Alexander Roda Roda - Vragolije tatina sina Marije lektira

Alexander Roda Roda - Vragolije tatina sina Marije

Alexander Roda Roda - Vragolije tatina sina Marije

 

Humoristični roman o desetgodišnjoj Mariji koja krajem 19. stoljeća odrasta na slavonskoj pustari. Otac postupa s njom kao da mu je sin (i zove je Marius), pa tako ova pametna, znatiželjna, maštovita i pustolovina željna djevojčica uživa u igri, slobodi i prirodi.

 

Voli životinje, ima pušku i konja i istinski se igra lopova i žandara tragajući za drskim lopovom Bakonjom.

 

Sve radi u najboljoj namjeri, u želji da pomogne, da se svidi i pokaže svoju ljubav, premda ishode njenih aktivnosti odrasli ne prihvaćaju uvijek sa oduševljenjem. Junakinja knjige je stvarna osoba - roman o svojoj sestri Mariji, pisac je napisao 1910. godine.

 

Vrsta djela - avanturističko-autobiografski dječji roman

Mjesto radnje - pustara Zdenci, Orahovica, Osijek

Vrijeme radnje - 19. stoljeće

 

Djelo Vragolije tatina sina Marije humorističan je roman u kojem su vidljive odlike kriminalističkog, pustolovnog tj. avanturističkog i autobiografskog romana. Stoga to djelo s pravom možemo nazvati hibridnim jer u njemu dolazi do miješanja raznih tipova romana. Roman donosi priču o desetogodišnjoj djevojčici Mariji koja krajem 19. stoljeća odrasta na slavonskoj pustari Zdenci u blizini Orahovice. Otac postupa s Marijom kao da mu je ona sin i naziva ju muškim imenom Marius. Tako ta pametna, maštovita, znatiželjna, dobronamjerna, pustolovna djevojčica uživa u igri na selu. Marija sve radi u najboljoj namjeri iako njezini postupci često bivaju neshvaćeni od strane odraslih koji nisu navikli na dječje ludosti. Uz to, taj dječji roman donosi stvarnu i istinitu priču o autorovoj sestri Mariji. Djelo je završeno, poslano u tisak i prvi put objavljeno 1910. godine. Vragolije tatina sina Marije izvorno je napisano na njemačkom jeziku i nosi puni naslov "Die Streiche der Junker Marius". U Hrvatskoj jr prvi put objavljeno tek 2001. godine. Do tada je Roda Roda bio slabo cijenjen i gotovo u potpunosti zaboravljen u svojoj domovini. Autor ovim djelom želi potaknuti ljubav prema Slavoniji i slavonskim selima. Vjerno oslikava ravnicu, seoske putove, njive i poljane. Marija kao lik, nositelj je određenih vrijednosti toga vremena. U njoj se očitavaju slike djeteta koje odrasta na selu s većinskim odraslim stanovništvom. Pozitivna je, bezazlena i pravi primjer utjelovljenja autora u liku. Već godinama ova djevojčica uveseljavala je narod Austrije i Njemačke dok nije prevedena na Hrvatski, a 1945. dobila je književnu sestricu.

 

Naime, mnogi teoretičari smatraju da je upravo ova knjiga bila poticaj švedskoj spisateljici Astrid Lindgrens za pisanje nezaboravne "Pipi duge čarape". Poveznice između ta dva djela velike su. I Pipi i Marija jednako su stare; Marija lovi razbojnika Bakonju, a Pipi sanja o gusarima na moru i pored niza nestašluka obje ostaju dobre jer imaju nevino i neiskvareno dječje srce, te obje žive u svijetu svoje mašte, vole prirodu i životinje. Na početka ove priče nalazi se kratki uvod u kojem pisac napominje kako ovu priču priča sam autor (autor Roda nalazi se u liku Marije – iako je Marija zapravo autorova sestra).

 

Govori kako ovo djelo posvećuje svojim unucima te ga zato i piše. Obećava im da će im ispričati svoje dogodovštine s pustare Zdenci, malog sela u Slavoniji u blizini Orahovice. Zatim kreće s opisom pustare i Slavonije. Veliča ljepotu Slavonije, hvali ravnicu i plodna polja. Tada spominje kako se u selu spominje priča o razbojniku Bakonji koji harači po selima i pljačka ljude. Tu prestaje uvodni dio i kreće radnja s naznakom kako će o Bakonji biti riječi malo kasnije.

 

Marija je kći jedinica ali je njen tata stalno naziva sinom pa je često i oslovljava sa Marius, a ne Marija. Nju to ne smeta jer i sama sebe smatra više dječakom nego djevojčicom. Od kada je čula da u selima oko Orahovice harače razbojnici, zanimala se za lopove i stalno je željela vidjeti pravog lopova kako bi mu se mogla suprotstaviti. Jednog dana otišla je kod Cigana Avrama te ga je zamolila da joj pokaže pravog lopova. Obećala mu je zauzvrat darovati dragulj. On joj tada reče da su cigani pošteni i da on nema nikakve veze s lopovima.

 

Njegov posao je krpati kotlove i tako zarađuje za kruh. Marija ga ipak nije pustila te je krenula s njim u drugo selo kako bi mu pravila društvo dok on krpa kotlove. Kada su se vratili, bila je razočarana jer nije vidjela lopova, a toliko je to željela. Tada ju je Avram upitao gdje joj je dragulj koji mu je ona obećala. Kada je pokušala naći dragulj njega nije bilo jer joj ga je on ukrao, a ona to nije znala. Pošla je kući tužna i razočarana, a tada joj je Avram doviknuo da ne zaboravi drugi puta ponijeti dragulj koji mu je obećala. Avram joj je ispunio želju i pokazao lopova iako ona toga nije bila ni svjesna. Tetak Alojz bio je rodom iz Osijeka. Gospođa Riemer savjetovala je gazdu, Marijinog oca, da ga pozove u goste u Zdence. Marijin otac odlučio je poslušati savjete sluškinje i pozvao je Alojza.

 

Kada je Alojz došao njih dvojica su se posvađali oko toga je li Marija sin ili kćer. U svađi je ipak pobijedio Marijin tata uz obrazloženje kako on nema muškog nasljednika pa sve što zapravo ima naslijedit će Marius ili Marija. Marija je bila nestašno dijete te je tetku stavila ljute paprike u lulu, no to nitko nije saznao. Nakon tjedan dana boravka na selu, tetak se vratio u Osijek te je s njime pošla i gospođa Riemer, kako bi bila u blizini velikog gradu, a ne tu na pustom selu. U Zdence je stigla Marijina teta Barbara te je s njom došla i njezina kćerka Lolla. Lollu je majka ostavila na neko vrijeme u selu. Marija se voljela igrati s Lollom jer joj je bila jedino dječje društvo, no ona je bila toliko nespretna da bi je ozlijedilo sve što bi uzela u ruke. U zajedničkoj igri Marija bi joj dala najtuplji nož no ona se ipak uspjela njime porezati, a dok su se igrali sa škripom, sama je sebi uštinula prst. Marija joj je stavila metke ćorke u pušku, a ona je ipak uspjela njima propaliti zastor. S vremenom se Lolla navikla na život na selu.

 

Kada je majka došla da je vidi, Lolla je u potpunosti pokupila Marijino ponašanje te je rekla "sto vragova". Tada se njena majka razljutila i odvela je sa sela. Marija je tada bila jako tužna jer je ipak zavoljela Lollu. S obzirom da je Marija bila jako tužna zbog Lollinog odlaska, otac joj je za utjehu obećao kupiti ponija i revolver. U selu se dogodila nova pljačka. Bakonja je opljačkao susjednu pustaru Magadenovac i odveo 10 krava. Marija je maštala kako će baš ona uhvatiti tog Bakonju kada dobije revolver od oca. Razmišljala je kako će svakome tko joj je stao na žulj učiniti neku spletku. Otac je zamolio Mariju da ode do Orahovice na poštu i tamo podigne pisma za njega.

 

Tamo je srela Cigane Medvjedare, koji drže medvjede i s njima rade predstave. Oni su sa sobom, osim medvjeda, imali i jedno staro kljuse. Mariji se to staro kljuse učinilo kao najljepši konj te je Ciganima ponudila mnogo novca za njega. Oni su prihvatili taj novac i zauzvrat joj dali kljuse. Kad se vratila kući ispričala je sve ocu, a on se razljutio te dočekao Cigane, vratio im njihovo kljuse i tražio od njih povrat novca. Otac je tada uvidio koliko silno Marija želi konja te joj ga je obećao za rođendan koji je bio za dva tjedna. Kada je došao njezin rođendan u dvorištu ju je čekao poni. Marija mu je dala ime Jani. U početku ga nije voljela jer nije bio pravi konj nego poni, no poslije su postali nerazdvojni. Jani je dobio šugu po tijelu pa su ga liječili, mazali kremom i nakon dva mjeseca ozdravio je. Postao je savršeni konj. Bogataš Geyer došao je u Zdence pogledati njive jer ih je on osiguravao od leda i tuče.

 

Marijin otac ove godine nije platio osiguranje pa je Geyer htio sve mu uništiti. Na kraju dana otac je zamolio Mariju da vrati Geyera kolima do njegova imanja. Kada se vraćala kući počelo je grmjeti i sijevati. Na povratku čula je, iza sebe, druga kola. Jani se uplašio i pomahnitao te je ona pala. To je bio njezin otac koji ju je tražio jer se dugo zadržala, a vani se spremalo nevrijeme. Na sreću nitko nije bio jako ozlijeđen, a Marija je slomila ruku. Teta Barbara je čula za nesreću koja se dogodila te je došla u Zdence. Kada je vidjela Marijinu zamotanu ruku predložila je njezinom ocu da nabave gospođicu učiteljicu ili dadilju koja bi ju učila, brinula o njoj i pazila da više ne radi gluposti. Otac je to smatrao bespotrebnim no onda ga je jedan stranac prevario. Taj stranac govorio je francuski, a Marijin otac ga nije razumio te ga je on prevario.

 

Tada je otac odlučio Mariji priuštiti školovanje. U Osijeku su pronašli učiteljicu koja zna francuski i koja će učiti Mariju. Gospođicu Amaliju doveli su na selo kako bi stalno bila u blizini Marije. Nakon nekog vremena došao je tetak Heinrich iz Osijeka u posjet u Zdence. Marija je tetku htjela pokazati kako ona zna francuski te je počela govoriti na francuskom. Tada se tetak počeo smijati govoreći kako Marija uopće ne priča francuski nego slovački. Otac se razljutio i odmah Amaliji dao otkaz. Jonac je bio čovjek koji se u selu svima hvalio svojom puškom nabijačom. Ljudi su ga voljeli jer je on uvijek ubijao divljač tom svojom puškom i bez njega lov ne bi bio učinkovit. Mariji je išlo na živce njegovo stalno hvalisanje te je smislila plan koji će izvesti zajedno sa svinjarevim sinom Stjepanom. Stjepan će uzeti očevu prepariranu pticu i zavezati je na vrh drveta te javiti ljudima da se na vrhu drveta nalazi ta ptica. Za uzvrat će mu Marija dati četiri guldena (novac). Stjepan je dobro izveo svoj dio dogovora. Jonac je tada došao s puškom pod drvo i stalno gađao pticu, ali ona nikao da padne. Jonac se međutim sav uprljao blatom jer se skrivao po jarku da ga Jonac ne vidi. Na posljetku je ptica ipak pala.

 

Marijin otac tada shvati da je to jedna od njegovih prepariranih ptica. Svi su se smijali Joncu, a otac je kaznio Mariju jer mu je uništila najbolji primjerak ptice. Marija i Stjepan su se kladili. Ona je tvrdila da je pravo muško i da je zato sposobna tjerati konje. Stjepan joj nije vjerovao govoreći da je ona cura i da se može dokazati je li pravo muško tako što će otići s njim u dolinu gdje su ciganski konji i njih utjerati u tor. Kada su stigli do doline, već je bila pala noć, no Marija nije odustajala. Popela se na jednog konja, zajahala ga i njime počela i druge tjerati za sobom. Tada su Cigani pomislili da im netko krade konje i krenuli za njom. Ona se uspjela sakriti kod Geyera te je Cigani nisu pronašli, no Stjepana su uspjeli uhvatiti pa su ga istukli po glavi. Od batina je dobio i ožiljak. Marija je zadržala konja, a na kraju se uspostavilo da je to Geyerov konj kojeg su Cigani ukrali. Zato i je tako brzo trčao na Geyerovo imanje. Mariji je otac doveo novu učiteljicu, Valesku. Valeska je Mariji dala zadatak da napiše sastav o pramaljeću (proljeću) u gradu i na selu. Marija je to napisala iz perspektive malog djeteta te se Valeska ljutila na nju. Zatim je Marija Valeski ukrala umjetne pletenice te ih okačila sebi na kosu, pijetlu je iščupala perje i igrala se Indijanaca.

 

Pustila je Valeskinog kanarinca iz kaveza, a u isti stavila mačku. Valesku je to sve razljutilo te je ona odlučila otići. Marija je tada bila u kazni. Otac joj je zabranio bilo kakve izlaske iz kuće. Za Malu Gospu otac je poveo Mariju u Osijek. Išli su u posjet tetku Alojzu. Kada su stigli u Osijek, Marija je rekla tetku da joj je imendan i da bi joj on trebao nešto darovati. On nije znao što bi joj darovao. Tada se tetkova sluškinja prisjeti kako im se nedavno oštenila kuja te da imaju malog psića kojeg tetak ne želi jer je kržljav. Tako joj je tetak poklonio štene za imendan. Nadjenula mu je ime Tomy. Kada su se vratili u Zdence, otac je morao na putovanje, a Marija je ostala čuvati imanje. Ona se potpuno uživjela u tu ulogu.

 

Uzela je očevu pušku, sve zaključala i stavila Tomija kod sebe. U noći netko razbije prozor i uđe u sobu. Marija tada naredi Tomiju da ga uhvati. Nastala je cijela zbrka. Dječak Franjoš je bio taj koji je slučajno razbio prozor te je od oca zbog toga dobio par pljuski. Nakon nekog vremena tetku je umro pas te je pisao Mariji da mu vrati onog poklonjenog. Marija se razljutila i tetku odvratila: "Evo ti brus!". Marija je odlučila ocu za imendan napraviti iznenađenje te je pozvala Stjepana da joj pomogne u njezinom naumu. Uzeli su razne boje te su na friško pobojanu kuću ispisali sretan ti imendan tata.

 

Zatim su uzeli vijence i stavili ih na anđele, a pritom su jednom anđelu razbili glavu. Na dimnjak su nacrtali razbojnika (harambašu) i zatim su legli spavati. Tu noć jako je padala kiša i sve što su oni napisali i nacrtali se razmrljalo i više se ništa nije vidjelo. Kada se otac ustao i vidio što su napravili, poludio je. Vikao je na Mariju, a ona nije znala zašto je otac ljut jer je ona bila ponosna na sebe kako mu je lijep poklon napravila. Dao joj je kaznu, a ona je njemu dala čestitku za imendan. Kada je otac pročitao pismo raznježio se i oprostio Mariji, shvativši da ona nije ima loše namjere te joj je ipak ukinuo kaznu. Marija je dobila novu učiteljicu, Amaliju. Marija ju nije voljela jer se zvala isto kao i prva učiteljica. Nije htjela ništa učiti da ju i ova ne bi naučila krivi jezik. Otac je imao posjet velikih dužnosnika, a Marija je za to vrijeme prisluškivala na vratima. Amalija ju je upozorila da ne prisluškuje, ali se Marija opirala i nije željela prestati.

 

Tada je otac otvorio vrata i shvatio što se događa, izvikao se na Mariju i opet joj dao kaznu. U razgovoru se raspravljalo da će u selo doći časnici iz Beča kako bi uhvatili lopova Bakonju. Među njima je bio i Đula, Marijin bratić. Ona mu je odlučila doći ususret i napraviti mu dobrodošlicu. Sve je spremila u suradnji sa Stjepanom te su njih dvoje pošli u Donji Miholjac kako bi dočekali časnike.

Ona je razmišljala kako će joj on napraviti zmaja kao nekada. Kada su došli časnici, nije prepoznala Đulu. Ispričala im je dogodovštine iz mladosti pa su poslije svi zezali Đulu. On ju je tada izvrijeđao jer je bio ljut, a zauzvrat mu je ona napravila limunadu s ljepilom. Marija je ponovo dobila novu učiteljicu. Zvala se Ferguson i Marija ju je voljela jer je bila jedna od rijetkih Marijinih učiteljica koja se nije bojala Bakonje.

 

Poučavala je Mariju da razbojnike ne treba plašiti pucnjavom jer smo onda isti kao i oni, nego strogim pogledom. Jedina mana bila joj je što je obožavala glazbu pa je po cijele dane svirala klavir, a Mariji je to išlo na živce jer glazbu nije shvaćala. Jednog dana Marija je prolazila pored ciglane i vidjela jednog Ciganina koji je istovremeno svirao i nogama i rukama te joj je to probudilo ljubav za sviranjem. Tada se Marija sjetila kako otac ima staru violinu te se ona mijenjala s Ciganinom. Ona je njemu dala tu staru violinu, a on joj je napravio novu. Kada je otac čuo kako Marija svira, oslobodio ju je učenja sviranja za cijeli život.

 

Na kraju je otac saznao da se ona mijenjala za violinu i kako je onu staru dala Ciganinu. Otac se razljutio i krenuo u potragu za Ciganinom i svojom violinom, no nikada ju nije našao. Put za Orahovicu bio je pun blata i nijedna kola nisu onuda mogla proći, a da ne zapadnu u to blato. Tada bi ih svi zajedno morali otkopavati. Zbog toga je Marijin otac kraj svake rupe postavio pogrdne natpise za vladu te je zbog toga završio na sudu. Otac je izgubio sud i morao je platiti štetu. Nakon nekog vremena spremao se posjet bana Orahovici. Otac i sudac su se kladili hoće li ban doći u posjet i Zdencima, a kad vidi put sigurno će ga o državnom trošku dati izgraditi. Otac je mislio da će ban ići na ciglanu pa će morati prolaziti tim putem, no ban je rekao kako nema vremena doći.

Otac je bio razočaran te je poslao svoje ljude sa zastavama pred bana.

 

Marija je ipak željela spasiti očevu okladu pa je sjela na magaricu i krenula pred bana. Dok je ona bila u blizini bana, netko je zapucao pa se njezina magarica uplašila i zaletjela među banove konje. U tom trenutku svi su se razbježali pa je konj naveo bana na onaj put za Zdence. Zbog lošeg puta ban je bio sav blatnjav i izmoren te je prenoćio kod Marije i njezina oca. Tako je otac uz pomoć Marije ipak dobio okladu. Otac je pošao u Beč kupiti vršilicu. Ljudi u selu selu nikada nisu vidjeli takav stroj pa im je Mišo, radnik koji se razumije u strojeve, prepričavao i opisivao kako vršilica izgleda. Jedne večeri su se svi okupili kod Miše i slušali što im on priča o tom vrlo važnom stroju.

Kasno u noći, na imanje u Zdence stigli su žandari jer su pratili Bakonju i trag ih je doveo do pustare Zdenci. Tamo mu se izgubio svaki trag. Policija je željela sve dobro pregledati jer su sve ostale pustare bile opljačkane osim ove u Zdencima pa se počelo sumnjati kako je upravo u Zdencima njegovo skrovište.

 

Stjepan je u povjerenju rekao Mariji kako je primijetio da njegov otac u zadnje vrijeme često noću nestaje, no to nikome nije bilo sumnjivo. Upravo tu noć opljačkan je gospodin Geyer. Stjepanov otac posebno se zanimao za tu pljačku i sve je razgovore pažljivo slušao. Otac je morao u Beč pa je Mariju poslao u Osijek k bratiću Arturu. Ona se brzo sprijateljila s Arturom i njegovom škvadrom. Oni su joj rekli kako su u svađi s djecom iz Retfale i kako su ih jučer oni dobro porazili. Mariji je bilo žao njihova poraza te im je odlučila pomoći.

 

Napravila im je praćke i naučila ih je gađati njima. Tada ih je pitala ima li netko od njih baruta. Lovčev sin je zatim donio barut, a oni su ga stavili u kanal i zapalili svijeću. Tako su čekali da neprijatelji dođu. No umjesto neprijatelje došao je Marijin tetak. Oni su mu morali reći da se makne od tamo jer ako dođe u blizinu baruta mogao bi eksplodirati. Tada su mu rekli za minu. Tetak se tada razljutio i dohvatio svoga sina Artura te ga istukao. Sva druga djeca su također dobila batine od svojih roditelja, a Mariju su poslali natrag u Zdence. Žandari su opet došli u Zdence. Išli su od kuće do kuće i redom ispitivali o Bakonji kako bi nešto doznali o njemu. Ispitali su sve mještane osim kuharice, tovljača, malog Stjepana i njegovog oca svinjara. Vršilica je bio ogroman stroj koji se od Beča Dravom dopremao do Donjeg Miholjca. Tamo je Marijin otac poslao svoje konje i sluge kako bi dovukli stroj do Zdenaca no nisu uspjeli.

 

Geyer je posudio Marijinu ocu svoje volove kako bi oni pokušali dopremiti stroj. Svi u Zdencima su čekali stroj, ali on nikako nije stizao. Naime, putem je stroj zapao u blato pa su ga tek sutra dopremili. Marijin otac dugo je razmišljao kako Mariji treba učiteljica te joj je predložio da ponovno pozovu Valesku da ju poučava. Marija je pristala, ali pod uvjetom da joj dovedu bratića Artuta u Zdence na neko vrijeme. I zbilja, otac je doveo Artura te mu je poklonio kobilu Amazonku, kako bi oboje imalo konje za igru. Dogovorili su se da će Artur jahati ponija Janija, a ona kobilu Amazonku.
Njih dvoje pošli su u Donji Miholjac, kako bi Artur tamo posjetio svoju djevojku.

 

Mariji se ta zamisao nikako nije sviđala, ali je pristala jer je imala tajni plan. Kad je Artur bio pod prozorom svoje djevojke, Marija je Janiju pod sedlo stavila maramicu. Njega je to boljelo jer ga je sedlo pritiskalo te se zaletio, pa je Artur skoro pao s konja. Marija se smijala svojoj šali, a Artur je bio ljut te ponudi Mariji okladu od 20 guldena. Oklada je bila hoće li ili neće Marija uspjeti na Amazonki preskočiti visoku ogradu. Ona je pristala te se zaletjela, no pred ogradom je bilo đubre, pa Marija i Amazonka upadnu u njega. Otišli su do rijeke kako bi se Marija oprala, ali kako bi se i konja oprali.

 

Kada su išli kući svi su se čudili smradu dok bi prolazili pored njih. U jesen su iz svih krajeva Hrvatske i Mađarske stizali ljudi k gospodinu Geyeru kako bi kupili drva za zimu. Tamo je došao i Đula, ali je izgubio sav novac na kartama. Svoju priču ispričao je čovjeku s kojim je dijelio sobu tu večer. Čuvši tu priču, čovjek napusti sobu i presretne kartaše te im uz prijetnju revolverom uzme novac. Tako je Đula upoznao Bakonju, a da toga nije ni bio svjestan. Tetak Heinrich ponovno je došao u Zdence. Marija je bila razočarana što je morala dati Janija tetku da ga jaše. Ona i Artur naučili su Janija da ode u vodu i tamo legne, a svaki puta kad bi to napravio oni bi mu dali šećera. Jani je to brzo naučio pa kad ga je tetak krenuo jahati, Jani se zaputio prema vodi i legao tamo, a zatim brzo otrčao kući po šećer. Otac je sumnjao da je za tu spletku kriva Marija, ali nije imao dokaza pa ju nije želio nepravedno optužiti. Artur je nagovorio tetka da krenu ponovno, ali ovaj puta da idu svi zajedno. Heinrich je pristao uz dugo nagovaranje, no na kraju se opet zbilo isto. Otac se tada jako razljutio i odlučio Mariju uzeti Janija, ako stric to zatraži.

 

Marija je tada bila jako tužna i molila strica da za oprost. Heinrich je na kraju ipak popustio te je Jani ostao u Marijinu vlasništvu. Marija je išla za Orahovicu jašući na magarcu. Tamo su je vidjela djeca i zbog toga je počela ismijavati. Otišla je do kuma i zamolila ga da doveze četveropreg do Zdenaca. On joj je dao četveropreg jer je mislio da ga ona zna voziti. Kad je sretno stigla kući otac je bio iznenađen, ali i ponosan na Mariju – svoga sina Marijusa. Marija je vratila kuma u Orahovicu i zamolila ga da joj još jednom posudi četveropreg, a on je pristao. Sutradan je ona provozala Heinricha koji je u vožnji zadobio stotinu udaraca bičem jer ih je u vožnji slijedio dječak koji nije mogao podnijeti da je magarica brža od njega. Pošto je tetak sjedio iza, pokupio je sve batine. Na kraju je tetak otišao za Osijek i nikada im više nije došao u posjetu.

 

Za nagradu je Marija dobila novce od kuma jer kum nikako nije volio tetka Heinricha. Otac je prodavao zob Crvenom Kohnu. Marija i Stjepan su se za to vrijeme igrali razbojnika. Obukli su odjeću Stjepanova oca i smislili plan da kad Kohn ode za Orahovicu, a otac za Donji Miholjac, oni će zapucati iz očeve puške. Tako je i bilo. U tom trenutku su se i otac i Kohn vratili na imanje. Došli su i žandari i svi okolni seljaci, pa su zajedno krenuli u jablanored. Marija je jedva stigla vratiti pušku na mjesto, a otac u svoj silnoj žurbi nije ni primijetio miris baruta koji se još u njoj osjetio. Marija i Stjepan su učinili spačku jer su željeli preplašiti Marijinu učiteljicu koja se silno plašila razbojnika i priča koje kruže o njima. Detektivi su otišli u jablanored i tamo pronašli otiske stopala. Sve je upućivalo na Bakonju. Svi su pretraživali imanje, a Marija se od straha bojala priznati ocu da nema nikakvog Bakonje nego da su to ona i Stjepan u igri napravili.

 

Taman kad je skupila hrabrosti i odlučila sve reći ocu, na vratima se pojavio žandar koji je rekao da je pronašao Bakonjinu odjeću. Marija je tvrdila da je to njezina odjeća koju je ona obukla, no žandar je rekao da je to prava Bakonjina odjeća. To su znali po ceduljici u džepu, mjesto po kom je poznato Bakonjino švercanje. Stjepanov otac bio je pravi Bakonja te je završio u zatvoru, a kod njega su pronašli svakakva blaga. Marija je odrasla i udala se za Artura te njih dvoje imaju sina Harra, koji ima konja Janija. Trenutno su na putu za Zdence i idu u posjet Marijinu ocu.

 

Kada su stigli na imanje, ona se sjetila svojih dogodovština i stare vršilice koju su upravo rastavljali jer je na imanje upravo stizala nova. Marija si je uzela dio sa stare vršilice za uspomenu. Harro je radio slične spačke kao Marija. Ukrao je služavki pletenice, pijetlu počupao perje te otišao s imanja i nije ga bilo cijeli dan i noć. Svi su se brinuli osim Marije. Ona je znala gdje je i što radi jer je i ona bila takva. Tada je zamolila Stjepana da ukrade Janija. Kada je Stjepan to učinio, Harro se vratio doma sav uplakan vičući da mu nema Janija, da ga je netko ukrao. Marija je znala da će se Harro vratiti kući čim sazna da mu je netko ukrao Janija, zato je to i zamolila Stjepana.

 

Likovi - Marija, Marijin otac, tetak Alojz, Stjepan, teta Barbara, Lolla, Franjoš, Jonac, cigan Avram, Amalija, Valeska, Đula, Bakonja, Ferguson, Geyer, Mišo, Artur, Harro

 

Marijabila je vesela djevojčica, uvijek vedra. Po svojoj prirodi bila je nestašna i zaigrana. Bila je dobronamjerna, ali su svi njeni planovi nekako uspjeli završiti naopako, pa se i njene dobre namjere na kraju ispale spačke. Ipak, ona je bila inteligentna i u svojoj suštini poštena. Naučili su je da bude marljiva, a usput je postala i lukava. Mrzila je nepravdu i često se osvećivala onima koji bi joj nešto skrivili. Glavni je lik u djelu koji nosi čitavu radnju. Njezinu veselu i vedru narav možemo pratiti kroz čitavo djelo, a najbolje se očituje u igri s djecom i životinjama. Zaigranost i dobronamjernost vidljiva je u mnogim postupcima, ali najbolji primjer je događaj kada na friško ofarbanu kuću napiše "Sretan ti imendan tata", a kiša sve pokvari i obriše. Njezin je postupak karakterističan za dijete njezine dobi (jedne desetogodišnjakinje), ali u očima odraslih on je loš i zato dobiva kaznu. Upravu tu je vidljiva njezina dobronamjernost jer ona nije željela uništiti kuću nego samo prirediti jedinstven poklon ocu za imendan. Uz to kroz čitavo djelo nositelj je pozitivnih vrlina koji se cijene. Jedna takva karakteristika je ta što mrzi nepravdu pa tako kroz cijelo djelo ima želju uhvatiti lopova Bakonju, što na kraju i uspijeva, ali nizom slučajnih događaja koji se odvijaju upravo kroz igru.

 

Marijin otacbio je dobar radnik i pošten gazda. Bio je pošten općenito zbog čega su ga ljudi iz sela voljeli i poštivali. On je najviše volio svoju kćer, pa joj je često bio popustljiv. On je zapravo osjećajan muškarac, unatoč gruboj vanjštini i okolnostima u kojima živi. U njemu se kroz čitavo djelo bore dvije strane. Jedna koja predstavlja oca koji voli svoju kćer, prije svega, pa joj tako popušta i često progleda kroz prste, a druga koja predstavlja odraslu osobu koja treba razmišljati odgovorno i ne dopuštati radnje koje nisu u skladu s prihvatljivim ponašanjem za odrasle.

 

Stjepandječak koji je Marijin prijatelj, sudionik u njezinoj igri i akcijama koje ona poduzima. Pomaže Mariji uhvatiti lopova Bakonju. Jedini je Marijin prijatelj, na selu, njezine dobi te oboje uživaju u neizmjernoj igri i zabavi koje im djetinjstvo pruža.

 

Tetak Heinrichpredstavnik je autoriteta i vlasti koju imaju odrasli. Nema obzira za Marijine postupke. On ne shvaća da je ona samo dijete i da sve radi u najboljoj namjeri. Tu dolazi do njihovag neslaganja. Ipak, tetak pokazuje dozu milosti kada ga je Marija molila za pomoć, iako je bio jako ljut zbog njezinog postupka. To je najbolje vidljivo kada otac Mariji želi oduzeti ponija jer ga je naučila loš postupak kojim je tetak čak dva puta završio u vodi. Tetak uz Marijinu molbu ipak popušta shvaćajući da je ona još uvijek samo dijete i da nije imala loše namjere.

 

Autor: R. Ž.

___________________________________

 

Alexander Roda Roda rođen je 1872 godine u Moravskoj, pod pravim imenom Sandor Friedrich Ladislaus Rosenfeld. Bio je hrvatsko – austrijski književnik, porijeklom Židov. Rosenfeld bio je toliko zaljubljen u Slavoniju da je, iako rođen u Drnowitzu, na području današnje Češke, krivotvorio dokumente i kao mjesto rođenja naveo Zdence pokraj Orahovice.

 

Ovaj, slavonski književnik i bećar, kakvim ga je okarakterizirao profesor Vlado Obad još je u ranom djetinjstvu preselio s obitelji u Slavoniju, a u Osijek dolazi 1878. godine na dvogodišnje školovanje. Kasnije se školuje u Moravskoj i Beču, a kako je bio buntovnik i obiteljska crna ovca, otac mu je predložio vojničku karijeru. Roda Roda je to prihvatio, a onda je 1894. godine po svom izboru došao u Osijek kao mladi topnički kadet. Vojničkom karijerom je započeo i spisateljsku pa je tako pisao crtice iz vojničkog života, svoje dogodovštine i razmišljanja. Jedna od njih je bila i ta da je na konju ušao u gradsku kavanu. Volio je Osijek, ali ne i njegovu malograđanštinu.


Prvo Donjograđanin, a onda i stanovnik Tvrđe, uvijek je svoja vrata otvarao za zabave i provode na što su susjedi negodovali.

 

Upravo je u toj fazi nastao pseudonim Alexander Roda, a kasnije si pridodaje još jedno Roda. U osječkom tisku objavljuje prve humoreske na njemačkom jeziku, a 1900. i svoje prvo djelo Simplicissimus. Iz Osijeka odlazi 1901. godine i to zbog nesretne ljubavi. Naime, zaljubio se u vrlo popularnu plesačicu Adelu Sadnrock, a kako se vojnici nisu smjeli ženiti glumice, zatražio je otpust iz vojske. No, Adela Sandrock je ipak izabrala karijeru.

 

Svoje priče i romane inspirirane Osijekom i Slavonijom počinje pisati 1904. godine u Beču i Berlinu te tada nastaju drama Dana Petrović, njegove zbirke novela, a 1910. godine i njegov najpoznatiji roman Vragolije tatina sina Marije.


I kasnije piše, ali se Slavonija sve manje pojavljuje u njegovim djelima do romana Roda Rodas Roman iz 1925. godine u kojem se opet vraća Slavoniji.

 

Književni kritičari ga po njegovim djelima svrstavaju uz djela braće Kozarac. U djelima je ismijavao malograđanštinu, a često su izvođena u kabareima. Kada je 1928. godine preselio u Berlin, pisao je filmske scenarije, ali i glumio austrijske časnike u nekoliko filmova.

 

Bojeći se nacista kao pokršteni Židov, Roda Roda je 1933. preselio u Graz, 1938. u Švicarsku, a 1941. godine u SAD gdje je u New Yorku i umro. U Beču jedna od ulica u 21. Distriktu nosi njegovo ime, u Berlinu na zgradi u kojoj je živio nalazi se ploča s njegovim imenom, a u Osijeku je dobio bistu postavljenu ispred zgrade Gradske i sveučilišne knjižnice.

loading...
0 glasova
Koristilo vam je ovo prepričavanje? Kliknite like
ili podelite sa prijateljima

Postavite ovu prepričanu lektiru na Vaš sajt ili forum

Link
Za web stranicu
Za forum
Nazad Alexander Roda Roda - Vragolije tatina sina Marije

Najbolji citati

Najpopularnije lektire RSS

Ivo Andrić - Prokleta avlija

Ivo Andrić - Prokleta avlija   Vrsta djela - romanVrijeme radnje - neodređeno, turska okupacijaMjesto radnje - turski zatvorTema djela - život zatvorenika… >

William Shakespeare - Hamlet

William Shakespeare - Hamlet Viljem Šekspir - Hamlet   Jedne večeri na straži dogodilo se nešto neobično, Horaciju, Marcelu i Bernandu se ukazao… >

Dobrica Ćosić - Koreni

Dobrica Ćosić - Koreni   Koreni su drugi roman Dobrice Ćosića. Objavljen je 1954. godine. Roman Koreni je tematski slojevit, moderan i po tematici… >

Meša Selimović - Derviš i smrt

Meša Selimović - Derviš i smrt   Ovo je priča o pokušajima derviša Ahmeda Nurudina, šejha mevlevijskog reda, za vrijeme Otomanske vladavine u… >

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera Johan Volfgang Gete - Patnje mladog Werthera   Mladi pravnik Werther dolazi u gradić u koji ga je poslala… >

Lektire na društvenim mrežama

Lajkuj Lektire.me na Facebook-u