prznice se razbježaše. I Mango drugačije zazvižda. Vraćao je zmije.

 

Jezici se opet razvezaše. Mangu se više niko nije smio približiti. Osim Ništana. A taj Ništan... Nadimak mu sve govori. A niko ne zna dati nadimak kao Dubočani. I pri tom biti, ponekad, grubo ne­pravedan. Ništan je i sam pomogao da ga tako zovemo. On je od svake igre pravio jedno veliko Ništa. Upropastio je mnoge naše poduhvate. Zbog njega smo se, skačući sa praznog šlepa, svi mogli podaviti. A bilo nas je mnogo veselih i hrabrih. Takav Ništan približio se Mangu. Viđali smo ih zajedno u vrbaku, i na čamcima. Zajedno su i Savu preplivali. Pratili smo ih i sve vidjeli. Ništan je učio zviždati. Mango je otputovao. I Besim s njim. Kao mulj poslije duge poplave taložila se priča o Mangu.

 

Ništan je bio tu. I nekako se ispravio u hodu. S lica mu je zračila nova sigurnost. Niko ga više nije zovnuo Ništanom. Sasvim lijepo izgovarali smo njegovo ime – Slavko! Nudili smo mu najljepše dijelove ukradenih lubenica, na utakmicama trčali za njega, nabacivali mu lopte da on da gol, posuđivali mu svoja nova naliv - pera... I sve bješe uzalud. Nikad nismo otkrili da li je Slavko stvarno naučio čudnu Mangovu vještinu. Mi se u grupama penjemo na stabla, i zviždimo. Zviž­dimo. Trese se selo od naše zvizge. Ništa nismo dozvati. Poplašili smo sve što je moglo bježati. U jesenskom treperenju vrbovog lišća, u fijukanju vjetra s juga, čuli smo pitomi i bijeli Mangov smijeh.

 

MATANOVE KORPE

 

– Niko ne zna šta nosi u svojoj korpi – reče starica Veda gledajući negdje iznad naših nemirnih glava. Držeći domine u rukama okrenusmo se Dženis i ja, i vidjesmo čovjeka koji je nosio puno korpa pletenih od vrbovog pruća. Bio je to Matan. Znali smo da će se zaustaviti i pred našim dvorištem. Cio naramak korpa spustiće na zemlju, odvezaće jednu i ostaviti je pred kapijom. Ako ga neko rukom pozove i plati mu tu korpu, on će ući u dvorište, ako ga niko ne pozove, Matan će produžiti ostavljajući korpu pred vratima. Živio je od tih korpa, i svaka naša kuća ih je imala.

– Djeco draga – zažumori Veda – da znate šta je uple­teno u te Matanove korpe. Eno ih i ja kod kuće imam pet-šest. Ne znam šta ću s njima, a opet, neka ih. U njima je Matanova nafaka.

– Kakva nafaka? – graknu Dženis.

– Nije vas ni bilo na ovom čudnom svijetu, kad se to dogodilo...

– Šta se dogodilo? – Dženis će znatiželjno, ostavljajući domine.

 

Vidio sam da od naše igre nema ništa. Počinjala je nova igra, neobična i tajanstvena. Veda othuknu, mahnu suhom ručicom kao da od sebe tjera neku hladnu misao, namjesti se bolje na razastrtoj ponjavi, pa poče polako, iz daljine:

– Vi samo znate da je Matan Zemljić gluhonijem. I ništa više. Možda se više i ne sjeća kako je čovjeku kad mu uho miluje topla ljudska riječ, kako je sočan smijeh i plač djeteta, i kako se javlja svojim glasom i nebo i zemlja. Evo, trava, i ona nekad progovori i tužnog obraduje. Ne čudite se, ako vam reknem, da se i vrbe preko Save dozivaju...

– Zar se Matan nije rodio gluhonijem? – upada Dženis nestrpljivo.

– Nije. U snu se ne snilo, bio je vaših godina, može biti mlađi, kad se dogodilo...

– Šta se dogodilo? – opet ulijeće Dženis.

– Polako, dijete. Polako... Ima tome lijepa vremena. Ne ponovilo se, čovjek omrkne, a ne osvane. Rat. Ko ga želio, dabogda ga u svojoj kući imao. A zima suha. Pucaju stabla od studeni. Mrzne se srce u prsima. Sastala se nevolja svake vrste, pa udarila po slabom i nejakom. A mi nevoljni, naslan­jamo se jedni na druge koliko možemo, pa makar malo sporije upadamo...

 

E, jedne takve noći, teške i studene, zamrkla Ivka sama sa svojim Matanom. Gdje joj je Ante, ne zna. Gluha i duboka noć, puna studeni i straha. I drvo samo na njivi dršće. Tu noć zaboli Ivicu ispod srca. Pati se jadnica, ne kazuje malodobnom Mati. Grči se na podu. Misli, dijete spava. Zubima otkida komade jastuka. Teško se sa ovim svijetom rastaje. I prepalo se dijete, pa istrči napolje. Krenuo Matan do svoje tetke, Ivkine sestre Ruže. Ja i Ruža smo parosnice. I ona bi vam ovo sve znala ispripovijedati.

 

– Šta je dalje bilo? – požuruje Dženis.

– Sve je bilo, draga moja djeco! – othukuje Veda. – Sve. O tome nam je kazivala Ruža. Krenula ona zorom da obiđe sestru. I da joj štogod odnese. Nije se imalo, pa svaka mrva pomogne čovjeku. Gazi ona kroz snijeg, ogrnula se starom kaputinom, gleda preda se, i u snijegu vidi vučije stope. Iznenadi se žena. Nikad se vukovi nisu kućama primicali. Slabo je ko u našem kraju vidio vuka. Biće i njih glad natjerala, pa Ruža dobro pogleda oko sebe. Goloruka je, a nigdje žive duše. Sama žena, a jutro gluho i smrznuto. Jesu, vučije stope. Mnogo vučijih stopa. I muško bi se prepalo. Da bar gdjegod pašče lane. Ništa. I nikog. Počne Ruža dozivati sestru. Slabo viče. Što od straha, što od studeni, zubi joj cvokoću. I nesretna dođe do one jabuke na Markanovoj njivi. Oko jabuke snijeg posve ugažen. Samo vučije šape. Cijeli čopor je igrao svoje vučije kolo oko mlade jabuke. Stablo izgrebano. Zaskakivali se gladni i krvoločni. Strese se Ruža od straha i podigne oči gore među grane. I sve vidi. Na najvišoj grani, u rašljama, smrznut i bez svijesti njihov Matan. Živ li je? Smrznut? Ruža zapomaže iz sveg glasa. Dijete je ne čuje. Smrzlo se. Pokuša se popeti na jabuku. Ne može. Počne dozivati Matana. Ništa. Dijete je ne čuje. Ni sestra joj se iz kuće ne javlja, a kuća nije daleko. Tu je, ispod brijega, ne zna, jadna, šta će, ne može Matana ostaviti na jabuci, a ni popeti se ne može. Otrči do Ivkine kuće da joj javi i da ljestve ponesu, pa da ga zajedno skinu sa jabuke.

 

I dobro je Ruža ostala pri pameti. Ušla je u Ivkinu kuću, i dugo napolje nije izlazila. A kad je iz kuće izašla, to više nije bila Ruža, nego jedna golema tuga. Smrzavale su se suze na njenom lijepom licu. Padala je u snijeg, čupala se iz snijega i nesreće i jedva živa dopuzala do kuće staroga Markana. Tu zimu Markan je u svoju kuću primio i Ružu i Matana. Ni Ruža se nikad nije posve sabrala. Isplakala je svoju mladost. Ljudi su je viđali pod onom jabukom u gluho doba. Zvala je Matana da siđe, da joj se odzove. Njen glas Matan više nikad nije čuo.

 

Eno, nosi korpu i pred vašu kapiju. Skočite, otvorite mu vrata. Obamrli od Vedinih riječi, Dženis i ja se ne znamo pomaknuti. Starica nas gurka, i iz svoje metalne kutije za duhan vadi dvije papirne banke da damo Matanu za korpu. S kapije nas gleda Matan i teškom rukom briše znoj sa lica, nepomičnog kao da je od gume. Tragovi zvukova ne vide se na tom licu. Papirna dvobanka u mojoj ruci teška je kao olovo. Stresli smo se. I Dženis. I ja. Valjda pred Matanovim životom. I dugo nismo smjeli dodirnuti korpu od vrbovog pruća.

 

KUKA

 

Ljetno predvečerje u centru Dubočca, naročito u onom drvoredu koji izlazi na Savu, često je na čudan način sve­čano. Kao da će se svakog časa nešto dogoditi, nešto krupno i svijetlo o čemu će se cijele iduće zime ispredati tople priče. Ulaziš li prvi put u ovu čaršiju baš u takvo vrijeme, činiće ti se da te i ljudi, i kuće, i razbrbljale topole, koje bi iz pravilnog niza rado pobjegle u vrbak, već dugo očekuju, i da si nesmo­treno zadocnio. Među prvim će ti prići star čovjek, neo­dređenih godina, nosat i ćelav, sa najplavljim i najdubljim očima koje si ikad vidio, pogledaće te pravo u tvoje zbunjene oči, i glasom koji ćeš dugo potom nositi kao nezaboravan refren, upitaće te:

– Hoćeš li "kuke"?

 

To je Selica Sefer, zvani Kuka. U visini svog trbuha vidiš čvornovatu šaku sa srednjim prstom savijenim u kuku. Bolje mu odmah priznaj da je jači, jer on to stvarno jeste; ako ne vjeruješ, uskoro se može dogoditi da čuješ kako krčkaju kosti tvojih prstiju. Ali, Kuka je već tu. Nećeš se lako izvući i poći svojini putem, ako znaš kuda ideš. Sjedi na najbliži kamen, sa Kukom, i slušaj njegovu priču:

– Čudan je ovo svijet. Vjeruj starom Kuki. Pola vijeka se ja s njim nadvlačim "kuke". Nije dosta što mi hoće prst iščupati, nego, dok istežu i vuku, moram se još i smijati. Ne smiju primijetiti koliko me boli. Poznaju se dobro njihov strah i moj smijeh.

 

Svačim se hvale. I svašta mogu. Ako misliš ostati ovdje, pokaži im šta znaš. Uradi nešto, i u tome budi najbolji. Samo pazi: najbolji ribar, sigurno, nećeš biti. To je Refik. On zna Savu kao svoju kuću. I ribe ga slušaju. Kao da razumije tajni govor riba. Pred njim ne hvataj sitne ribice. Nikad više ništa nećeš uloviti. Najbolji lađar – to je Dane. To mu priznaje i sama voda. I svi vjetrovi. Prođe li ovuda tih i miran čovjek koji liči na dijete koje su roditelji izgubili na vašaru, to će biti on. Dane. Čim sjedne u čamac, popne se na svoju lađu, i stane za kormilo, to je već drugi čovjek – suhi barut! Ne prinosi mu zapaljenu šibicu. Već znaš... "Kuke" se možeš igrati sa svima, osim sa Seferom. A to sam ja. Kuka ili Sefer. Kad sam došao u ovu dolinu, mislio sam ostati cijeli jedan dan, vidjeti starog Ekina, ništa više, a ostao sam cijeli život, i vidio kako Sava mirno teče pored naših nesporazu­ma.

 

Mlad ja. Kao jabuka. Jednog po jednog izbacujem iz igre, nadvlačim "kuke". Krčkaju prsti, lica se grče, škripe zubi. I kad god kojeg savladam, slava mi raste, priča se o meni, ali čujem i ovo: "Dobar si. Nisi loš... Samo, Dule je bio bolji." Nad sve moje uspjehe nadvija se Dule, njegova sjenka umanjuje moju snagu i vještinu. Počeo sam sanjati njegov ogromni prst kojim može, kao od šale, uz vodu povući tri teretne lađe. Nije mogao tri teretne lađe, ali mi rekoše šta jeste. Taj je jednim prstom, vukući lađarski kono­pac, uz vodu pokrenuo Daninu lađu, punu šljunka. Mnogo, mnogo je mogao. Vidim, nema mi druge, moram i ja vući uz vodu teretnu Daninu lađu.

 

Da si ih tada vidio. Kao djeca. Sjatili se pod obalu. Dane je na svojoj lađi. Oni se klade. Uspjeće! Neće! Padaju opklade. Ja gazim u vodu. Trojica mi donose debeli lađarski konopac. Kad Dane izvadi lenger, moram početi vući. Istog časa. Prije nego što lađa počne kliziti niz vodu. Odredili su i sudije. Dva stara ribara. Oni će reći jesam li uspio, ili nisam. Znaš, svako u svom životu ima jedan dan ljepši od drugih dana. Ima dan u kom je lijep i moćan. Ako se u tom danu čovjek ne prelomi, grije se na njegovoj svjetlosti kao što ja sada činim.

 

Dane vadi lenger. Namotava se čelično uže. "Vuci! Vuci sada, Kuka!" Tada su me prozvali Kuka. Ukopah se nogama u pijesak. Zategoh uže. Pucam od mladosti i snage. Pred očima mi, umjesto lađe, ogroman prst. Dule. To je on. Vuče lađu nazad. Niz vodu. To je njegov prst. Strašan. A sunce došlo lijepo, kao nikad. Stalo iznad Save i onih modrih brežuljaka. Toplo je i čovjeku i kamenu. Tada sam znao. Ostaću ovdje, na ovoj tihoj rijeci, s Dulinim prstom na svojoj mladosti, ili bez njega. Vučem ja. Vuče Sava. Lađa puna šljunka. U zraku galama. Navijaju. Gube se riječi u granama vrba. Prsti mi hoće prepuknuti. Uže se usjeklo. Curi mi krv iz usne. Ugrizao sam se. Drhti mi svaki mišić. Onda sam vidio nju. Onu moju. Vidio sam je u jednom trenu. Stajala je pod dudom. Crne joj se kose prosule po ramenima. Tada mi se crnilo da su svi vikali. I sama lađa je vikala. I lađar Dane je vikao. Sunce se smijalo glasno, rasipnički... Samo je ona šutjela. Gledala me i šutjela.

 

A ja sam vukao, drhtao, istezao konopac i svoju ruku... Osjećam, ne varam se, polako, lađa klizi uz vodu. Prema meni. Konopac gubi napetost. Padam u vodu. Izgubih se... Došao sam sebi u kafani "Štuka". Izlivali su u mene boce ledenog piva. Rusvaj. Trošile su se opklade. Prilazili su mi. I svaki bi me svojom ručerdom odalamio po leđima. Tako su sa mnom dijelili radost. Bio je to moj dan. Ljepši i veći od drugih dana.

 

Sa onom crnokosom ispod duda, onom što je šutjela, izrodio sam sedmoro djece. Kamo puste sreće da sad malo ušuti... A ti, i ovo moraš znati. Ni pričalac nećeš biti najbolji. To je Kubura. Eno ga na onoj klupi pod lipom. Pred njim ne kreći s pričom, nego slušaj. Čućeš što nikad nisi. I kako nikad nisi. Eh, da on izveze onaj moj dan... Neće! On vuče svoju lađu.

 

PLAVI PLAMEN

 

Na pragu stare dvorišne zgradice, u kojoj više niko ne stanuje, sjede dječak i djevojčica, dvanaestogodišnji Nisvet Putnik i njegova vršnjakinja Hana. Neko je zgradicu zaklju­čao, možda Nisvetova starija sestra, pa nisu mogli ući da se igraju u polumračnoj tišini, daleko od radoznalih pogleda ostale djece. Trenutke tih svojih igara oboje su čuvali kao najveću tajnu. Nisvet se uzvrpoljio pored Hane, plavokose i plavooke djevojčice, okruglih obraza, koja je pored njega sjedjela krotko, sva mirna, čekajući da on kaže šta da rade. A on je osjećao da mora reći nešto važno, krupno, što će prekinuti neizvjesnost sadašnjeg položaja.

– Vidio sam plamen. – iznenadi se i sam kad shvati šta je rekao.

– Plamen?! – čudi se Hana, a na obrazima joj dvije jamice postaju dublje.

 

Vidjeti plamen, to je zaista bilo i krupno, i važno... Lokalna legenda, koju u Dubočcu zna i staro i mlado, kaže da se svake godine, i to na čudnim mjestima, po mišljenju posivjelih baba i suhih staraca ta mjesta su nekadašnja groblja, pojavljuje plavi plamen. Jednostavno, sukne iz zemlje i brzo nestane. To gore pare, kažu starci. Ko na tom mjestu raskopa zemlju, naći će sanduk pun dukata. Mnogi su, kažu, vidjeli plavi plamen, ali se niko nije usudio kopati. Jer, tvrdi legenda, raskopa li zemlju prljav i grešan čovjek, sa zlom mišlju, na mjestu će se skameniti.

– Gdje si vidio?! – pita Hana uzbuđeno.

– Kod Bardanove šupe...

 

Avgustovsko poslijepodne. Lađari su na Savi, ratari u polju, zanatlije u svojim radnjama, djeca u vrbaku i na čamcima... Cestom prođe tek poneka danguba.

– Gdje li je Bardan? – pita se Hana. – Ziza je kod Ivanovce, beru šljive.

– Ne misliš, valjda...

– Mislim.

– Ali?

– Ti se nećeš skameniti. Dobar si čovjek. Zar nisi?!

– Ovaaaj...

– Kopaćeš, da vidim jesi li. I povešćeš mene na vašar, ako se ne skameniš.

 

Nisvet se sjeti. Lanjske godine, takođe pred veliki derventski vašar, kao i sada, djeca se ni u snu nisu odvajala od platnenih kesica punih ušteđenog novca koji će potrošiti na vašaru. A na vašaru, čuda neviđena. Za vašar se živi godinu dana. Ko ne ode na vašar, taj kao da i nije živio tu godinu. Ne može učestvovati u razgovorima, ne može se pohvaliti kupljenim predmetima i viđenim čudesima, među dječacima izgubi svaku vrijednost jer ga gledaju s čuđenjem i potcjenjivanjem, istovremeno se diveći svojim pištaljkama i noži­ćima. On nije imao ni pare. Bolesni otac već dugo ne radi, a majka nekim čudom održava kuću, i svaki dan pred njih iznosi hranu. Ustajala je sve umornija, jer je po svu noć brujala njihova stara "singerica". Mati je šila. Bezvrijedne krpe i raznobojni komadi platna, dok prođu kroz njene ruke, pretvaraju se u lijepe haljine i košulje.

 

Zamišljen, kao sad pored Hane, sjedio je leđima oslon­jen na kameni temelj kuće. Žuljao ga je ispupčeni kamen u temelju. Okrenu se. Pomjeri kamen. Izvuče ga jednom rukom. Nije bio velik. Njime je bila začepljena nevelika rupa u temelju. I gle čuda! Kesica. Neko je tu skrivao kesicu punu metalnog novca. Zadrhta od uzbuđenja. I on će na vašar. Poći će sa ostalom djecom. Sve što oni kupe, i on će. Ali, dan prije vašara, njegova starija sestra je dugo plakala. Smije li kopati? Šta da kaže Hani?

– Nađi lopatu! – Hana će odlučno. Pokuša joj nešto reći.

– Kopaćeš. Hoću da znam kakav si. I hoću s tobom na vašar.

 

Niko se do sada nije usudio kopati. I nikoga Hana nije ovako gledala svojim plavim očima. Nađe lopatu. Krenuše prema Bardanovoj šupi. Kad uđoše u dvorište puno ribarskih mreža, polomljenih vesala i oštećenih barki koje dugo nisu vidjele vodu, Hana viknu:

– Čika - Bardane!

– Zašto vičeš? – tiho će Nisvet.

– Da vidim je li kod kuće.

– I ako bude?

– Pitaću ga možemo li kraj njegove šupe tražiti gliste jer ćeš ti večeras pecati – Hana će tiho, a onda glasnije:

– Čika - Bardane!

 

Niko se ne javi.

– Nema ga. Hajdemo!

 

Produžiše do šupe koja se već naginjala na sve četiri strane. Kao da su trule hrastove daske, svaka na svoju stranu, htjele pobjeći iz drvenog zida izrešetanog starošću i Bardanovom nebrigom. Zađoše za šupu. Nisvet lopatom razgrnu goleme koprive. Na svom licu osjećao je Hanin pogled. Hana ga dotače:

– Poželi nešto. Nešto veliko i lijepo... U Nisvetu se pomiješaše želje i strahovi.

– I ja sam poželjela... Kopaj ovdje... Nisvet zari lopatu u crnu meku zemlju. U šupi nešto sušnu. Oboje se okrenuše. Tišina. Hana pogleda unutra kroz široku pukotinu.

– Kopaj. Bila je to mačka.

 

Lopata se sve dublje zarivala u zemlju. Crno oko rupe postaje sve veće. Izbacuje zarđalu žicu, komadiće stakla, željezne klinove, polomljeno posuđe, trule trake lima, kašike bez repa... Stari ribar Bardan, čudak i veseljak kakvog nema u cijelom kraju, godinama je tu bacao ono što je preživjelo svoj vijek. Dječak se znoji. Skida izblijedjelu majcu. Ostavlja je uz šupu. Gleda Hanu. Opet kopa. Sad će. Sad će udariti u kost. Starci kažu da se plamen pojavljuje na čudnim mjestima. Misli o kesici punoj novca, o lubenicama jednonogog Mar­ka, o konju polunijemog Mensura na kome je jahao sve do Pjevalovca, o njihovom tavanu s kog su stalno nestajali orasi, suho voće... Djevojčica se udalji od jame. Gledala je okolo kao da se iza svakog predmeta u dvorištu krije Bardan. Sva ispunjena svojim željama.

 

I onda, dok je dječak kopao leđima okrenut šupi, jedna golema ruka, skupljenih prstiju, pomoli se između dasaka i nešto spusti na Nisvetovu majicu. Onda se nečujno uvuče u šupu. Zadihan u kopanju, i sav nestao u svojim mislima, dječak ništa nije čuo. Što je rupa postajala veća, i njegove su oči, od naprezanja, bivale krupnije. Djevojčica se vrati, korakom koji nije znao šta bi od sebe, i na koju bi stranu prije udario. Njena želja je rasla, rasla...

– Nisvete! – otrže joj se raznobojan glas. Oznojena čela Nisvet se okrenu.

– Majica. Pogledaj!

 

Pogledi im se sastadoše na majici. Pregršt žutih nov­čića... U udubljenju majice, kao u gnijezdu, sjajili su se metalni novci. Dugo nisu vidjeli toliko žutog sjaja. Primakoše se. Istina je. Pogledaše se. Oči su im gorjele plavim plamenom. Hana pođe rukom prema žutoj gomilici.

– Ne! Ne diraj. Ko zna šta će se dogoditi ako ih dotakneš – reče Nisvet. – Skupi majicu oko njih.

 

Hana pažljivo uze majicu za krajeve. Pazila je da novce ne dotakne golim prstima. Podiže. Oblikova se tvrda grudva. Čuje se. Zveče. Pogleda Nisveta kako ga nikad do sada nije pogledala.

– Znala sam. Dobar si čovjek. I zajedno ćemo na vašar.

 

Nisvet je duboko disao. Hana se široko nasmija:

– Bardan će se čuditi, ako nađe rupu... Zatrpaj je.

 

LAĐARSKI PUT

 

Plavičaste mrlje nafte pokrivaju Savu. I zrak miriše na benzin. Naša katarka od suhog lipovog drveta, koju smo učvrstili u njeno ležište na prednjem dijelu čamca, liči na vitke metalne dimnjake brodske rafinerije. Iz jednog takvog dimnjaka neprekidno suklja crvenkast plamen. Taj plamen vidi se noću i s naših dubočkih brežuljaka. U mojim djetinjim snovima tim plamenom označavana je granica jednog svije­ta, a iza njega dalje se nije vidjelo. Sad je ta granica pomjerena na tamnomodre bregove iza Broda, po očevim riječima pune vinograda i lijepih kuća. Čamac je teretan. I teško ga vučem. Bos sam. U čamcu sjedi otac i upravlja teškim veslom da čamac ne udari u obalu, ili da se ne nasuče na šljunkovit plićak. Iz Broda vučemo sanduke piva za dubočku gostionicu. Sinoć je došao gostioničar Fiko, dogovorio se s ocem, i rekao dobro platiti. Otac će moći smiriti neke račune, a ostaće nešto i za moje knjige. Ali, Dubočac je daleko gore uz vodu. Nisam znao da i one naše pjeskovite obale i gusti vrbaci mogu biti daleko. Niz vodu, od njih se s lakoćom udaljavamo, a povratak je spor i tvrd, pun znoja i misli koje naviru iz savskih dubina. Sunce je visoko. Udara pravo u tjeme. Biće dobro ako stignemo prije zalaska sunca. Grlo mi se stalno suši, dašćem, ali ne mogu svaki čas prekidati vuču i trčati do čamca da se napijem vode.

 

Kad smo se otisnuli s kamenite brodske obale, otac je obrisao svoja kosmata sijeda prsa, i uzdahnuvši rekao:

– E, moj Hune! Ja star, a ti nejak.

 

Kad je veseo i kad nam je kuća puna, otac nije star. A najmlađi je bio onda kad je meni i sestri napravio mali čamčić. Lak. I pokretljiv. Možeš ga veslati jednom rukom. I juče je otac bio mlađi. I on, i majka su se smijali.

 

Na vrhu visoke katarke učvršćena je metalna alka i za nju je vezan konopac. Na drugom kraju konopca, dugog oko pedesetak metara, vješto je ispletena široka traka od jakog kanapa. Ta traka sada se usijeca u moja znojava prsa. Vučem. Svu noć sam proveo u čudnom bunilu plašeći se da me otac neće povesti. Sestra je starija. Do sada je uvijek nju vodio. Napinjem se. Kao da cio Brod vučem za sobom sa mostom i svim kućama. Ali, okrenem li se padajući, jer vučem nevješto, trzajući, vidim samo vrh katarke. Učini mi se da je to vrh dugačke zamišljene olovke koja po plavom papiru neba ispisuje svoj put. Taj put ima oblik savske obale. Na brzacima i plićacima čamac se izmiče na vodu, pa katarka pravi širi potez po beskrajnom plavetnilu. Htio je otac da ja upravljam, a on da vuče. Ne ide. Nekoliko puta čamac se umalo nije potopio. Vučem sve pravilnije. Ne trzam. Samo da ne nagazim na zmiju. Na ovoj lijevoj strani Save, okre­nutoj suncu, ima ih mnogo. A ja ne volim zmije. Ni one mene ne vole. I u san mi se uvlače. Mama kaže da sam žedan noću i da zato sanjam zmije. Pio sam puno vode. Ne vrijedi. Opet se uvuku i prestrave me. A nikada ni jednu nisam ubio. Nisam ni guštera ubio. Eno ga! Siknu kroz travu. I on se mene prepao. Krupan. Kao da je na trzaju i povijanju katarke osjetio da se plašim, otac viknu:

– Možeš li, Hune!

– Mogu... mogu...

– Jesi li gladan?

– Nisam...

– Vikni kad ti dojadi!

 

Jednom, bila je teška zima, ni prst se nije smio promoliti napolje, otac je sjedio s nama cijelo veče, i pričao nam kako je nekada radio na lađi. Ovaj put kojim ja sada gazim zvao se lađarski put. Od Broda pa gore do Gradiške lađe su vukli konji. Uz Savu tada nije bilo vrbaka. Sasijecali su vrbe i topole, i rijetke jasenove, kako ne bi za njih konopci zapi­njali. Naginjem se, glava mije stalno povijena, gledam pred sebe, gdje ću stati, i osjetim da se u meni napreže jedan takav konj, mršav i neuhranjen, vuče lađu punu kamena i drvene građe. I gdje je sad taj konj? Je li bio potkovan ili su mu se u meso usijecali oštri komadi šljunka kao sada meni? I mi gore imamo jednog konja. Nije naš. Arifov je. On nikad nije vukao lađu. Ali, vukao je svašta. I mi smo ga pokušali jahati. Ne da. Uzalud smo se cijelo ljeto zaskakivali na njegova povijena leđa. Padali smo svi odreda. I Dženis je padao. I na našim licima mnogo je tragova njegovih potkovica. Nekoli­ko razbijenih noseva, teških bubotaka, čvoruga na ošišanim glavama, jedan lom noge, sve je to došlo u igri s tim nerazumnim konjem.

 

Lađarski put zarastao je u gustu vrbinu. Približavamo se Zbjegu. U imenu tog sela ima starog straha. Cijeli kraj se prolomi od snažnog trubljenja. Brod. Vuče šlepove. To je "Zeta". Jedan od posljednjih parobroda na Savi. Kao gusarska zastava nad njim se vije široka traka crnog dima. S broda su ugledali našu katarku. Mašu nam. Zovu da se zakačimo. Ali, znam da nećemo. Sa ovako teretnim čamcem opasno je navesti se na šlepove. Zadnji dio čamca sigurno bi legao u vodu. Da je čamac prazan, to bi za oca bila šala. Ovako, valja mi vući. Vući. Titra mi pred očima. Kao da su i vrbe počele koračati sa mnom. Bijele svjetlosne pjege pucaju mi u ušima.

 

Zaustavili smo se u hladu vrbe nadnesene nad toplu Savu. Otac je razmetao novinski papir i zamirisao je bijeli hljeb. I dva komada brodske kobasice. I glavica crnog luka. I komad sira sušenog na dimu. Jeli smo šuteći. U zelenoj tišini čulo se struganje naših gladnih zuba. Otac me gledao s nadom. A ja sam osjetio da mi kroz tanke kosti struji voda. Obična savska voda. Opet vučem. Opet po nebu piše katarka. Preko njenog nejasnog ruko­pisa preletje svraka. Čujem zvono. Bicikli. To se iz Broda vraćaju radnici. Na visokom nasipu uz Savu, u pravilnoj koloni, izgledaju kao stonoga. Na raskršću ta stonoga skrenu udesno. Ode u Zbjeg. Ne vidim, ali znam da je pred njima ravan i prašnjav put. Kad ga kiša poprska, to je pravi put za bicikl.

 

Približavamo se ušću Ukrine u Savu. Iznad tog ušća vidim veliku adu. Ona, ta duga i zelena ada u obliku pše­ničnog zrna, pripada očevom prijatelju Mrkalju. Dolazio je kod nas. Nedavno. Sve na njemu volim, osim starog kožnog kaputa. Taj kaput me podsjeća na nešto tužno. Ne znam šta je to. Ali osjećam. Takav kožni kaput, dok sam bio manji, istukao me smrtimice. Možda mi je zbog toga Mrkalj draži kad skine kaput, raskomoti se, i sa ocem razveze stare nevjerovatne priče. U jednoj priči vidim njega i oca, i ovu adu obraslu vitkim topolama. Njih dvojica bježe prema Savi. Znaju gdje su ostavili čamčić. S njima je i Savo. A iza njih grupa sivih šljemova. Po njihovoj priči koju uvijek dopu­njuju novim detaljima, bilo je nekakvo mutno i vlažno jutro. Upali su u klopku pred Mrkaljevom kućom. Šljemova je bilo mnogo. Naoružanih i spremnih da ubiju. Otac, Mrkalj i Savo bježe kroz gustu travuljinu. Sapliću se. Padaju. Od straha im noge kraćaju. Samo da što prije stignu do čamca, i da se dočepaju ade. Šljemovi nemaju težeg oružja. Ako stignu do nje, na adi će biti sigurni. Krik! Pa stenjanje. Bio je to Savo. Mrkalj je opsovao. Sočno. Ljudski. Otkud im minobacač?! Granata je doletjela iza brdašca. U travi, bez obiju nogu, leži Savo. Još je pri svijesti. Rascvale mu se noge iznad koljena. I moli moga oca da puca u njega, da mu olakša, da ga ne ostavlja šljemovima. Noćima sam sanjao te Savine noge. Čuo sam i glas Savin. I nikad nisam saznao pta je učinio moj otac. Savi nije bilo spasa. Nositi ga nisu mogli. Šljemovi su bili tu, s crnim okom mašinke koje se uvećavalo. Smrtno crnilo. Jednom, ako ga upitam, možda će mi reći. Šta bih ja učinio na očevom mjestu? On je imao pištolj. Savu nije mogao živog ostaviti šljemovima. A da puca u njega, kako će? Znam da je s njim odrastao. Plakao i smijao se. Po njihovoj priči, očevoj i Mrkaljevoj, zajedno su se i oženili. Mene tada nije bilo na ovom svijetu. I nisam znao da postoji Sava, sa adom iznad ušća. Nisam znao da je Savo molio oca da puca u njega. I da li je pucao? Možda ništa neću saznati i ako pitam oca– I šta bi mi odgovorio? Čuo sam, i sad mi iz ušiju ne izlazi ona čudna boja očevog glasa, kad je rekao Mrkalju: - Nikad mi u životu nije bilo teže. Vjerujem mu.

 

Iz topolika na adi prhnu cijelo jato vrana. Tu ih ima mnogo. Ko se bolje zagleda, i odavde, u tamnom zelenilu lišća može primijetiti mnoga gnijezda. Ostrvo ptica. I ne­završenih priča. Pred tim čudom i Sava se razdvojila na dva dijela, i kad je najjača, ne može ga odnijeti. Može li, kao što je ada promijenila tok Save, jedna priča i ono što je u njoj promijeniti tok nečijeg života? Sjetih se, otac je bio bolestan, teško i dugo; iza zatvorenih vrata šaputao je majci takve riječi od kojih mi se kosa dizala na glavi. Kad je došao do mene, rekao je majci da me čuva. Majka je plakala, a ja sam u mašti vidio kako njene suze padaju na žuto očevo lice i on od tih suza postaje jači i zdraviji.

 

Okrenem se. Otac sjedi u čamcu nagnut na desnu stranu i teškim veslom drži vrh čamca usmjeren prema Dubočcu. Gazim čistinom. Vruć pijesak pod mojim tabanima. Iza velikog zavoja koji ćemo sada proći ugledaćemo komad neba bliži mome oku i srcu. Tamo negdje, iza one grupe topola, uzdižu se Banice sa igralištem, i našim dječijim tajnama. Sunce popušta. I znoj je hladniji. Sad se na Banicama dijele u dvije grupe. Možda je Dženis uzeo moju loptu.

– Jesi li žedan, Hune!? – viče otac.

– Nisam.

– Navali još malo. Eno Motajice!

 

Iako je na suprotnoj strani Save, u Bosni, plavetnilo Motajice sada je izranjalo na čudnom mjestu. Zalazimo u gust vrbak. Vrhovi vrba sve češće zapinju za konopac. Trudim se da nađem stazu između vrba i naplav­ina. Nema je. Niko više ovim putem ne vuče lađe. Nailazim samo na prosječen vrbak i kratke puteljke koji se brzo prekidaju. To su ribarski puteljci. Na vrbini se nađe i poneka pocijepana mreža. Po nekom nijemom sporazumu te mreže niko ne dira. Težak je ribarski kruh. Sjetih se i pogrdne pjesmice o ribarskom životu. Osmjehnuh se. To je uradila pjesma. Onda tako trznuh i zanesoh se ustranu da je otac izgubio kontrolu nad čamcem.

– Šta je, Hune?!

– Ništa... Okliznuo sam se! – lažem i sporije krećem dalje.

 

Sporije zbog toga jer moram dati vremena mladiću i djevojci da se obuku i da se sklone od mog pogleda. Srce mi gruha. Otac ih neće vidjeti. A njih dvoje, kao da znaju da nemam ništa protiv njih, oblače se sporo. Djevojačka bjelina ističe se u tamnom zelenilu vrbaka. Žao mi što sam ih poplašio. Buči mi glava. Oči lete, i ne mogu ih otkinuti od ove meke bjeline. Bježim prema vodi. Da ne udarim pravo na njih. Srećom, oni se udaljiše. Prešao sam preko povijene trave na kojoj su njih dvoje ležali. Na tabanima sam osjetio dio njihove topline. Nadao sam se da sam nogom stao tamo gdje je ležala djevojka i da ću na stopalima odnijeti dio njene topline. U ušima mi bruji cio roj znatiželjnih pčela. I neće da se umire.

 

Izbismo na čistinu. Pred umornim očima, punim zasljepljujuće bjeline, puče meni dragi vidik. Dubočac sa svojim brežuljcima, na bosan­skoj strani. Eno kuća! Daleko su, pa umjesto prozora vidim oči one djevojke. Ne bih se iznenadio da kuće skoče i pobjegnu u zaklon. Na pozadini rumenog predvečerja ističu se dvije vitke katarke. Jedna je bijeli crkveni toranj, a druga katarka je džamijska munara. Između njih se rumeni sunce na zalasku.

_______________

 

RJEČNIK

 

A

ada – riječno ostrvo

arheolog - onaj koji se bavi starinama i poznaje starine, naročito antičku umjetnost i nauku

 

B

ban – vladarska titula

barka – naročita vrsta zatvorenog čamčića, na Savi, izbušenog i poto­pljenog u vodu, u kom se čuva i prevozi riba

brati igle (ustaljeni izraz) – izuzetna vidljivost, noću, takva da se može naći i izgubljena igla, otuda: brati igle

bratija – družina

 

Č

čeljade – dijete

 

D

domine – kamene ili koštane, kod nas najčešće drvene ili plastične pločice kojima se igra poznata društvena zabavna igra

drûge – prijateljice

 

I

Ivanovca – žena Ivanova

improvizovana – sačinjena bez veće pripreme, za privremenu upotrebu

 

K

kapija – dvorišna vrata katarka – jarbol

Kenija – država na jugoistoku Afrike, Republika Kenija, glavni grad Najrobi, jezici: engleski i svahili

krov na četiri vode – krov oblika četverostrane piramide

 

L

legenda – uz mnogo značenja ima i ovo: izmaštana priča, bajka, gatka; priča o znamenitim ljudima i događajima...

lenger – sidro, kotva

lôga – zečije skriveno boravište

 

LJ

ljohnuti – pasti, tresnuti, skljokati se...

 

M

makadamska (cesta) – cesta posuta istucanim kamenom (po pronalazaču Makadamu)

 

N

naplavine – sve ono što voda izbaci na obalu pri poplavi i naglim nadolascima

nafaka – hrana, jelo i piće, ovdje: sreća

 

P

paoci – drvena pera koja spajaju glavu sa kružnim dijelom točka

parosnice – vršnjakinje

pjeskulja – zemlja koja sadrži mnogo pijeska

 

R

ritovi – vodoplavno zemljište uz rijeku

 

S

silk – svila, ovdje: vrsta sintetičkog konca za ribolov

snaša – žena u narodnoj nošnji, mlada žena, snaha, seljanka

sprud – plićak, šljunkovito uzdignuto mjesto u koritu rijeke

škljoca – nožić čije se sječivo preklapa, čakija

šlep – duga jaka lađa za prevoz različitog tereta

 

U

ušorene (kuće) – kuće u pravilnom nizu

 

V

"varalice" – vještački mamci u obliku ribe, služe za posebnu vrstu ribolova

verige – lanac s krupnim grubim karikama, najčešće kovanim

________________________________

 

Alija H. Dubočanin (Alija Hasagić Dubočanin) rođen je 2. maja 1949. godine u Bosanskom Dubočcu, na Savi. Školovao se u rod­nom mjestu, Koraću kod Bosanskog Broda, Kranju i Sarajevu. Diplo­mirao je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu (književnost i jezik). Dubočanin je pjesnik, pripovjedač, romansijer, književni kritičar, novinar, urednik. Dobitnik je ugledne književne nagrade "Neven" za knjigu pripovjedaka "Brod na vidiku", a nagradu "Oktobarska poetska drugovanja" za knjigu pripovjedaka "Vatre na rijeci". Višestruki je do­bitnik prvih nagrada za priču pojedinih listova. Pjesme i priče Alije H. Dubočanina uvrštene su u različite izbore, čitanke, antologije, preglede, a pojedine su prevođene (pjesme i priče) na makedonski, turski, bugar­ski, albanski, njemački, španski, francuski, holandski i engleski jezik. U toku rata pokrenuo je i uređivao list za mlade "Lastavica" (1994-1996), kao i Dječije novine "Vrelo Bosne".

 

Objavljene knjige za odrasle: SVAKODNEVNI PROMETEJ, pje­sme (1977), SAN U ČAMCU, priče (1987), HOD ZA TOBOM, pje­sme (1989), SLIKA NA VODI, pjesme (1995), SVETA KRUŠKA, pjesme (1996), KUPAČICA, priče (1996), BEHAR U SARAJEVU, roman (1998) i druga djela.

Objavljene knjige za djecu: ZAGRLJENI VIDIK, pjesme (1978), BROD NA VIDIKU, priče (1982), VATRE NA RIJECI, priče (1984), LAĐA ZA DALJINE, priče (1985), DA HOĆE NEŠTO DA TI SE DESI, pjesme (1986), NEMIRNO LJETO, roman (1988), LAĐARSKI PUT, priče (1988), TIHA RIJEKA DJETINJSTVA, pjesme (1997), JEDNA MAMA I DVANAEST SINOVA, proza (1997) i druga djela.

Alija H. Dubočanin živi u Sarajevu. Urednik je u izdavačkoj kući "Sarajevo-publishing".

 

Sadržaj:

Zeleni led

Zlatna narukvica

Zimska noć

Lica s prozora

Kuća u čamcu

Veslo

Tri puta

Ribnjak

San obućara Ramiza

Banice

Preko Save

Filip

Marka

Poklon

Koliba

Mango iz Kenije

Matanove korpe

Kuka

Plavi plamen

Lađarski put

19 glasova
Koristilo vam je ovo prepričavanje? Kliknite like
ili podelite sa prijateljima

Postavite ovu prepričanu lektiru na Vaš sajt ili forum

Link
Za web stranicu
Za forum
Nazad Alija H. Dubočanin - Lađarski put

Najbolji citati

Najpopularnije lektire RSS

Ivo Andrić - Prokleta avlija

Ivo Andrić - Prokleta avlija   Prokleta avlija je naziv za poznati carigradski zatvor, u koji je iz neopravdanih razloga dospeo fra Petar iz Bosne kojeg… >

Ivo Andrić - Na Drini ćuprija

Ivo Andrić - Na Drini ćuprija   Najpoznatiji roman Ive Andrića, Na Drini ćuprija (1945), hronološki prati četiri vijeka zbivanja oko velikog mosta… >

Dobrica Ćosić - Koreni

Dobrica Ćosić - Koreni   Koreni su drugi roman Dobrice Ćosića. Objavljen je 1954. godine. Roman Koreni je tematski slojevit, moderan i po tematici… >

William Shakespeare - Hamlet

William Shakespeare - Hamlet Viljem Šekspir - Hamlet   Jedne večeri na straži dogodilo se nešto neobično, Horaciju, Marcelu i Bernandu se ukazao… >

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera Johan Volfgang Gete - Patnje mladog Werthera   Mladi pravnik Werther dolazi u gradić u koji ga je poslala… >

Lektire na društvenim mrežama

Lajkuj Lektire.me na Facebook-u